U novom broju IRMO aktualno objavljen je intervju s Nenadom Mandićem, voditeljem odjela za umjetnu inteligenciju (Headof AI) u zagrebačkoj tehnološkoj tvrtki Abysalto, jednim od istaknutih hrvatskih stručnjaka za razvoj primijenjene umjetne inteligencije i naprednih robotskih sustava. Razgovor je posvećen humanoidnim robotima i konceptu utjelovljene umjetne inteligencije (eng. embodied AI), odnosno sustavima koji umjetnu inteligenciju povezuju sa sposobnošću opažanja, kretanja i djelovanja u fizičkom prostoru. Tema je posebno aktualna u kontekstu ubrzanog tehnološkog razvoja, nedostatka radne snage, globalnog natjecanja između Kine, Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije, te potrebe pravodobne izgradnje regulatornih, obrazovnih i gospodarskih kapaciteta. Razgovor su vodili dr. sc. Ivana Keser (Institut za razvoj i međunarodne odnose) i prof. dr. sc. Mihael Mišo Mudrić (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

(Intervju prenosimo u nešto skraćenom izdanju, uz neznatne prilagodbe u opremi, nap. DJ.)

NENAD MANDIĆ: VODITELJ AI ODJELA U TVRTKI ABYSALTO...

IGOR SOBAN/PIXSELL

RAZVOJNI KONTEKST

Kada se govori o humanoidnim robotima, često se spominju Asimovljevi zakoni robotike. Koliko su oni uopće relevantni za današnje sustave?

- Asimovljevi zakoni pretpostavljaju robot koji posjeduje neku vrstu svijesti, sposobnost samostalnog odlučivanja i vlastitu volju. Takvom se robotu može reći da ne smije nauditi čovjeku, da mora ispunjavati ljudske naredbe i da mora štititi vlastito postojanje. Današnji roboti ne funkcioniraju na taj način: nemaju vlastite ciljeve ni samostalnu volju. Čak i kada ih nazivamo autonomnima, oni djeluju unutar zadataka, ograničenja i uputa koje su postavili ljudi.

Kao civilizacija još nemamo ni općeprihvaćenu definiciju svijesti i djelatne autonomije, onoga što se na engleskom naziva agency, pa ne možemo procijeniti ni kada bi se sustav s takvim obilježjima mogao pojaviti. Današnje robote zato treba promatrati kao vrlo sofisticirane alate. Njihovo ponašanje ne mora uvijek biti potpuno predvidljivo, ali oni ne djeluju izvan namjene koju su im odredili ljudi. Odgovornost za njihovu uporabu ostaje na ljudima i organizacijama koje ih razvijaju, uvode i nadziru.

Zašto se uopće razvija humanoidna forma te kada su specijalizirani industrijski roboti u pojedinačnim radnjama učinkovitiji?

- Humanoidni robot gotovo nikada neće biti učinkovitiji u jednoj specifičnoj radnji od stroja projektiranog upravo za tu radnju. Robotska ruka na proizvodnoj liniji može vrlo brzo i precizno ponavljati isti pokret, ali je vezana uz jedno mjesto i prostor koji je u cijelosti prilagođen njoj.

Humanoidna forma važna je zbog univerzalnosti. Naše okruženje napravljeno je prema ljudskom tijelu: stepenice, kvake, police, alati, prekidači i radne površine oblikovani su za osobe određene visine, raspona ruku i načina kretanja. Humanoidni robot može se koristiti postojećom infrastrukturom bez rekonstrukcije prostora. Može, primjerice, prijeći s jednog zadatka na drugi, uzeti alat izrađen za ljudsku ruku ili se popeti stepenicama. Da bi to mogao, nije mu dovoljna mehanika, nego mu je potrebna utjelovljena umjetna inteligencija, odnosno sposobnost opažanja prostora, razumijevanja predmeta i odnosa među njima te prilagođavanja kretanja fizičkom okruženju.

Razvoj robotike postao je i geopolitičko pitanje. U Kini se razvojem i proizvodnjom humanoidnih robota danas bavi oko dvjesto kompanija, a u SAD-u šesnaestak; u posljednjih pet godina Kina je u robotici registrirala oko 7700 patenata, Japan 1600, a SAD 1100. Zašto se upravo sada toliko ulaže i što nam ta asimetrija govori?

