Ponašanje dijela hrvatskih komunista na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošloga stoljeća teško je razumjeti bez svijesti o potpunom urušavanju svijeta/političke konstrukcije u kojem su desetljećima bezbrižno živjeli. Pad Berlinskog zida, javna egzekucija N. Ceausescua, slom komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi te raspad dotadašnjeg partijskog monopola jasno su pokazivali da ni jugoslavenski komunizam više nema povijesnu budućnost.

Događaji na XIV. kongresu KPJ, krajem siječnja 1990., tu su dijagnozu definitivno potvrdili. U tom kontekstu, hrvatsko partijsko vodstvo, predvođeno Ivicom Račanom, jednostavno je moralo raspisati višestranačke izbore, jer je bilo svjesno da je svojom “politikom šutnje”, svojim trulim kompromisima, u pravilu na štetu vlastitog naroda, izgubilo svako povjerenje tog naroda. Također, znali su kako nemaju ni volje ni snage da se na adekvatan način suprotstave sve agresivnijoj politici Slobodana Miloševića. To je vrijeme kada se i u Hrvatskoj počinje “buditi” srpska zajednica, potaknuta “događanjem naroda” u ostalim dijelovima Jugoslavije. Politička diferencijacija unutar Partije dovela je do smjene vodstava u pokrajinskim i republičkim strukturama. Narodni tribuni pozivaju da se 1. prosinca 1989. dogodi “miting istine” i u Ljubljani. U dijelovima Hrvatske otvoreno se srbuje. Stoga je odluka hrvatskih komunista da se raspišu višestranački izbori bila logična posljedica svih njihovih loših politika, pogrešnih strategija.

SPAVANJE I ŠUTNJA

Od 1971. godine, nakon sloma hrvatskog proljeća, hrvatski komunisti vodili su politiku nezamjeranja Beogradu, hrvatskim Srbima, saveznim institucijama; bili su spremni na sve moguće koncesije na račun vitalnih hrvatskih nacionalnih interesa. I bili su svjesni da će te izbore u proljeće 1990. izgubiti, pa će tako sve postojeće političke i ine probleme prepustiti pobjednicima, hrvatskim nacionalistima, “stranci opasnih namjera”. No bili su uvjereni da će ta vlast kratko trajati, jer neće biti u stanju oduprijeti se Miloševiću i JNA. I taj priželjkivani neuspjeh nove vlasti doveo bi do povratka na prethodno, početno stanje, te bi se na taj način stvorile sve nužne pretpostavke da oni ponovno preuzmu vlast. Ali događaji koji su slijedili nakon održanih izbora nisu se odvijali prema tom njihovu “primitivnom” scenariju, jer su, po starome dobrom običaju, podcijenili dubinu promjena u hrvatskom društvu. Što nas, zapravo, i ne bi trebalo previše čuditi jer su i prije toga uredno prespavali sve one dramatične promjene u svijetu, pojavu poljske Solidarnosti, buđenje autentične radničke klase, pad Berlinskog zida, sve one građanske inicijative u srednjoj i istočnoj Europi, pojavu Gorbačova, “glasnost” i “perestrojku”...

