Dok se u Hrvatskoj lome koplja oko otpada, Vatikan upozorava: Briga za okoliš pitanje je budućnosti čovječanstva
Briga za zajednički dom: Loše potrošačko raspoloženje dobrobit za prirodu
Ofenziva oporbe na HDZ zbog ilegalnog odlaganja otpada u koju je mobiliziran i Zoran Milanović propala je jer su sva četiri zaključka predsjednika vezano uz otpad u Hrvatskoj i državnim inspektoratom u Saboru odbačena. Uz to je vladajuća većina s premoćnim 81 glasom “za” usvojila vlastite zaključke. Podsjetimo, zaključke koje je predložio Milanović podnijeli su i Možemo! i SDP, ali su oni glatko odbijeni. I prije izvanredne sjednice Sabora, koju je drugi put u povijesti sazvao predsjednik, ishod se dao naslutiti jer ljevica više nema ideale, energiju, platformu, a ni osjećaj prema prirodi i ozbiljnoj ekologiji.
Danas punu posvećenost i senzibilitet prema zaštiti okoliša imaju stranke bliske Katoličkoj Crkvi, poput Mosta. U vezi s time riječki nadbiskup Mate Uzinić u propovijedi na blagdan Velike Gospe poručio je: “Ljubav prema domovini se ne pokazuje zastavama i riječima, dokazuje se time kako čuvamo svoju zemlju, vodu i more svoje domovine, kako postupamo s otpadom, kako poštujemo zakone i mislimo na djecu koja će sutra živjeti s posljedicama naših današnjih odluka, kako se ponašamo kad je zajednički dom ugrožen.”
PAPINSKI POUČAK
Crkveno, a onda i političko djelovanje usmjereno na zaštitu prirode snagu crpi iz druge enciklike pape Franje Laudato si´ (Hvaljen budi). Nadahnuće za naslov druge Papine enciklike bila je “Pjesma stvorenja” Franje Asiškog, a podnaslov zorno sažima svrhu enciklike: “Enciklika o brizi za zajednički dom”. Tekst enciklike snažan je apel na prepoznavanje i djelovanje u vezi s ekološkom i klimatskom krizom.
Christophe Henning u knjizi “Lav XIV. Životni profil, ideje i izazovi” u izdanju Verbuma, navodi: “Ova enciklika ne samo da je potaknula katolike na djelovanje u korist zaštite okoliša već je odjeknula daleko izvan granica Crkve, osobito tijekom klimatske konferencije COP21 održane u Parizu 2015. godine. Za papu Franju bio je to izraz šire predanosti od same zaštite prirode - ono što opisuje kao “cjelovitu ekologiju”, polazeći od načela da je “sve povezano”: ekološki, društveni, gospodarski i duhovni izazovi međusobno su isprepleteni. Godine 2023., u apostolskoj pobudnici Laudate Deum (Hvalite Boga), Papa još snažnije zagovara napuštanje fosilnih goriva, održivi razvoj i cjelovitu ekologiju, kritizirajući bogate zemlje koje pokazuju malo volje da ozbiljno pristupe klimatskim izazovima. Riječ je o ključnom pitanju za budućnost čovječanstva, koji novi papa, nasljeđujući svog “ekološkog” prethodnika, neće moći zanemariti.”
Dakle među šest izazova na globalnoj razini kojima će se baviti papa Lav XIV. ubraja se i klimatski izazov. Ekologija, društvena pravda i kršćanska vjera blisko su povezane, brinuti se za planet znači brinuti se za najsiromašnije i častiti Boga - govorio je papa Franjo. Njegova je originalnost ležala u tome što je ekologiju uvrstio u globalnu viziju čovjeka i društva. U Laudato si´ Franjo otvoreno osuđuje “neodgovorno pustošenje” Zemlje, prouzročeno gospodarskim modelom temeljenim na neograničenoj potrošnji i brzoj zaradi.