- Više tehnologija potrebnih za humanoidne robote sazrelo je istodobno; uz nagli napredak umjetne inteligencije napredovali su senzori, motori, baterije i tehnologije simulacije. Asimetrija koju spominjete rezultat je i integriranosti opskrbnih lanaca. U kineskim tehnološkim čvorištima proizvođač u radijusu od dvadesetak kilometara može pribaviti do 80 % sirovina, komponenti i gotovih sklopova potrebnih za takav stroj, a zapadni proizvođači ovise o uvozu kritičnih sirovina i komponenti koncentriranih u Aziji. Kina je utjelovljenu umjetnu inteligenciju uvrstila u službene strateške dokumente, računajući da će joj u sljedećih petnaestak godina nedostajati oko 50 milijuna radnika za osnovne manualne poslove, zbog demografske stagnacije i sve manjeg interesa mlađih generacija za takve poslove.

Pritom treba biti realan: još ne postoji komercijalni humanoidni robot koji krajnji korisnik može jednostavno kupiti i odmah se njime koristiti. Riječ je o istraživačkim platformama i pilot-projektima. Moja je procjena da bi se prvi ozbiljni komercijalni sustavi za specifične zadatke mogli pojaviti u razdoblju od tri do pet godina, uz ogradu da smo posljednjih godina brzinu tehnološkog napretka redovito podcjenjivali.

Može li se Hrvatska, bez proizvodnih kapaciteta i opskrbnih lanaca, u takvom ekosustavu uopće natjecati?

- Hrvatska gotovo sigurno neće masovno proizvoditi kompletne humanoidne robote. Takav proizvod objedinjuje velik broj vrlo zahtjevnih komponenti: motore, senzore, baterije, upravljačku elektroniku, masovnu proizvodnju i servisnu infrastrukturu. To, međutim, ne znači da Hrvatska nema mjesto u toj industriji. Volim povući paralelu s mobilnom industrijom, konkretno s takozvanim Appleovim modelom. Mi u Hrvatskoj ne proizvodimo pametne telefone, ni Apple svoje uređaje ne proizvodi u Sjedinjenim Američkim Državama; uređaji se fizički sklapaju u Aziji. Ipak, američka kompanija kreira viziju, softversku arhitekturu i intelektualno vlasništvo. Hrvatske kompanije već danas uspješno razvijaju aplikacije i specijalizirana softverska rješenja za globalne uređaje i platforme.

Isti model primjenjiv je na robotiku. Robot je platforma, a vrijednost se u velikoj mjeri stvara kroz softver, umjetnu inteligenciju, integraciju, treniranje i prilagodbu konkretnom korisniku. Hardverske platforme u nadolazećim će godinama postati znatno pristupačnije, pa se otvara velik prostor da domaći timovi nude kognitivna softverska rješenja i usluge tvrtkama koje robote žele uvesti u svoje industrijske, logističke ili javne procese. Prilika nije nužno u proizvodnji cijelog robota, nego u znanju koje mu omogućuje da obavlja koristan i siguran posao.

Kako se robot trenira za rad u prostoru koji nikada prije nije vidio? I što se događa kada na tržište iziđe novi, bolji model robota?

- Razvoj klasičnog softvera je deterministički: programira se točno određena funkcija koja uvijek daje isti ishod. Kod robota ne programiramo eksplicitno svaki pokret, nego sustav treniramo, i to prije svega u simulaciji. Tehnologijom digitalnih blizanaca (eng. digitaltwins), na platformama poput okruženja Nvidia Isaac Sim izrađuje se precizna virtualna kopija stvarnog prostora sa svim njegovim fizikalnim svojstvima te fizički model robota. Robot u simulaciji milijuna iteracija pokušava obaviti zadatak. U početku pada i griješi, a postupno uči politiku ponašanja, koja se zatim prenosi na stvarni stroj, u procesu poznatom kao Sim2Real.

