Održivi razvoj kao pojam definiran je prije više od trideset godina te je tada ponudio viziju idealnog svijeta u kojem postoji potpuna ravnoteža proizvodnje i potrošnje uz društvenu i osobnu pravdu i blagostanje - kaže dr. sc. Mirjana Matešić, direktorica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj - HR PSOR, te dodaje:

DR. SC. MIRJANA MATEŠIĆ

- Puno je rasprava od tada vođeno o tome što moramo promijeniti kako bismo postali održivi. Zbog nemogućnosti da definiramo što točno moramo mijenjati, propustili smo dragocjeno vrijeme koje smo imali za tu promjenu. No mislim da su stvari zapravo pogrešno postavljene. Umjesto da smišljamo kako se trebamo ponašati da bismo bili održivi, ono što nam je cijeli ovaj pokret oko održivosti zapravo trebao pokazati jest to koliko smo neodrživi te da se svi moramo mijenjati. Od tada do danas, proučavanjem ljudskog djelovanja na okoliš, stečeno je mnogo znanja i razumijevanja o tome koliko smo kao društvo neodrživi te koliko su veliki razmjeri iskorištavanja resursa i degradacije okoliša koje prouzročujemo. Znanstvenici nam gotovo svakodnevno poručuju da nam se sužava okvir unutar kojeg možemo očekivati da neće doći do kolapsa sustava. Promjene moraju doći sa svih razina. Tako da mislim kako je osnovna razlika danas u odnosu prema začetku znanosti o održivom razvoju ta što danas imamo razumijevanje o tome kako nije dovoljno pristupiti promjenama isključivo na strateškoj razini, nego je potrebno i da svaki pojedinac na dnevnoj bazi daje svoj doprinos kako bi kumulativan učinak bio vidljiv.

Koji su glavni razlozi zašto je održivost važna za globalni ekonomski napredak? Puno se govori da održivi razvoj više nije samo ekološki imperativ nego i strateška nužnost za rast i dugoročnu profitabilnost...

- Ako razumijemo da neodrživost znači preveliku potrošnju resursa i stvaranje previše otpada i štetnih emisija, koje okoliš sve teže apsorbira, onda je jasno da nastavkom takvog ponašanja ugrožavamo i našu ekonomiju, pa onda to postaje strateško pitanje. Jer ekonomska aktivnost temelji se na iskorištavanju resursa iz prirode i iako je u razvijenim društvima velik dio poslova u takozvanim tercijarnim, odnosno uslužnim, djelatnostima, pa ljudi često gube spoznaju o tome kako njihov rad utječe na iscrpljivanje ili onečišćenje okoliša i koliko ovisi o resursima iz okoliša, ipak su sve ekonomske aktivnosti direktno ili indirektno temeljene na iskorištavanju resursa iz prirode. Kada nestane resursa ili je okolišna ravnoteža narušena do te mjere da ekosustavi izgube sposobnost proizvodnje (npr. suša ili previsoke temperature, koje smanjuju ili uništavaju poljoprivrednu proizvodnju), onda trpi i industrija koja prerađuje te proizvode. No trpe i sve prateće djelatnosti, kao što su marketinške, konzultantske, obrazovne i ine službe koje ovise o uspjehu prerađivačke industrije.

Kako zaštititi i sačuvati resurse prirodne (životne) sredine a da se istovremeno osigura kontinuiran i ekonomičan razvoj u budućnosti?

- Ekonomski razvoj u budućnosti ne smije ovisiti o porastu potrošnje resursa. Razvoj se mora temeljiti na porastu znanja i nematerijalnih vrijednosti, a materijalna potrošnja mora se ograničiti kako bi se sačuvali prirodni resursi i ekosustavi. Mi zapravo ne znamo kako ograničiti potrošnju. Jedino oko čega se slažemo jest da treba educirati građane, gospodarstvenike i mlade o tome da je važno trošiti racionalno. Ali, na žalost, pravi razmjeri promjene ponašanja nisu shvaćeni. Većina građana zadovoljna je sitnim promjenama navika, kao što je odvajanje otpada kod kuće, i vjeruje da je time učinila dovoljno. No puno je više potrebno kako bi se napravio pozitivan pomak. Prije svega je nužno raditi na smanjenju potrošnje resursa i uvođenju ponovne uporabe kako bismo smanjili pritisak i dali priliku prirodi da se oporavi, da na taj način osiguramo održivost prirodnih pa onda i ekonomskih sustava. Jer bez sigurnih i zdravih ekosustava nećemo moći računati na sigurne i profitabilne ekonomske sustave u budućnosti.

