Stav o manje vrijednoj popularnoj kulturi u estetičkom je smislu započeo kritikom romantizma, kojega su neki filozofi, poput Ortega y Gasseta, držali prvim umjetničkim razdobljem koje je, zbog afirmacije sentimentalizma, pridonijelo omasovljenju estetskog ukusa učinivši umjetnost masovnom, a manje elitnom - kaže izv. prof. dr. sc. Goran Sunajko s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, to dodaje:

Goran Sunajko

PRIVATNA ARHIVA

- Umjetnički pokreti sredinom 20. stoljeća ustaju protiv estetskog elitizma i ekskluzivizma, visoke kulture i umjetničkog purizma, zahtijevajući izlazak umjetnosti iz zatvorenih prostora (koncertne dvorane, galerije, muzeji, kasnije i modne revije) na otvorenu scenu, a prodor pop-kulture nastaje kao reakcija na sumorno razdoblje II. svjetskog rata, kada je valjalo unijeti novi optimizam. On je, međutim, ubrzo potpao pod kapitalističko formiranje potrošačkoga društva u okviru kojega je umjetnost, vraćajući se s apstrakcije prepoznatljivom figurativnom izrazu, postala roba koju valja prodati najširim društvenim slojevima.

Popularna kultura tako sve više graniči s masovnom kulturom koju, među ostalim, razlikuje i medijsko posredovanje, pa se osobito ističu pop-glazba i film, koji, snimljeni na nove medijske platforme, postaju dostupni kućanstvima diljem svijeta. S obzirom na to da je pop-kulturi svojstveno umjetničko stvaranje koje nije udaljeno od svakodnevnog života, već ga preslikava na umjetnički medij, glavna je boljka suvremene popularne kulture nedovoljno razdvajanje fikcionalnog od stvarnog, svojevrsna kriza fikcionalnosti jer se nositelji političke i ekonomske moći koriste široko dostupnim umjetničkim medijima za širenje određene ideološke agende. Koliko god pop-kultura nastojala na subverzivnoj kritici takvoga nametanja, rekao bih da je danas sama postala ideološki medij upravo kroz filmove, televizijske serije, videoigre i osobito društvene mreže.

SUBVERZIVAN KARAKTER

Stuart Hall, pokojni britanski sociolog i kulturni teoretičar, u svojim je radovima o popularnoj kulturi pisao kako je popularna kultura prostor borbe između dominantnih i subordiniranih društvenih grupa, odnosno popularnu kulturu definirao je kao prostor stalne ideološke borbe između dominantne i potlačene (subordinirane) klase... Stoji li takva teza i danas?

- Pitanje se sjajno nadovezuje na prethodni odgovor. Popularna kultura doista se promatrala kao pobuna potlačene protiv vladajuće klase, a Hallovu, velikim dijelom postkolonijalnom uvidu, prethodi poznati Gramscijev pojam kulturne hegemonije. Njime je talijanski marksist ustvrdio da se vladajuća klasa ne koristi samo silom, već upravo preko kulturnih (umjetničkih) normi nenasilno, ali suptilno stvara svijest o tomu da je njezin vladajući položaj prirodan. Mogli bismo to estetički kazati i tako da je vladajući ukus uvijek ukus vladajuće klase, pa je popularna kultura bila prirodni kontrapunkt vladajućoj klasi. Umjetnost se često određivala viškom, a francuska riječ excès (višak), kako će istaknuti francuski filozof Jacques Rancière, možda najbolje pogađa taj smisao o ekscesnom i subverzivnom karakteru umjetnosti jer ona ima moć da stvarnost kritizira metaforom koja fikcionalnom sugestijom postavlja prava pitanja koja se u političkom realitetu mnogi ne usuđuju postavljati. Otuda su autokratski režimi umjetnost i držali nefunkcionalnim viškom koji valja kontrolirati kako bi spriječili subverziju i kritiku režima.

Umjetnost je, dakle, uvijek nosila subverzivni karakter, a tako je i danas, samo popularna kultura, upregnuta u ideološki populistički aparat i najširi kapitalistički interes, nije više to mjesto. Primjerice, utjecaj političke korektnosti na popularnu kulturu i osobito umjetnost bez sumnje otupljuje njezinu kritičku oštricu jer ako umjetnik mora dobro promisliti što će kazati, kako se izraziti te hoće li njegovo djelo imati prihvatljivu recepciju i naklonjeno tržište, govorimo o pouzdanom znaku gubitka stvaralačke slobode i pojave autocenzure. Jednako tako umjetničko propitivanje neupitnih vrijednosti, poput domovine, nacije, države itd. u nas često nailazi na osudu, uglavnom od onih koji ne razdvajaju fikciju i metaforu od stvarnosti i fakticiteta.

