Tko polarizira hrvatsko društvo, o čemu se u javnosti stalno priča, a što mediji stalno potenciraju, je li to oporba, kad se radi o politici, kako naglašava Plenković, ili su to vladajući, napose HDZ, kako stalno galame iz SDP-a, Možemo!, Mosta... - pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka.

- Mislim da je posve pogrešno govoriti o tome da bi društvo u Hrvatskoj bilo polarizirano i duboko podijeljeno. U hrvatskom društvu postoji, doduše, povijesni rasjed, koji je u dobroj mjeri vezan uz posljedice Drugog svjetskog rata i političke podjele koje su obilježavale tadašnje društvo, a tu su podjelu zaoštravala dva totalitarna politička pokreta. Danas, međutim, teško možemo govoriti o tome da bi postojala podjela u društvu koja bi unaprijed definirala temeljne prioritete onih koji pripadaju jednoj ili drugoj društvenoj skupini. Uostalom, nije moguće govoriti ni o tome da bi ključne političke stranke ekskluzivno zastupale jednu ili drugu stranu koja je bila definirana tim rasjedom, a čak kad bi tomu i bilo tako, valja znati da dvije najveće političke stranke u Hrvatskoj kontroliraju tek oko 40 % biračkog tijela, odnosno da tri najveće stranke (od kojih su druga i treća najavile predizbornu koaliciju) okupljaju u najboljem slučaju polovinu biračkog tijela.

PROPAGANDNE TAKTIKE

Tko onda potiče takve priče o polarizaciji, napose na političkoj sceni...?

- Posve je jasno da postoji akter koji neugodno potiče polarizaciju u parlamentarnoj areni i radi sve da se racionalna demokratska parlamentarna arena, s ustavnim lukom koji seže od demokršćana ili konzervativaca, preko liberalnih demokrata, zelenih, pa do socijaldemokrata, uz marginalnu skupinu lijevih i desnih populista ili radikala, koji ne spadaju u ustavni luk, nadomjesti bipolarnom arenom u kojoj bi bili s jedne strane HDZ, a s druge svi ostali. Riječ je, naravno, o predsjedniku Milanoviću, koji je svojim potezom na parlamentarnim izborima 2024. godine i uvođenjem logike "svi protiv HDZ-a" spriječio oblikovanje centrističke umjerenjačke koalicije, kakve su bile one iz 2017. i 2020. godine, što su je činili HDZ, manjinski zastupnici i male, uglavnom regionalne liberalno-demokratske opcije, i pokušao okupiti spektar od socijaldemokrata, zelenih pa do desnih populističkih pokreta pod svojom kontrolom. To mu nije uspjelo, ali mu je uspjelo stvoriti privid o "podjeli društva" i o tome kako je on jedina brana "apsolutnoj vlasti" HDZ-a.

U uvjetima relativno visoko fragmentiranog parlamenta, u kojem tradicionalno nitko ne osvaja apsolutnu većinu, nego je svaka vladajuća opcija prisiljena na sklapanje koalicijskih suradnji, ali i u uvjetima kad vladajuća stranka ima većinu u manje od polovine gradova i općina, ne sudjeluje u vlasti u najvećem gradu, a u trećem gradu po veličini (Rijeci) tek povremeno "programski" podržava gradonačelnicu, nemoguće je govoriti o tome da bi svi izvodi vlasti u zemlji bili u rukama jedne političke opcije.

Početkom ljeta SDP i Možemo! krenuli su u zajedničku kampanju pod nazivom "Stopama Plenkovićeve inflacije", no učinak baš i nije bio spektakularan. Je li taktika bila kriva, skupa sa sloganom? Sad oporba poziva građane na prosvjed 5. rujna u Zagrebu...

- Prije političke dinamike što su je SDP i Možemo! pokušali uspostaviti narativom o "Plenkovićevoj inflaciji" svjedočili smo prvom pokušaju udara predsjednika Milanovića na izvršnu vlast, pokušajem otvaranja pitanja vezanih uz nacionalu sigurnost i obranu te uz zastupanje Hrvatske u Europskom vijeću. Ta Milanovićeva inicijativa nije se pokazala održivom, iako je jasno da je on pripremio podršku dijela opozicije za nju, a očito je da cijelo vrijeme održava i komunikaciju s mlađim partnerom u vladajućoj koaliciji, sve u nadi da bi u nekoj situaciji mogao pokušati provocirati političku nestabilnost.