Ono što mi uistinu gradimo kao naše intelektualno vlasništvo (IP) nije kod vezan uz jedan specifičan robot, nego cijeli taj podatkovni pipeline - infrastrukturu za kreiranje virtualnih prostora i rafiniranje procesa učenja, odnosno definiranje zadataka, treniranje, testiranje i prijenos na fizičku platformu. Kada sutra nabavimo novi, napredniji model robota, mi ćemo njegove nove specifikacije jednostavno ubaciti u naš već izgrađeni virtualni ekosustav i istrenirati ga znatno brže.

DEMOSTRACIJA: HUMANOIDNI ROBOT TVRTKE ABYSALTO...

IGOR SOBAN/PIXSELL

PRIMJENA U PRAKSI

Možete li navesti primjer u kojem robot već danas ima jasnu društvenu korist? I koliko smo daleko od šire komercijalne primjene?

- Dobar su primjer vatrogasne intervencije. Kada vatrogasci nemaju pouzdanu informaciju nalazi li se osoba u zapaljenom objektu, moraju ući u prostor izložen dimu, vatri i opasnosti od urušavanja. Četveronožni robot opremljen kamerama, dubinskim senzorima, lidarom i termalnom kamerom može prvi ući u takav objekt, mapirati prostor, pronaći unesrećenu osobu, uočiti izvore topline i strukturna oštećenja, te sve informacije u stvarnom vremenu poslati zapovjednom centru. Robot time ne zamjenjuje vatrogasca, nego mu omogućuje donošenje kvalitetnije informirane odluke i smanjuje njegovu izloženost riziku. Upravo je takva primjena u ožujku 2026. demonstrirana u Državnoj vatrogasnoj školi u Zagrebu, u suradnji zagrebačkih vatrogasnih organizacija i našeg tima (DVD Trnje, 2026.).

Što se komercijalne primjene tiče, od polukontroliranih okruženja nismo daleko. Zamislite veliku trgovinu ili skladište u kojem kolaborativni robot na temelju geste kupca skida težak paket s visoke police i pomaže u transportu. Umjereno sam optimističan da bismo rigorozno testirane komercijalne proizvode za takve specifične, ograničene scenarije mogli vidjeti unutar iduće tri godine.

Tko će i kako osigurati da robot od četrdesetak kilograma koji se kreće među ljudima nikoga ne ozlijedi?

- Sigurnost mora biti ugrađena u sustav od samog početka, u skladu s načelom sigurnosti po dizajnu (safety by design). Robot mora kontinuirano opažati okolinu i koristiti se modelima za prepoznavanje ljudi i klasa objekata, trodimenzionalno mapiranje prostora i predviđanje kretanja. Povrh toga, na najnižoj hardverskoj razini ugrađuju se sigurnosni prekidači; neovisno o tome što “mozak” robota odluči, ako senzori detektiraju fizički kontakt ili približavanje osobi ispod utvrđene sigurnosne udaljenosti, napajanje motora automatski se gasi i stroj staje.

Osim tehničkih standarda moraju se riješiti i pitanja odgovornosti, osiguranja, nadzora i certificiranja, te precizirati tko odgovara ako pogriješi proizvođač hardvera - razvojni programer, integrator, vlasnik sustava ili osoba koja je robotu zadala zadatak. Regulativa ne bi smjela zaustaviti razvoj, ali mora jasno definirati uvjete pod kojima se takvi strojevi smiju koristiti u tvornicama, trgovinama, javnim ustanovama ili gradskim prostorima. Poseban će izazov biti dovoljno brzo donijeti pravila koja istodobno štite građane i omogućuju eksperimentiranje.

Hoće li humanoidni roboti oduzimati radna mjesta i što to znači za obrazovni sustav i zadržavanje talenata?

- Određeni će poslovi nestati ili se bitno promijeniti, kao i nakon svake veće tehnološke promjene. No važnije je pitati kakve poslove želimo da ljudi rade i gdje radne snage nedostaje. Mnoge se zemlje već suočavaju s demografskim padom i manjkom radnika za fizički zahtjevne i manje privlačne poslove, pa robotika može popunjavati praznine, a ne samo zamjenjivati postojeće radnike. Istodobno nastaju novi poslovi povezani s razvojem, održavanjem, nadzorom i pravnim uređenjem robotskih sustava. Tranzicija ipak neće automatski biti pravedna: potrebne su obrazovne politike, prekvalifikacije i socijalni dijalog, a brzina promjene ne smije premašiti sposobnost ljudi i institucija da joj se prilagode.