STANJE PARADOKSA

Može li se i u kojoj mjeri, osim sociološkog i šireg društvenog aspekta, o popularnoj kulturi govoriti i u kontekstu filozofije? Drugim riječima, što bi obuhvaćala ili što obuhvaća filozofija popularne kulture? Walter Benjamin pisao je o gubitku "aure" umjetničkog djela, kad masovna proizvodnja kulture preuzima primat...

- Tragom prethodnoga zaključka Michel Foucault znakovito je ustvrdio da su društva počela propadati kada više nisu bila spremna za metaforu. Drugim riječima, umjetnost se sve više drži područjem stvarnosti, a sve manje područjem izdvojene fikcionalnosti, pa se u njoj osjeća sveprožimajuća politizacija, sve su važniji sadržaj i tema, a sve manje forma. Kad je riječ o filozofiji, odnosno estetici, kritika masovne kulture najzastupljenija je bila u tradiciji Frankfurtske škole. Njezini su protagonisti, mahom estetičari, poput Adorna, Marcusea, Benjamina i dr. uvidjeli opasnost potpadanja autentične umjetnosti pod kulturnu industriju koja umjetnička djela proizvodi kao robu, pa je pitanje jesu li to uopće umjetnička djela nastala duhovnom autentičnošću samog umjetnika. Prema Benjaminu reprodukcija ili umnažanje umjetničkih djela čuva original, ali uništava auru koja je "ovdje i sada" umjetničkog djela. Koliko god reprodukcijom umjetnička djela postala dostupna kupcima diljem svijeta, oni ipak ne mogu kupiti auru koja je odraz jedinstva umjetnikova duha s duhom vremena u kojem je djelo nastalo.

Da ne ostanemo samo na ovoj tradiciji, njemački je egzistencijalist Martin Heidegger upozoravao da umjetnost uključuje stvar, ali umjetničko djelo na nju nije svodivo, pa se umjetnine poput drvenih trupaca sele od galerije do galerije, no svedeni na materijalnost ne odražavaju samu bit djela koje nadilazi svoju materijalnu uporabnost i kapitalističku reproduktivnost.

Zaključno, kakva je budućnost popularne kulture u okolnostima globalne povezanosti i umreženosti 21. stoljeća, uz neizostavnu ulogu umjetne inteligencije...? Koji će i kakvi sadržaji imati primat, preuzeti dominaciju, napose među mladima kao glavnim pokretačima, potrošačima i simbolima, ali i u širem smislu, s obzirom na to da popularna kultura odavno obuhvaća sve dobne skupine? Vaš završni komentar?

- Nijedno se razdoblje u svjetskoj povijesti nije ovako brzo mijenjalo kao današnje, a glavni je posrednik takvim rapidnim promjenama tehnika i tehnologija. Primjerice, središnje mjesto afirmacije pop-kulture MTV, koji je od 1981. godine bio ključan medij kulturnog obrata, od ove je godine znatno reduciran. Svakodnevica je mladih danas komunikacija preko društvenih mreža, a izvor informiranja umjetna inteligencija koja ne predstavlja samo alat, već uspostavlja novu kulturu koja sa starom ima sve manje veze. U tomu se krije izrazita opasnost promjene u medijskom posredovanju. Naime, do pojave interneta i društvenih mreža stručnjaci, umjetnici i mnogi drugi društveni akteri u medijski su prostor dolazili pozivom temeljenim na nekim kvalifikacijama i znanjima, no danas je trend obrnut. Korisnici profila na društvenim mrežama i influenceri sami, bez ikakva kriterija, pune medijski prostor i utječu na stavove i mišljenja mladih. Nekad u pozitivnom, a nekad u negativnom smislu. Zbog tog je razloga zahtjev za kritičkim pristupom postao sve važniji, ali ga je i sve teže postići jer umjetno generirana znanja brža su i dostupnija od svakoga ljudskog utjecaja. Šaljiva je koliko i znakovita izjava jednog od naših najutjecajnijih pjevača iz 1960-ih i 1970-ih da i prije mnogi nisu znali pjevati, ali je razlika bila u tome što ih nisu puštali na radiju. Kad govorimo o umjetnosti i njezinoj društvenoj funkciji, od apologije ideologija do njihove kritike, što je svakako zadržala, primjetno je da se ideološke poruke danas sve manje posreduju umjetnošću, a sve više preko novih tehnologija i osobito multinacionalnih globalnih kompanija koje u interesu širenja poslovanja i tržišta preuzimaju nove ideološke trendove.

Zaključno bih kazao da je popularna kultura i u užem smislu popularna umjetnost doživjela svojevrsni paradoks. Nastala je kao zahtjev za demokratizacijom, odnosno nasuprot elitnom ukusu, no danas se, jer se poprište aktualnosti usmjerilo novim medijima i ekonomskim akterima, autentična umjetnost dijelom ponovno zatvara u krug možda ne elitnih, ali strastvenih ljubitelja i poznavatelja umjetničkoga u umjetnosti. (D.J.) n