Za razliku od onoga što radi predsjednik Milanović, ono što su pokrenuli Možemo! i SDP s narativom o "Plenkovićevoj inflaciji" nije politički nelegitimno. Ocijenili su da je inflacija točka na kojoj je aktualna administracija ranjiva, da se znatan dio političkog tijela, unatoč rastu prosječnih prihoda, boji da zbog inflacije zapravo dolazi do pauperizacije, osiromašivanja građana, i da inflacija guta i ušteđevine i ono što je dobiveno porastom plaća. Ocijenili su, nadalje, da je vrlo vjerojatno kako će premijer Plenković svoju stranku voditi i na idućim parlamentarnim izborima, pa su kampanju "personalno" usmjerili na premijera. Računali su na to da bi u ljetno vrijeme kiselih krastavaca mogli računati na veću medijsku pozornost usmjerenu na svoju kampanju, ali su zanemarili činjenicu da je ključan kriterij pridobivanja medijskog prostora zanimljivost. Kad se isti, ne previše inovativan, narativ, koji je usto snažno usmjeren ad hominem, što možda vole politički pristaše, ali ne i ostali birači, ponavlja iz dana u dan, bez nečeg novog i zanimljivog, sama na konferenciji u drugom gradu, priča nakon drugog ili trećeg puta postaje posve nezanimljiva. S druge strane, za uspješnu terensku kampanju stranke ili koalicije nužan preduvjet je snažna mreža stranačkih organizacija u cijeloj državi. Samo uz aktiviranje članova i simpatizera u cijeloj zemlji stranka može računati da će njezina poruka neposredno, dakle i mimo medija, doprijeti do političkog tijela diljem zemlje. SDP već dugo nije nacionalna stranka u pravom smislu riječi, stranačka mreža mu se raspala u velikom dijelu zemlje, a stranka više nema relevantnu organizaciju čak ni u jednom od četiri velika grada. Možemo!, pak, nikad nije ozbiljno gradio stranačku infrastrukturu izvan Zagreba, gdje je njegov utjecaj prevladavajući.

Neinventivna, pogrešno personalizirana kampanja, čini se, postala je dosadna i akterima koji su bili njezini glavni nositelji, a izbijanje ekološke krize vezane uz Gospić kao da je donijelo olakšanje vodstvu SDP-a i Možemo!, koji su mogli "zaboraviti" na "Plenkovićevu inflaciju", i bez želje za follow up inflacijskoj priči preskočiti na novo političko pitanje.

LJUDSKI POTENCIJALI

Kad se pogleda šira i dublja slika političke scene u Hrvatskoj danas, koji su zapravo glavni problemi hrvatske oporbe? Jesu li to ideološka razjedinjenost, nedostatak zajedničke strategije i često oslanjanje na jednokratne reakcije na aktualne afere umjesto nuđenja cjelovitih i dugoročnih rješenja, između ostalog?

- Ključni problem opozicije nije njezina razjedinjenost, nego temeljiti nedostatak "ljudskih potencijala". Hrvatske političke stranke gotovo da ništa ne rade kad je u pitanju jedan od njihova tri temeljna zadatka: regrutiranje, obrazovanje i promocija ljudi talentiranih za obavljanje javnih poslova i kreiranje javnih politika. SDP je nekoć, ne tako davno, imao najdublji "kadrovski bazen", a on je danas posve presušio. Kad nemate ljude koji znaju oblikovati alternativne javne politike, odnosno kad ste takve ljude koje ste imali ili rastjerali iz stranke, ili ih marginalizirali, ili odahnuli kad je došlo vrijeme za njihovu političku mirovinu, a niste stvorili novu generaciju sposobnu za upravljanje javnim poslovima, onda i ne možete oblikovati relevantne političke strategije, nego im kapaciteti omogućuju tek reaktivno djelovanje, uglavnom zasnovano na reinterpretaciji medijskih izvještaja.

Ozbiljne stranke u konsolidiranim demokracijama sustavno obrazuju svoje članove, a odjeli za ljudske potencijale uglavnom su najvažniji u stranci. Stranke imaju svoje ozbiljne političke akademije, sudjelovanje u kojima je preduvjet da bi se moglo sudjelovati na izborima na stranačkim listama. Sustavno se podučava članove, najviše o tome kako se kreiraju proračuni i kako se uz pomoć proračuna vode javne politike. Uobičajeno je da ne možete bez iskustva u predstavničkoj ili izvršnoj vlasti na lokalnim ili regionalnom nivou ni pomisliti na to da biste postali kandidat za člana predstavničkog tijela ili sudjelovanje u izvršnoj vlasti na nacionalnoj razini, a prilično su jasno definirane kompetencije koje neki stranački član mora imati da bi postao kandidat stranke na izborima. Sve to se u Hrvatskoj ne radi, pa opozicijski parlamentarni zastupnici bez stvarnih kompetencija ne uspijevaju razviti nikakvu prepoznatljivost u Saboru. Nažalost, i mediji su godinama preferirali zastupnike koji se incidentno ponašaju, koji su svojim istupima srozavali parlamentarnu političku kulturu, i to je također ostavilo posljedice na današnje žalosno stanje parlamentarne arene.