DAVORIN VISNJIC/PIXSELL

Iz današnje perspektive zanimljivije od samog njihova izbornog poraza postaje pitanje što su hrvatski komunisti uistinu očekivali da će se dogoditi nakon gubitka vlasti. Dio njih očito je računao na to da politička transformacija neće biti dopuštena bez otpora saveznih institucija, osobito JNA, čiji je vrh osamdesetih sve snažnije zastupao centralističku, unitarističku koncepciju Jugoslavije. Ovdje ćemo samo podsjetiti na, srećom, neuspjele vojno-političke planove admirala Branka Mamule (i taj hrvatski Srbin bio je “hrvatski kadar” u saveznim institucijama, a, koliko nam je poznato, upravo je njemu Ivica Račan nudio da bude i nositelj liste hrvatskih komunista - sic! - na parlamentarnim izborima u proljeće 1990.). Srećom, ni jedan od njegovih paklenih planova nije se ostvario. Riječ je o vojniku koji je sredinom osamdesetih ozbiljno mislio da je “vojni puč” jedini izlaz iz jugoslavenske krize. Tom akcijom JNA planirao je ukinuti Predsjedništvo SFRJ. O tom političkom tijelu taj je vojnik mislio sve najgore. I da se to kojim nesretnim slučajem dogodilo, onda bi ta vojna akcija bila završni, smrtni udarac svakoj ideji demokratske Jugoslavije. No, bez obzira na to što u svojim krajnjim namjerama taj YU Pinochet nije uspio, on je ipak JNA uspio pretvoriti u samostalni politički čimbenik, koji će samo koju godinu poslije završiti u sve izraženijoj ideološkoj povezanosti sa srpskim političkim vodstvom, njegovim interesima i planovima.

U tom smislu moguće je govoriti o paradoksalnoj političkoj kalkulaciji: dio stare hrvatske komunističke nomenklature pristao je na (privremeni) gubitak vlasti, jer je bio i više nego uvjeren da će se nakon nužnog obračuna federalnog centra s novom hrvatskom vlašću otvoriti prostor za njegov trijumfalni povratak na političku scenu. (1) Takvo što dogodit će se tek 3. siječnja 2000.!

Upravo u tom detalju krije se vjerojatno najvažniji element njihove pogrešne procjene. Naime, oni nisu bili u stanju shvatiti da je povijesni subjekt promjene postalo samo hrvatsko društvo. Hrvatska mladost, građani koji su izišli na izbore, ljudi koji su prihvatili rizik političkog pluralizma i potom nepoštednom obranom demokratski izražene volje pokazali da se politička budućnost više ne može dogovarati između hrvatskog partijskog kabineta, Beograda i vojnih struktura. Ono što je trebalo biti pitanje političkih elita pretvorilo se u pitanje artikulirane volje hrvatskog naroda. Zato je najveći paradoks tog razdoblja u tome što su oni koji su bili uvjereni u povratak starih odnosa/poretka, i to uz intervenciju njegovih posljednjih čuvara, JNA, taj povratak nisu doživjeli: povijest je krenula potpuno drugim putem.

I mnogi od njih još uvijek nisu u stanju prepoznati taj put. Politička lutanja svih njihovih političkih lidera nakon I. Račana to nedvojbeno svjedoče. Doduše, ni sam Račan nije na vrijeme prepoznao taj put. Jer da jest, onda 25. lipnja 1991. prilikom proglašenja hrvatske neovisnosti ne bi demonstrativno napustio saborsku dvoranu, jer amandmane njegove partije parlamentarna većina nije prihvatila. No Račanov problem toga dana nije bio u tome što nije razumio pojam hrvatske suverenosti, nego što tada nije bio spreman prihvatiti njezinu krajnju političku posljedicu - Hrvatsku izvan Jugoslavije! Očito je da on od neke nove “jugoslavenske sinteze” ni nakon svih onih bolnih i tragičnih iskustva Pakraca, Plitvica, Borova sela, proglašenja SAO Krajine... nije želio odustati. To je legitimno političko stajalište, ali u kontekstu vremena u najmanju je ruku suspektno i pokazuje elementarno nerazumijevanje fine razlike između demokratske transformacije i nacionalnog osamostaljenja.

U tom širem obrascu može se promatrati i ponašanje pojedinaca iz kulturnog i javnog života (G. Babić, L. Zafranović...), među kojima “slučaj Šerbedžija” može poslužiti kao svojevrsna paradigma. Njegov odlazak/bijeg (2) iz Zagreba u Beograd 1991. ne treba svoditi na neku jeftinu, diskvalificirajuću političku etiketu. Uostalom, kao ni odlazak Mire Furlan, koji uistinu nije bio politički motiviran, jer ta glumica o politici nije u to vrijeme znala apsolutno ništa. U njezinu slučaju riječ je isključivo o gesti jedne nervozne glumice kojoj ništa nije bilo jasno, koja je i izvan scene, u javnom prostoru, i dalje uporno igrala jednu od svojih kazališnih uloga. I ne treba joj zbog toga previše zamjeriti.