Hrvatska ima kvalitetne studente i stručnjake u područjima automatizacije, robotike, računarstva i umjetne inteligencije. Iskustva s ljetnim praksama i AI akademijama pokazuju velik interes i visoku razinu sposobnosti mladih, ali i to da najistaknutiji pojedinci karijeru često nastavljaju u inozemnim centrima poput CERN-a. Razvoj robotike mogao bi stvoriti nove stručne profile i visokokvalificirana radna mjesta koja bi dio tih ljudi zadržala u Hrvatskoj ili ih potaknula na povratak. Javna sredstva trebala bi poduprijeti istraživačku infrastrukturu, pilot-projekte i suradnju sa sveučilištima. Nije dovoljno nabaviti robot; treba razviti ljude i organizacije koji platformu znaju pretvoriti u korisno i sigurno rješenje. Najvažnije ulaganje zato je ulaganje u obrazovanje, od osnovne digitalne i AI pismenosti do naprednih tehničkih kompetencija. Izostanak ulaganja u edukaciju ravno je pucanju u vlastito koljeno.

Može li Europa sebi dopustiti zaostajanje u ovoj industriji?

- Ne može. Ako Europa ne bude razvijala umjetnu inteligenciju, robotiku, računalnu infrastrukturu i softverske platforme, postat će ovisna o tehnologijama razvijenima u drugim dijelovima svijeta. Europa ima znanje, snažna sveučilišta, industrijsku tradiciju i regulatorno iskustvo. Problem je sporost pretvaranja tih prednosti u tržišno primjenjive proizvode i konkurentne tehnološke ekosustave. Regulacija je potrebna, ali ne smije postati zamjena za razvoj; nije dovoljno propisivati uvjete pod kojima će se koristiti tuđa tehnologija. Za Hrvatsku to znači da ne smije čekati pojavu potpuno zrelih proizvoda: kapaciteti se moraju graditi dok je tehnologija još u razvoju. U suprotnom ćemo postati samo kupci gotovih sustava, bez znanja i utjecaja na njihovu uporabu.

PITANJE OBRAZOVANJA

Za kraj, kako bi umjetna inteligencija i roboti mogli promijeniti društvo u sljedećih dvadeset godina?

- Pouzdanu prognozu nemoguće je dati, ali jasno je da će se iz korijena promijeniti način na koji radimo, učimo i donosimo odluke. Pojam tehnološke singularnosti, koji je popularizirao Kurzweil (2005.), opisuje trenutak u kojem tehnologija napreduje toliko brzo da je prosječan čovjek više ne može pojmiti. Za dobar dio populacije taj se trenutak u određenom smislu već dogodio: većina ljudi pametne telefone koristi kao crne kutije. Prosječni korisnici u pravilu nemaju pojma o tehnologiji koja te uređaje pokreće, i za njih je to već sada svojevrsna magija. S utjelovljenom umjetnom inteligencijom taj osjećaj otuđenosti može rasti. Baš kao što su računala, internet i pametni telefoni nepovratno promijenili način na koji komuniciramo, učimo i percipiramo vlastitu vrijednost, tako će i integracija robota u naš fizički prostor promijeniti način na koji radimo.

Zato je najvažnije pitanje današnjice obrazovno. Živimo u vremenu u kojem je gotovo cjelokupno znanje civilizacije dostupno na dlanu, ali ta ista dostupnost nosi rizik intelektualne pasivnosti: zašto bi dijete istraživalo, čitalo i provjeravalo izvore ako mu alat u sekundi nudi gotov odgovor? Živimo u nevjerojatnom vremenu, u kojem, za razliku od prije 200 godina, kada ste morali biti rođeni u aristokraciji da biste imali pristup knjižnicama, to znanje danas imamo na dlanu. Ja mogu u tjedan dana proučiti osnove kvantnog računarstva, fizike ili kemije ako to želim...