S obzirom na sve što se u svijetu događa ove godine, s Trumpom ili bez Trumpa, kakva je danas makroekonomska situacija i koji su glavni problemi i izazovi - upitali smo izv. prof. dr. sc. Pavla Jakovca s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

- Globalno gospodarstvo danas obilježava neuobičajena kombinacija otpornosti i rastuće neizvjesnosti. Globalna recesija nije neposredno pred vratima, ali nije realan ni povratak visokim stopama rasta. MMF je u srpnju prognozirao rast svjetskoga gospodarstva od oko 3 % u 2026. godini, a OECD je u ožujku predvidio rast od 2,9 %. Očekuje se da će SAD rasti za oko 2 %, Kina za 4,4 - 4,5 %, a europodručje za samo 0,8 - 0,9 %. Svjetsko gospodarstvo, dakle, raste, ali relativno sporo i vrlo neujednačeno.

GOMILANJE PROBLEMA

Koji su u takvom kontekstu glavni problemi? Vidimo da carinski rat između SAD i Kanade ulazi u novu, još žešću fazu...

- Problem je u tome što se geopolitički rizici sve više nadovezuju na gospodarske. Carine, trgovinska ograničenja, energetski šokovi i fragmentacija opskrbnih lanaca postaju gotovo trajna obilježja globalnog gospodarstva. Dobar primjer brzine kojom se politički sukob može preliti na gospodarstvo jest trenutačna eskalacija trgovinskog rata između SAD-a i Kanade, uključujući kanadske uzvratne carine na američku robu vrijednu približno 20 milijardi američkih dolara, koja obuhvaća više od 700 proizvoda.

Stoga smatram da se ovdje događa nešto više od pukoga trgovinskog rata. Svijet se postupno udaljava od modela globalizacije u kojemu je gospodarska učinkovitost bila glavni kriterij te se kreće prema onome što bismo mogli nazvati "sigurnosnom ekonomijom". Sigurnost opskrbe, kontrola tehnologije, energetskih resursa i kritičnih sirovina, kao i politička pouzdanost trgovinskih partnera, postaju sve važniji. Na taj sam zaokret upozoravao još prije osam mjeseci.

Europske su okolnosti osobito zahtjevne. Europa istodobno mora financirati energetsku tranziciju, obranu, digitalizaciju i svoj socijalni model, a suočava se sa starenjem stanovništva, relativno visokim troškovima energije i slabim rastom produktivnosti. Kina se, unatoč vlastitom usporavanju rasta, istodobno nameće kao znatno ozbiljniji konkurent u industrijama budućnosti - od električnih vozila i baterija do solarne energije i niza digitalnih tehnologija.

Kad smo razgovarali početkom godine, govorili ste o svojevrsnoj ambivalenciji hrvatske ekonomije. Osam mjeseci poslije, gdje smo?

- Rekao bih da je ocjena o ambivalentnosti danas još relevantnija nego tada. Hrvatska je 2025. zabilježila vrlo snažnu stopu rasta od 3,4 %, no tijekom 2026. vidljivo je jasno usporavanje. Realni BDP porastao je za 1,7 % u drugom tromjesečju, nakon rasta od 2,2 % u prvom tromjesečju. Europska komisija i dalje prognozira rast od 2,7 % za cijelu 2026. godinu, ali najnoviji podaci pokazuju da se takav ishod više ne može uzimati zdravo za gotovo.

S pozitivne strane, Hrvatska i dalje ima koristi od niske nezaposlenosti (oko 4,8 %), rasta zaposlenosti, europskih fondova, investicija i relativno stabilnih javnih financija. Stopa zaposlenosti 2025. iznosila je 68,8 %, a u prvom tromjesečju 2026. godine 68,7 %, što je 0,4 postotna boda više nego u istom tromjesečju prethodne godine. Javni dug iznosi oko 55 % BDP-a, a saldo opće države približava se razini od 3 % BDP-a.

Međutim, inflacija je i dalje problem. U kolovozu je iznosila 4,1 %, pri čemu su cijene usluga na godišnjoj razini porasle čak 7,2 %, a cijene energije 17,4 %. Harmonizirana inflacija iznosila je 3,7 %, u usporedbi s 3,3 % u europodručju.

Malo se toga promijenilo otkako sam početkom godine rekao da povoljni makroekonomski pokazatelji prikrivaju strukturne slabosti. Više se promijenio tempo nego sama priroda problema. Gospodarski rast počeo je usporavati prije nego što smo riješili pitanja produktivnosti, strukture gospodarstva, manjka radne snage i prevelike ovisnosti o domaćoj potrošnji i turizmu. To je možda i najbolji razlog za oprez u ovom trenutku.

Ministar Tomislav Ćorić posebno je upozorio na nisku produktivnost Europe i Hrvatske u odnosu prema SAD-u. Stoji li ta teza?