Je li dugoročno održivi ekonomski razvoj usklađen s mogućnostima i ograničenjima ekosustava uopće moguć?

- Sigurno da je moguć, ali je samo pitanje koliko se naše ponašanje i potrošnja trebaju promijeniti i jesmo li spremni tako se mijenjati, odnosno koliko se navika i obrazaca ponašanja možda moramo odreći kako bismo postigli održivost. Problem je s tim promjenama što one mogu uspjeti kao kolektivan napor. A, na žalost, mi smo izgradili društvo koje se temelji na individualizmu, tako da zajednica i opće dobro više nisu u modi. Teško je zamisliti da će se ljudi u današnjem sustavu vrijednosti svjesno odricati zbog zajedničkog interesa ili zbog budućih generacija, zaboravljajući da se radi o našoj djeci. Mislim da smo za to postali presebični.

Kad se sve uzme u obzir, uključujući i aktualna geopolitička preslagivanja, interese i stalne napetosti u svijetu, sukobe i ratove, u širem kontekstu, jesu li u nekoj mjeri ipak poljuljani temeljni stupovi održivog razvoja?

- Razumijem vaše pitanje, ali, iskreno, mislim da održivi razvoj nikad i nije imao neke temeljne stupove. Bilo je puno pokušaja da se postigne kolektivna reakcija, ali je ona uvijek izostala upravo zbog te sebičnosti i utrke za profitom i bogaćenjem, koji su danas jedini kriterij uspjeha i vrijednosti. Postalo je jedino važno koliko je velik automobil i skupa torbica koje posjedujemo i oni su jedina potvrda uspjeha. Mladi ljudi više ne žele biti znanstvenici, nego žele biti nogometaši zato što se u današnjem sustavu vrijednosti potonje više vrednuje jer donosi veću zaradu. No istina jest da zbog sve većih geopolitičkih nestabilnosti fokus međunarodne zajednice sve više s održivosti skreće na sigurnost, pa je tako i proračun Europske unije znatnu količinu sredstava osiguranih za održivost preusmjerio na obranu, uz obrazloženje da je sigurnost isto pitanje održivosti.

Zaključno, Hrvatska i održivi razvoj? Kako se nosimo kao država, ali i u privatnom sektoru sa zahtjevima održivog razvoja, kakve su nam mogućnosti, koji su problemi?

- U Hrvatskoj je, na žalost, s padom regulatornih zahtjeva pao interes za održivo poslovanje jer i u poslovnom sektoru nedostaje znanja o tome koliko je strateški važno razumjeti rizike koji dolaze s promjenom klime i padom raspoloživosti resursa te kompanije održivost prvenstveno vide kao regulatorni izazov. No mi u HR PSOR-u imamo tu sreću i privilegij da surađujemo s kompanijama koje zaista razumiju izazove i rizike održivosti te svjedočimo mnogim projektima, inovacijama i investicijama koje daju značajan pozitivan doprinos. Ipak, kao država nemamo strategiju upravljanja održivim razvojem, kriteriji održivosti nisu integrirani ni u jednu značajniju stratešku odluku koja definira budući razvoj Hrvatske. Kada tomu pridodamo činjenicu da se ni postojeće zakonske odredbe ne poštuju i ne provode, a slučajevi ilegalnih odlagališta opasnog otpada o tome zorno svjedoče, teško je ostati optimističan.

Na kraju, budući da je HR PSOR organizacija koja se bavi održivim gospodarskim razvojem, nismo zadovoljni razinom suradnje i partnerstva tijela javne vlasti i gospodarstva na rješavanju važnih izazova održivosti. Nedavno osnovan Državni savjet za održivi razvoj dobar je primjer, jer okuplja predstavnike raznih ministarstava i drugih javnih tijela, a izostaje zastupljenost gospodarstva, koje ima puno reći o pitanju održivosti. (D.J.) n