Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES), sa sjedištem u Ljubljani, redovito prati i analizira politička, ekonomska i geopolitička zbivanja na Bliskom istoku, Balkanu, u Europi i drugdje u svijetu. U svom tekstu “Oživljavanje multilateralizma u eri globalnog nereda” veleposlanik Lamberto Zannier, bivši opći tajnik OSCE-a (2011. - 2017.), bivši podtajnik UN-a za mirovne operacije (2008. - 2011.) i direktor IFIMES-a za Euro-MED od 2021. godine, ističe da erozija multilateralizma zahtijeva nova ulaganja u inkluzivne regionalne okvire.

(Prilog u Magazinu prenosimo uz neznatno skraćenje i prilagodbu u opremi, op. DJ.)

Kriza multilateralizma postala je opasan signal da se svjetski poredak zasnovan na zajedničkim principima sadržanima u Povelji UN-a i drugim ključnim međunarodnim instrumentima i ugovorima urušava pod teretom niza globalnih izazova. Ti se izazovi sve više suočavaju s politikom moći i konfrontacijom, ne samo u vojnoj sferi nego i u političkoj, ekonomskoj, trgovinskoj i financijskoj.

Trenutno međunarodno okruženje obilježeno je rastućom geopolitičkom i geoekonomskom konkurencijom, koja nije samo rezultat nedovršenog posla nakon završetka Hladnog rata nego i, što je još važnije, izazvana politikama usmjerenim na osiguranje kontrole nad ključnim mineralnim resursima i izvorima energije u okruženju u kojem bi nedostatak tih resursa ugrozio put k daljnjem razvoju i rastu, posebno za veće svjetske sile.

RUSKI STRAHOVI

Dug put od suradnje do konfrontacije u Europi: Završetak Hladnog rata donio je očekivanja ere mira, stabilnosti i prosperiteta za sve. U Europi u prvim godinama nakon pada Sovjetskog Saveza Rusija je iznijela ideju da bi se sam NATO mogao reformirati u organizaciju za kooperativnu obranu, onu koja bi pridonosila mirovnim operacijama UN-a, u kojima bi i sama Rusija s vremenom mogla postati članica.

Ubrzo je osnovano Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju, a zatim i program Partnerstvo za mir, koji je obuhvaćao i članice NATO-a i njihove bivše protivnike. Diskusije o novim principima za moderne mirovne operacije održane su u proširenom forumu, koji je uključivao Rusiju, zemlje istočne Europe i druge europske nacije posebno aktivne i iskusne u mirovnim operacijama pod zastavom UN-a. Grupa je izradila važne zajedničke izvještaje, koji su istaknuli ključnu ulogu UN-a i drugih inkluzivnih regionalnih organizacija, poput OSCE-a, u izdavanju mandata koji bi osigurali punu legitimnost budućih operacija. Izgledalo je kao da je zapravo nastupila nova era suradnje, kako je i najavljeno u Pariškoj povelji KEBS-a iz 1999. godine.

Ipak, taj se put nije održao. Duboko ukorijenjeno nepodnošljivo stajalište američkog i ruskog političkog i vojnog establišmenta zapravo nije bilo potpuno isključeno. Istina, 1990-ih napravljeni su važni koraci, posebno u okviru KEBS-a/OSCE-a, u području razoružanja i izgradnje povjerenja. Redovite recipročne inspekcije, posjeti vojnim ustanovama, praćenje vojnih aktivnosti odvijali su se u tim godinama, što je rezultiralo intenzivnim i stabilnim vojnim odnosima. Međutim, SAD, kao jedina preostala supersila u to vrijeme, smatrao je da ima posebnu odgovornost da osigura mir i stabilnost promicanjem demokratskih institucija. NATO je mogao biti koristan alat za podršku toj politici i stoga se počeo širiti kako bi uključio bivše istočnoeuropske članice bivšeg Varšavskog pakta, koje su se zaklele da će prihvatiti demokratski put.