Za razliku od Andreja Plenkovića, koji je dominatna figura HDZ-a i vlasti već deset godina, je li problem oporbe i nedostatak lidera s karizmom? Može li to s lijevice biti Hajdaš Dončić, Benčićka, ili s desnice netko od mostovaca...? Koliko je ljevici Zoran Milanović zapravo uteg...?

- Zoran Milanović bio je težak uteg SDP-u 2007., kad je proveo neprijateljsko preuzimanje te stranke, koja je dotad funkcionirala kao stranka demokratske ljevice. On je u toj stranci uspostavio autoritarnu strukturu odlučivanja, potisnuo generaciju relevantnih demokratskih političara i promovirao sljedbu netalentiranih i slabo obrazovanih aparatčika, koji i danas prevladavaju u toj stranci. Njima Milanović nije uteg, nego posljednja nada, jer, koliko god on ne spada u demokratsku političku arenu, i više i ne skriva svoje autoritarne sklonosti, prijezir prema parlamentarnim demokracijama i zemljama vladavine prava, prijezir prema Europskoj uniji i fasciniranost totalitarnim režimom Vladimira Putina, on za takvu "političku elitu" djeluje kao slamka spasa. Milanović je SDP-u bio uteg i 2011. kad je formirao najnekompetentniju izvršnu vlast u hrvatskoj novijoj povijesti, ali to već nije bio 2015. i 2016., kad ih je vodio u izborni poraz, jer i bez njega taj poraz ne bi mogli izbjeći, kao što ga nisu mogli izbjeći ni 2020. bez njega ili 2024. s njim, koji je "zasjenio" tadašnjeg političkog patuljka formalno na mjestu predsjednika stranke i jasno dao do znanja da je pravi predsjednik stranke on.

U nekim trenutcima se činilo kao da se sadašnji predsjednik SDP-a pokušava izvući iz Milanovićeva jarma, a povremeno se činilo da njegovi partneri iz Možemo! taj jaram ne žele prihvatiti. Međutim, čini se da su njihovi skupni kapaciteti preskromni da bi njihova koalicija mogla izbjeći Milanovićevoj ruci, koja je lijena, ali je prilično duga.

AFERE ŠTETE

Zaključno, mogu li uz sadašnju oporbu, lijevu i desnu, Plenković i HDZ mirno spavati, svim aferama, pa i ovoj gospićkoj, unatoč? Što bi se trebalo dogoditi da se situacija promijeni? Koliko je zapravo štetno za demokraciju da jedna stranka toliko godina dominira?

- Najgore što se može u demokraciji dogoditi jest da netko na poziciji izvršne vlasti "mirno spava". Demokracija mora biti ograničena vladavina, a ograničenje vlasti proizlazi samo iz jednoga - iz načela konkurencije i međusobne kontrole različitih političkih ambicija.

Iako je HDZ u povoljnijoj poziciji od konkurentskih stranaka, i on ima problem s regrutacijom političkih talenta i s promocijom ljudi iz lokalne i regionalne vlasti u nacionalnu izvršnu i zakonodavnu vlast. Istina je, u tome su uspješniji od ostalih, ali morali bi na tome više i ustrajnije raditi.

Imaju i drugi problem. Manje nego, prije svega, SDP, kojemu tradicionalno vjerno biračko tijelo eksponencijalno stari, pa iz ciklusa u ciklus imaju manje birača, jer ne uspijevaju regrutirati mlade, i HDZ ima problem s postupnim sužavanjem biračkog bazena.

Najgora opcija za njih je stvaranje uvjeta u kojima bi bili dugoročno prisiljeni isključivo na političku suradnju unutar desnog političkog spektra. To se premijeru Plenkoviću dogodilo nakon izbora 2024., ali je postupno izišao iz zamke u koju ga je predsjednik Milanović pokušao ugurati. Svaka politička afera pogađa, doduše, ne presudno, i birački bazen stranke i njezin koalicijski potencijal. Zato je svaka afera silno opasan dugoročni signal stranci, i nisu u pravu oni koji misle kako "birači kratko pamte" i kako će do idućih parlamentarnih i lokalnih izbora "sve biti zaboravljeno".

Za Hrvatsku je silno važno održati umjerenjačku, centrističku administraciju, jasno europski orijentiranu i sposobnu izgraditi snažan zid protiv patogenih utjecaja s istoka (i iz Putinove Rusije, ali i iz Vučićeve Srbije), a da bi neka administracija to mogla učiniti, mora imati dovoljno snažan koalicijski potencijal, mora biti privlačna potencijalnim političkim partnerima. n