Destruktivni gospodarski model koji uništava Zemlju na neograničenoj potrošnji i brzoj zaradi ima svoje ime, zove se konzumerizam. On je u svojoj zadatosti proždrljiv, a proždrljivost dovodi do iscrpljivanja resursa, rasta društvene nejednakosti i trajnih ekoloških kriza.
Usko je povezan svjetonazor materijalizam, vrijednosni sustav koji povezuje osobnu sreću, identitet i društveni status s nakupljanjem materijalnih dobara. Ekonomski sustavi izgrađeni oko bruto domaćeg proizvoda (BDP) počeli su izjednačavati nacionalni uspjeh s većom potrošnjom, bez obzira na ekološke ili društvene posljedice.
Istraživanja dosljedno pokazuju da materijalizam negativno utječe na uvjerenja o okolišu, što zauzvrat smanjuje ekološki odgovorno ponašanje. Ljudi koji pridaju veliku važnost materijalnom bogatstvu obično ne brinu za ekološka pitanja i nije vjerojatno da će usvojiti održive potrošačke navike.
POTROŠNJA I PRIRODA
Industrija oglašavanja igra središnju ulogu u održavanju materijalističke kulture. Brendovi troše milijarde na stvaranje narativa koji povezuju proizvode s aspiracijskim načinom života, emocionalnom dobrobiti i društvenim prihvaćanjem. Platforme društvenih medija to pojačavaju poticanjem stalne usporedbe, jačajući želju za više i bolje. Koncept “maloprodajne terapije” ušao je u svakodnevni jezik, normalizirajući ideju da kupnja može riješiti emocionalne probleme. Politika danas prepoznaje ljude kao “potrošače”, a ne više kao građane ili članove zajednice.
Podrazumijeva se da je zemlja jaka onoliko koliko ima potrošača. Na primjer Europa ima 450 milijuna potrošača, Kina kao i Indija imaju milijardu i pol, a Amerika samo 360 milijuna potrošača.
Kada svi ti potrošači daju prednost financijskom uspjehu, bjesomučnoj kupnji i statusu nad odnosom prema prirodi, okoliš se zatrpava svakakvim smećem, a zrak zagađuje emisijama štetnih tvari.
Prema istraživanju koje je objavio Oxfam, emisije ugljika koje je proizvelo najbogatijih 1 % globalne populacije u 2019. podudarale su se s emisijama ugljika od približno pet milijardi ljudi u najsiromašnijih 66 % čovječanstva. Između 1990. i 2019. najbogatijih 1 % potrošilo je 12 % svjetskog proračuna za ugljik, a najsiromašnijih 50 % po prihodima činilo je samo 5 %.
Na nacionalnoj razini zemlje s visokim dohotkom koje čine samo 16 % svjetske populacije bile su odgovorne za oko 40 % emisija CO2 na temelju potrošnje u 2019. godini. Nasuprot tome, zemlje s niskim prihodima pridonijele su samo 0,4 %. Afrika, u kojoj živi 17 % čovječanstva, proizvela je manje od 4 % emisija povezanih s globalnom potrošnjom. Nasmijava usporedba prema kojoj država Burkina Faso godišnje potroši manje električne struje nego zračna luka London Heathrow.
Henning još objašnjava kako je Franjo bio svjestan da klimatska kriza nadilazi pontifikat jednoga pape i da će se tim pitanjem baviti i njegov nasljednik. Upozorio je i na “kulturu odbacivanja”, koja prirodne resurse, ali i same ljude, promatra kao potrošnu robu.
Podsjetimo, u središtu materijalizma je linearni ekonomski model, opisivan kao “uzeti-napraviti-odbaciti”. Sirovine se ekstrahiraju, pretvaraju u proizvode, koriste kratko, a zatim odbacuju. Ovaj model tretira prirodne resurse kao neograničene, a oni to očito nisu.
Namjerni dizajn proizvoda s ograničenim životnim vijekom ubrzava ovaj ciklus. Elektronika, moda i kućanski proizvodi predmeti su koji se često zamjenjuju, a ne popravljaju. Brza moda, na primjer, potiče potrošače da odjeću tretiraju kao jednokratnu, potičući tako masivni tekstilni otpad. Rezultat je sustav u kojem degradacija okoliša nije nuspojava, već inherentni dio ciklusa potrošnje.