- U načelu stoji. No produktivnost rada nije jedini problem. Slaba produktivnost jedna je od ključnih prijetnji europskoj konkurentnosti, kako je upozorio Mario Draghi. Europa zaostaje za SAD-om u ulaganjima u tehnologiju, digitalnim platformama, umjetnoj inteligenciji, dostupnosti rizičnog kapitala i sposobnosti pretvaranja inovacija u velike globalne kompanije. Istodobno je tržište fragmentiranije, a cijene energije više.

Prema Eurostatu, produktivnost rada po odrađenome satu u Europskoj uniji porasla je 2025. godine za 1,4 %. To jest poboljšanje, ali dugoročno ne rješava problem. Hrvatska također ima problem odnosa između rasta plaća i rasta produktivnosti. Europska komisija očekuje (snažan) nominalni rast plaća u Hrvatskoj: 10,9 % u 2025., nakon 8,9 % u 2024. godini. Za 2026. predviđa se rast plaća od 7 %. Očekuje se da će realne plaće u 2026. porasti za 2,2 %, nakon rasta od 6,0 % u 2025. godini.

Europska komisija stoga upozorava da snažan rast plaća, ako dugoročno nije praćen usporedivim rastom produktivnosti, može dovesti do povećanja jediničnih troškova rada i oslabiti cjenovnu konkurentnost. To ne znači da bi plaće trebale ostati niske. Naprotiv, rast plaća trebao bi biti posljedica veće dodane vrijednosti po zaposlenome. Za to su potrebni tehnologija, kapital, obrazovanje, bolje poslovno organiziranje te pomak prema proizvodima i uslugama s većom dodanom vrijednošću.

Izvoz je u prvih sedam mjeseci porastao za 9,8 %, a uvoz za 6,9 %. Kako tumačite te podatke?

- To je svakako dobar znak. Izvoz je iznosio oko 16 milijardi eura. Posebno ohrabruje činjenica da je izvoz u države članice Europske unije porastao za čak 12,6 %. Izvoz raste brže od uvoza, što prije svega upućuje na poboljšanje dinamike robne razmjene s inozemstvom.

Ipak, podatke treba tumačiti oprezno. Hrvatska je u istom razdoblju uvezla robu u vrijednosti od približno 28,6 milijardi eura. Trgovinski deficit stoga i dalje ostaje visok, na razini od 12,6 milijardi eura, pri čemu izvoz pokriva tek oko 56 % uvoza. To pokazuje da temeljna strukturna neravnoteža nije nestala.

Važnije pitanje, stoga, nije samo koliko izvoz raste nego i što Hrvatska izvozi te koliki udio domaće dodane vrijednosti taj izvoz sadržava. Dugoročno nisu presudni samo rastući izvozni volumeni nego i rast udjela tehnološki sofisticiranijih proizvoda te usluga s višom dodanom vrijednošću.

DOVOLJNO AMORTIZERA

Kad se sve uzme u obzir, prijeti li Hrvatskoj stagnacija i kakva je budućnost domaćeg gospodarstva?

- Ne smatram da je stagnacija osnovni scenarij, ali taj rizik danas shvaćam ozbiljnije nego prije osam mjeseci. Tada sam rekao da Hrvatsku vjerojatno neće pogoditi dramatičan slom, ali da postoji opasnost postupnog usporavanja i dugoročnog podbacivanja u odnosu prema potencijalu. Za sada se takav opis pokazao primjerenijim od scenarija stagnacije ili pak recesije.

Hrvatska (trenutno) ipak ima dovoljno "amortizera" - europske fondove, relativno stabilne javne financije, prihode od turizma, nisku nezaposlenost i još uvijek rastuću domaću potražnju - kako bi izbjegla klasičnu stagnaciju. Međutim, takvi izvori rasta imaju svoje granice.

Najveća opasnost nije iznenadna kriza, nego postupno klizanje prema gospodarstvu s niskim potencijalnim rastom. Ako se produktivnost ne poboljša, ako investicije ne prošire tehnološki kapacitet gospodarstva i ako rast previše ovisi o potrošnji, nekretninama, turizmu i europskim transferima, današnja stopa rasta od 2 do 3 % s vremenom bi se mogla svesti na 1 - 2 %.

Prije osam mjeseci rekao sam da bi se, bez strukturne preobrazbe, "stabilnost mogla pretvoriti u stagnaciju, a godina opasnog života u desetljeće propuštenih prilika". Danas bih tu ocjenu tek neznatno izmijenio: Hrvatskoj ne prijeti neposredan gospodarski slom, ali prijeti suptilnija opasnost - da relativno dobri kratkoročni rezultati oslabe osjećaj hitnosti upravo u trenutku kada se struktura gospodarstva mora mijenjati.