BIJEG U BEOGRAD

Za razliku od M. Furlan, “slučaj Šerbedžija” puno je kompleksniji. Za razliku od svoje kolegice, on je politički pismena osoba. I kada je u pitanju njegova odluka da pobjegne iz Zagreba, onda se tu radi o odluci jednog običnog i plašljivog kalkulanta, kojem moralni integritet u životu i nije neka vrijednost do koje bi trebalo nešto previše držati. Na tu njegovu osobinu upozorio je i novinar Tomislav Čadež, koji je u jednom tekstu u Jutarnjem listu (3) napisao da je Šerbedžija “dobro naplatio ono što je Manojlović odbio”. Nadasve je zanimljivo da upravo ovogodišnja predstava na Brijunima, “Na čijoj strani”, R. Harwooda, problematizira tu arhedilemu: može li umjetnik ostati autonoman u totalitarnom sustavu ako nastavlja djelovati unutar njegovih institucija. U toj drami W. Furtwangler, veliki njemački dirigent i ravnatelj Berlinske filharmonije, u svojoj obrani nakon završetka rata, u procesu denacifikacije, pred američkim majorom S. Arnoldom kaže da je pristao djelovati zbog glazbe, njemačke kulturne tradicije i glazbenika kojima je želio pomoći, a ne zbog Hitlera. Njegova obrana temelji se na ideji da umjetnost nije politika: “nisam bio nacist, ali sam bio njihov umjetnik”! A “tužitelj” Arnold postavlja mu jednostavno pitanje: Ako ste svojim neprijepornim autoritetom nastupali pred režimom i njegovom publikom, niste li mu time ipak davali legitimitet? Drugim riječima, kako ste mislili biti apolitičan u političkom sustavu koji želi politizirati (i kontrolirati) sve!

Ali taj ondašnji svjesni izbor glumca Šerbedžije ilustrira jedan širi fenomen: u trenutku kada se stari politički poredak definitivno raspada, dio ljudi iz nekadašnjeg jugoslavenskog kulturnog prostora pokušava se povući, ne želi riskirati, želi sačuvati komotnu poziciju i “mudro” čekati krajnji ishod rata. Šerbedžija je u intervjuu iz 1991. svoj odlazak objašnjavao osobnim razlozima i osjećajem da se dotadašnji jugoslavenski svijet raspada. Doduše, u tome intervju nije precizirao da je pri tome mislio isključivo na svoju projekciju tog svijeta, jer ako se taj svijet raspadao u Zagrebu, onda se vjerojatno raspadao i u Beogradu!? Odnosno, ostao nam je dužan objašnjenje što se sve krije iza tog nedovoljno definiranog “jugoslavenskog svijeta”! Iako bismo mogli špekulirati i o skrivenim političkim motivacijama tog bijega iz “opasne, ratne zone” u manje opasne krajeve, u relativno mirni Beograd, svjesno ćemo odustati od tih špekulativnih radnji, koje bi nas mogle dovesti do pogrešnih zaključaka, ali i nekih nimalo ugodnih pitanja. Jer ovaj glumac često i rado govori o miru, demokraciji, dostojanstvu, građanskom društvu, pomirenju i političkoj odgovornosti. Također, on otvoreno podržava određene političke i društvene pokrete. To je njegovo neotuđivo pravo. Ali i za njegovo javno djelovanje vrijedi važan demokratski princip: ako javna osoba ima pravo kritički govoriti o društvenoj stvarnosti, onda i drugi imaju puno pravo analizirati i riječi i postupke te javne osobe. Ne zato da bi joj oduzeli pravo na stav, nego zato što moralni autoritet i imunitet nije nešto što se dobiva jednom zauvijek. Te kategorije nitko nema pravo monopolizirati.