Usprkos uvjeravanjima koja su pružena Rusiji, ona je počela doživljavati proširenje NATO-a kao neprijateljsko i potencijalno prjeteće, što je pridonijelo usponu nacionalističkijeg političkog vodstva unutar Rusije, koje se aktivnije angažiralo u obnovi vlastite sfere utjecaja na bivšem sovjetskom prostoru. Zapadna podrška reformama i promjenama vodstva u zemljama poput Ukrajine, Gruzije i Kirgistana, među ostalima, u Moskvi je viđena kao otvoreno miješanje u taj prostor i pridonijela je rastućim tenzijama u Europi i uvođenju neliberalnih reformi u Rusiji.

Pogoršanje odnosa između Zapada i Rusije imalo je neposredan utjecaj na proces dijaloga i suradnje unutar OSCE-a. Ta je organizacija 90-ih redovito davala političke izjave na ministarskoj razini pokazujući neviđeni stupanj konvergencije među europskim nacijama. Kako su se neslaganja počela pojavljivati ​​krajem desetljeća, posebno nakon NATO-ove zračne kampanje na Kosovu i protiv Srbije, postizanje konsenzusa o tim političkim izjavama postajalo je sve teže. Posljednja zajednička izjava zapravo je usvojena 2002. godine, nakon čega ni jedno predsjedanje OSCE-a nije uspjelo dati zajedničku izjavu.

Od tog trenutka nadalje putanja je bila konstantno negativna. Sporazumi o kontroli naoružanja urušavali su se jedan za drugim u vrijeme kada bi ti mehanizmi bili najkorisniji i najpotrebniji. Rusija je počela gledati na zapadnu podršku demokratskim pokretima u zemljama poput Ukrajine, Gruzije i Kirgistana kao otvoreno miješanje u svoje susjedstvo. Reagirala je pojačavajući svoj utjecaj nad bivšim sovjetskim prostorom s pomoću vlastitih novih ekonomskih i sigurnosnih mehanizama. Ukrajina je postala “najvidljiviji primjer” tog sudara, a trenutni je sukob u konačnici bio jedna od njegovih posljedica.

Brzina promjene: Posljednjih pola stoljeća nesumnjivo je svjedočilo najdubljim i neviđenim promjenama u ljudskoj povijesti. Ako se odmaknemo i šire sagledamo te događaje u smislu povijesti života na našem planetu, te su promjene još dojmljivije. Pogledamo li desetljeća neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, svjetska populacija bila je reda veličine nekoliko milijardi, s posve drukčijom distribucijom u usporedbi s onim što vidimo danas; nedostatak interneta i društvenih medija sprječavao je globalne tijekove komunikacije; razvoj i rast bili su ključni cilj svih ekonomija, bez posebne brige o dostupnosti resursa. Danas, samo pola stoljeća poslije, stanovništvo je naraslo na više od osam milijardi; svi smo povezani internetom i društvenim medijima, a umjetna inteligencija otvara nove granice; nova konkurencija i sukobi pojavljuju se oko kontrole nad resursima koji su sve manje dostupni svima. Okoliš je duboko pogođen tim brzim promjenama, s jasnim trendom drastičnog smanjenja biodiverziteta, podizanja razine zagađenja i promjena klimatskih obrazaca s općom tendencijom globalnog zagrijavanja.

RESURSI I NAPREDAK

Demografski poremećaj, konkurencija za resurse i polarizacija: Brzi tempo tih promjena ostavio je društva nesposobnim da procesuiraju, a često i da shvate njihov obujam i utjecaj, te vlade smatraju da je korisnije fokusirati se na svakodnevno poslovanje i ulagati u popularne politike koje će ih održati na vlasti.

Uz demografsku neravnotežu, kao što je slučaj u regijama s nedovoljnim brojem radno sposobnog stanovništva da održi stope ekonomskog rasta koje očekuju vlade i investitori, razvija se politički nabijena debata o migracijama, koju pokreću klimatski pritisak, siromaštvo, sukobi, kršenje ljudskih prava i pritisak kriminalnih mreža.