EU ulaže napore poput uredbe koja od sredine srpnja ove godine zabranjuje velikim poduzećima uništavanje tekstilnih proizvoda, osim u posebno opravdanim slučajevima.
Otpad od potrošačkih proizvoda također uvodi otrovne tvari u okoliš. Odbačeni industrijski nusproizvodi, elektronika, plastika i proizvodi za osobnu njegu oslobađaju niz kemikalija koje utječu na endokrini sustav poput kadmija, žive, olova i arsena u vodotocima, kontaminirajući ekosustave i posredno ulazeći u ljudski prehrambeni lanac.
Šokira podatak prema kojem će se količina otpada u svijetu povećati za 70 posto do 2050. godine, zbog urbanizacije i rasta populacije, a najviše u južnoj Aziji i subsaharskoj Africi, objavila je Svjetska banka.
Svake sekunde u svijetu se baci više od 50 tona kućnog otpada. Globalno se godišnje proizvede više od dvije milijarde tona komunalnog otpada, pri čemu SAD bilježi najviši prosjek od 951 kg po stanovniku, a stanovnici Europske unije u prosjeku proizvode oko 517 kg komunalnog otpada po glavi stanovnika.
CIVILIZACIJA SMEĆA
Izvješće Global Waste Index, koje objavljuje tehnološka tvrtka Sensoneo, otkriva zabrinjavajuće razlike u gospodarenju otpadom među zemljama članicama OECD-a. Izvješće analizira količine proizvedenog komunalnog otpada, udio recikliranja i količine odlaganja na deponije, te izdvaja zemlje s najlošijim praksama zbrinjavanja otpada.
Na samom dnu ljestvice nalaze se Izrael, Čile i Sjedinjene Američke Države, koje, prema najnovijem izvješću Global Waste Index 2025., ne samo da proizvode velike količine otpada nego i ne uspijevaju učinkovito upravljati njegovim zbrinjavanjem. SAD i dalje generira najveću količinu komunalnog otpada po stanovniku, čak 951 kilogram godišnje, što je porast u odnosu prema 2022. godini, kada su proizvodili 811 kg po glavi stanovnika. Od ukupne količine otpada, 30 % se reciklira, dok gotovo polovina završava na odlagalištima otpada.
Izrael proizvodi 650 kg otpada po osobi, a čak 524 kg završava na odlagalištima, što je najviši omjer u cijelom izvješću. Čile se pak ističe činjenicom da uopće ne reciklira otpad, odnosno sve se baca.
U kritičnoj su skupini i Kanada (684 kg, 67 % na odlagalištima), Grčka (519 kg, 81 %) te Australija (543 kg, 53 %).
Više od polovine svog otpada odlažu na odlagalištima i najrazvijenije države poput Novog Zelanda i Australije, što upozorava na ozbiljne sustavne manjkavosti, navodi se u izvješću.
Dakle materijalizam nije samo osobni vrijednosni sustav, to je sistemska sila s dubokim posljedicama za okoliš. Neumorna težnja za više stvari potiče iscrpljivanje resursa, emisije stakleničkih plinova, stvaranje otpada i ekološko uništenje na globalnoj razini. Teret nerazmjerno pada na one koji najmanje troše kao što je slučaj s pasivnim krajevima poput Like. Ili da ovako zaključimo: Živimo u vremenu u kojem je modernizam ugušen u otpadu!
Kriza otpada, kako globalna tako i lokalna, nije rezultat nedostatka tehnologije, već izostanka političke volje i sustavne učinkovitosti - uporno ponavljaju ekolozi. Kada je riječ o Crkvi, C. Henning nas podsjeća: “Za katolike danas ekologija nije tek jedna od političkih tema: ona zadire u samo središte kršćanskog postojanja - zaštitu života u svim njegovim oblicima. To je goruće pitanje s kojim će se, bez odgode, morati suočiti i novi papa Lav XIV.”