Nije moguće osporiti činjenicu da drugovi nisu zaboravili njegove prethodne zasluge, pa je tako jedna od prvih odluka trećesiječanjske koalicijske vlade bila odluka premijera I. Račana i ministra kulture Antuna Vujića da se tom “povratniku”, “razmaženom partijskom sinu” dodijele Brijuni, na kojima će taj umjetnik nastaviti svoj prekinuti rad na “jugoslavenskoj kulturnoj republici” (4). Pa su tako Brijuni postali prostor gdje će sada nešto politički iskusniji Odisej nastaviti neke od svojih prošlih jugoslavenskih kulturnih projekata, kao što je to bio KPTG, kao da se u međuvremenu ništa epohalno na ovim prostorima nije dogodilo. I kao što su hrvatski komunisti preko noći postali socijaldemokrati, tako se projekt KPTG transformirao u kazalište Ulysses, koji će krajnje ograničenom broju publike (5) svake iduće godine podariti neka nova uprizorenja Euripida, Shakespearea, Weissa, Sofokla, Krleže, Brechta, Becketta, Harwooda... Taj teatar trebao je biti spoj antičkog mita, europskog modernizma, političkog teatra, iskustva totalitarizama i ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

U konačnici, možda je najtočnije govoriti o velikoj pogrešnoj procjeni jedne nezrele i nedopustivo nepismene političke generacije. Dio hrvatskih komunista bio je uvjeren da će na višestranačkim izborima u proljeće 1990. izgubiti, ali mnogo je važnije što nisu vjerovali ni u trajnost pobjede svojih političkih protivnika, hrvatskih nacionalista. A kada se takvo što ipak dogodilo, onda mora da su bili šokirani odlučnošću i hrabrošću hrvatske mladosti, tog neponovljivog spoja energije, motivacije, ljubavi, vjere i volje, koja je uspjela nemoguće, obraniti domovinu od puno moćnije armije, od dijela vlastitih građana, od skepse koju su od prvih dana uspostave nove, demokratske vlasti u Hrvatskoj otvoreno iskazivali dijelovi međunarodne zajednice...

POTROŠENA PRIČA

Nepobitna je činjenica da je velik dio hrvatskih komunista iskreno vjerovao da će stari, komunistički sustav preživjeti, jer je računao na snagu Federacije, na moćnu JNA, na (međunarodnu) političku težinu Beograda, na geopolitičke odnose u svijetu (treba znati da su i Amerika i Europa s velikom pozornošću pratile aktualne političke procese u Sovjetskom Savezu). Svi su se pitali što će se dogoditi ako se i Sovjetski Savez raspadne, pa je taj dio hrvatskih komunista/socijaldemokrata naivno mislio da je velika vjerojatnost da se nakon izgubljenih izbora nesposobnosti nove vlasti u suočavanju sa svim onim političkim i inim problemima unutar države, a još više s onim iz najbliže okoline, ponovno uspostavi neki oblik poretka u kojem bi i oni i dalje imali odlučujuću riječ.

Međutim, ono što nisu predvidjeli bila je mobilizacijska snaga hrvatskog društva i činjenica da je 1990. otvorena takva povijesna pukotina koju više nije bilo moguće samo tako zatvoriti. Pogotovo to “zatvaranje” nije se moglo dogoditi onim političkim programima, floskulama, narativima o “bratstvu i jedinstvu”, o novoj “jugoslavenskoj sintezi”..., koji su odavno bili istrošeni i koje više nitko u svijetu nije uzimao ozbiljno. Nikako ti naši drugovi, kao ni njihova politička djeca, od svakojakih aktivista, novokomponiranih komunista, pa sve do laburista, feministica..., ne shvaćaju da se stari politički svijet nije povukao da bi se vratio, nego se povukao zato što je izgubio svaki povijesni legitimitet.