Ispod te dinamike borba je za resurse. Kako se ekonomije nastavljaju širiti, a globalne razine stanovništva izmiču kontroli, resursi su sve traženiji i manje dostupni, a rezultirajuća konkurencija za kontrolu nad njima sve je češće u središtu suvremene politike, potičući geopolitičku konkurenciju na globalnoj razini i produbljujući već postojeće neravnoteže u tom procesu.

Taj složeni pritisak teži proizvesti određenu vrstu političkog odgovora: okretanje liderima koji nude jednostavna, često iluzorna, rješenja - grade zidove, vraćaju prošlu veličinu, ispravljaju prošlu nepravdu - koja minimiziraju ili negiraju temeljnu složenost umjesto da se njome bave. To rezultira jačom polarizacijom, prvenstveno zbog temeljnog sukoba interesa, ali uvelike pojačanom utjecajem društvenih medija i algoritamskog kuriranja, koji pretežno povezuju pojedince s drugima koji već dijele njihova mišljenja, jačajući postojeća uvjerenja i progresivno otežavajući istinsku debatu između različitih perspektiva. Nažalost, takva dinamika je sada vidljiva čak i unutar multilateralnih institucija koje su eksplicitno osmišljene kao prostori za takvu debatu.

Iz te perspektive, umjetna inteligencija teško da će pomoći. Pokretana od visokotehnoloških korporacija, vojske (koja traži tehnološku superiornost nad svojim protivnicima na bojnom polju) i industrijskog/financijskog sektora (koji traži ekonomske prednosti i smanjenje ulaganja u skupe ljudske resurse), ima potencijal pretvoriti se u opasnu spiralu ako se ne kontrolira.

Stalni rast i granice razvoja: Početkom 1970-ih tim stručnjaka MIT-a objavio je studiju, koju je naručio Rimski klub, o ograničenjima rasta, na osnovi podataka dostupnih u to vrijeme i ograničenih kapaciteta računalne simulacije koji su tada postojali. Iako se predviđanja izvještaja nisu ostvarila, njegov osnovni koncept vrijedi i danas: kontinuirani rast stanovništva uz smanjenje resursa ne može održati proces kontinuiranog rasta. Ipak, to je mantra vlada, pritisnutih imperativima kao što su osiguranje visoke stope zaposlenosti, pristupačni životni uvjeti, efikasne politike socijalne pomoći. Većina ekonomskih i političkih sustava, uključujući mirovinske sustave zasnovane na kontinuiranom rastu, ostaje strukturno otporna na svaki prijedlog da se žrtvuju razine rasta kako bi se prilagodili principima održivosti. Umjetna inteligencija može dodatno ubrzati rast, ali na štetu egzistencije onih koje zamjenjuje. Očito je da korporativni i privatni sektor teže stalnom povećanju profita eksponencijalnim rastom. Međutim, taj se trend ne može održati i potrebno je hitno razmotriti i usvojiti alternative imajući na umu održivost kao primarni cilj. Taj je koncept, međutim, vrlo teško prodati, vrlo je nepopularan među sadašnjim političkim liderima, kao i u dobro etabliranim zapadnim demokracijama.

Argumenti za multilateralizam i njegova politička cijena: S obzirom na izazove koji su pred nama, potrebna je integrirana strategija, utemeljena na rekalibriranom modelu razvoja. Ta strategija mora mjeriti napredak u odnosu prema dostupnosti resursa i dati prioritet kvaliteti života pred jednostavnim kvantitativnim rastom, jer će on, ako se provodi bez ograničenja, na kraju srušiti naš svijet.

Povratak multilateralizmu je ključan, ali i težak, upravo zato što zahtijeva od vlada da prihvate ograničenja svoje slobode djelovanja. Dok se vlade opiru ili oklijevaju, multilateralni okviri nose jednu podcijenjenu prednost za same političke lidere: oni nude političko pokriće. Lider koji nerado usvaja nepopularnu, ali nužnu politiku može uputiti na direktivu EU-a, inicijativu UN-a ili dogovoren stav OSCE-a kao razlog zašto je potrebna akcija, prenoseći dio političkog rizika teških izbora na samu instituciju.

U konačnici, međutim, obnovljeni multilateralizam može se zagovarati, ali nikada nametati: institucija može ponuditi okvir, ali spremnost država da ga prihvate ostaje, na kraju, stvar političkog izbora. Zbog toga razina buke onih koji shvaćaju koliko su ova pitanja fundamentalna mora se podignuti. U svakom slučaju, snažno vodstvo na čelu multilateralnih organizacija može aktivno pomoći u pokretanju ovog procesa stavljanjem pitanja na dnevni red i provođenjem pritiska na vlade da razviju prijeko potrebne politike.

ZALJEVSKI KRUG

Iranska kriza - prema dijalogu u Zaljevu (ili Zapadnoj Aziji): Čini se da je predloženi Proces Muscat/Oman, koji je u diplomatskoj cirkulaciji od lipnja preko Grupe prijatelja Procesa, naišao na odjek i u samom Muscatu: ministar vanjskih poslova Omana Sayyid Badr Albusaidi izjavio je kasnije u srpnju da bi svih osam zemalja na obali Zaljeva - Oman i pet drugih članica GCC-a plus Iran i Irak - trebalo biti uključeno u dizajniranje novog regionalnog sigurnosnog aranžmana, istovremeno pozvavši na veću regionalnu odgovornost za sigurnost i rekalibraciju odnosa s glavnim vanjskim silama.

Primjer važnosti obnovljenog ulaganja u multilateralizam na regionalnoj/podregionalnoj razini mogli bi pružiti nedavni događaji u proširenoj regiji Zaljeva. Iako je niz zemalja Zaljeva razvio uspješan proces suradnje preko Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), to ostaje proces interakcije uglavnom istomišljenika, a ne proces inkluzivnog angažmana među svim regionalnim akterima s različitim političkim, ekonomskim i sigurnosnim percepcijama i ciljevima. Sukob Irana i grupa koje podržava Iran s Izraelom i SAD-om potaknuo je razgovore između članica GCC-a, Pakistana i Turske o jačanju nezavisnijih regionalnih obrambenih kapaciteta. Međutim, to ostaje jednostran napor, jer još uvijek nedostaje inkluzivan okvir za mogući angažman među svim relevantnim regionalnim akterima. Središnja uloga principa slobode plovidbe, koja bi se trebala primjenjivati ​​i na Hormuški tjesnac, mogla bi biti ključna točka u tom dijalogu, koji bi trebao okupiti aktere koji, pored svojih historijskih razlika i neslaganja, imaju zajedničke interese u smislu ekonomskog razvoja, sigurnosti i stabilnosti regije.

OSCE-ov model okvira za dijalog i suradnju među neprijateljima mogao bi biti koristan u tom smislu - kako tvrdi Grupa prijatelja. Oman, koji već neko vrijeme vodi razgovore s Iranom o osjetljivom pitanju plovidbe kroz Hormuz, bio bi u najboljoj poziciji da preuzme vodeću ulogu u uspostavljanju inkluzivnog okvira za dijalog o širem spektru pitanja koja se tiču ​​regionalnih aktera.

Osnovna grupa mogla bi biti GCC6 plus Iran, ali bi tada bilo na osnovnoj grupi da odluči koji bi drugi regionalni ili globalni akteri mogli biti uključeni, na kojoj razini i s kojim statusom. OSCE bi, još jednom, mogao poslužiti kao model - neki od njegovih članova bili su dio određenih pregovora o kontroli naoružanja, neki nisu. Neke zemlje uživaju status partnera i imaju pristup samo nekim aktivnostima Organizacije. UN također nudi model statusa promatrača. U svakom slučaju, svaki takav proces trebale bi pokrenuti same države regije, koje bi odredile dnevni red i stupanj institucionalizacije procesa.

Opća skupština UN-a trebala bi biti obaviještena o svakom napretku i trebala bi biti potaknuta da prepozna korisnost subregionalnih napora usmjerenih na promociju mira i sigurnosti u skladu s Ciljem 16 Agende održivog razvoja. (Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno službeni stav IFIMES-a.) n