Prije dvadesetak ili tridesetak godina održivi smo razvoj najčešće objašnjavali kroz tri stupa - gospodarstvo, društvo i okoliš. Danas je razumijevanje puno šire. Više ne pitamo samo kako pomiriti gospodarski razvoj sa zaštitom okoliša nego i kakav razvoj želimo, unutar kojih granica i za koga - kaže dr. sc. Marijana Sumpor, direktorica Euro ekspertize j.d.o.o., te dodaje:

DR. SC. MARIJANA SUMPOR

- John Blewitt je još u svojoj knjizi Razumijevanje održivog razvoja (engl. Understanding Sustainable Development) upozoravao da održivi razvoj nije moguće svesti na tri jednostavna područja. U knjizi razmatra za održivi razvoj važne aspekte kao što su vrijednosti i svjetonazor, znanost, društvena i okolišna pravda, politika i upravljanje, očuvanje prirode, gospodarski rast, održiva društva i gradovi, tehnologija i inovacije, komunikacija i učenje te vodstvo procesa održivosti. Danas bismo tomu dodali otpornost, pravednu tranziciju, planetarne granice i sposobnost društva da promišlja budućnost. Koncept planetarnih granica posebno je važan jer upozorava da ljudski razvoj nije neograničen: gospodarstvo i društvo ovise o stabilnosti ključnih Zemljinih ekoloških sustava, poput klime, vode, tla i bioraznolikosti. Održivi razvoj stoga podrazumijeva pronalaženje načina za poboljšanje kvalitete života unutar ekoloških mogućnosti planeta, a ne izvan njih.

Takvo se razumijevanje danas odražava i u europskim politikama. Europski zeleni plan postavio je perspektivu prema kojoj gospodarski razvoj, konkurentnost te klimatska i okolišna održivost trebaju biti povezani, s ciljem postupne transformacije europskog gospodarstva prema klimatskoj neutralnosti i učinkovitijem korištenju resursima. Time održivost više nije samo zasebna okolišna politika, nego postaje razvojna perspektiva koja prožima gospodarstvo, energetiku, promet, industriju, poljoprivredu, gradove i javne politike. Održivost je pitanje kvalitete života, gospodarske konkurentnosti, sigurnosti, institucija i odgovornosti prema budućim generacijama.

Zašto je održivost važna za globalni ekonomski napredak? Je li postala strateška nužnost?

- Održivost je i iz poslovne perspektive strateška nužnost. Ona više nije trošak koji gospodarstvo može jednostavno izbjeći, nego sve više postaje pitanje konkurentnosti i dugoročne otpornosti. Poduzeće koje se učinkovito koristi energijom i sirovinama, smanjuje otpad, ulaže u tehnologiju i dobro upravlja društvenim i upravljačkim rizicima može biti otpornije na poremećaje cijena, opskrbnih lanaca i tržišta. Zato su okolišni, društveni i upravljački kriteriji (ESG) postali važan dio poslovnog odlučivanja. Međutim, postoji opasnost da se ESG svede na izvještavanje i formalno zadovoljavanje propisa, umjesto na promjenu poslovnih odluka. Upravo je to jedan od izazova i u Hrvatskoj, ali i u ostatku EU-a i svijeta.

Europski okvir izvještavanja o održivosti upravo se pojednostavljuje. Europska je komisija u srpnju 2026. donijela revidirane Europske standarde izvještavanja o održivosti (ESRS), s manje obveznih podataka i većim naglaskom na smanjenju administrativnog opterećenja. To ne znači da održivost postaje manje važna, nego da se pokušava postići bolja ravnoteža između kvalitete informacija i regulatornog opterećenja. U konačnici, pitanje nije više možemo li si priuštiti održivost, nego možemo li si priuštiti razvoj koji nije održiv.

Je li održivi razvoj unutar mogućnosti ekosustava uopće moguć?

- Moguć je, ali ne na način na koji smo se razvijali tijekom velikog dijela 20. stoljeća. Priroda nije beskonačan izvor sirovina ni beskonačno odlagalište otpada. Gospodarstvo ovisi o vodi, energiji, zemljištu, šumama, moru, bioraznolikosti i stabilnoj klimi. Upravo zato je koncept planetarnih granica važan za suvremeno razumijevanje održivog razvoja. On ne znači da razvoj treba zaustaviti, nego da gospodarske i društvene aktivnosti trebaju ostati unutar sigurnog ekološkog prostora. Prekoračenje ključnih granica - primjerice u području klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti, upotrebe vode ili promjene iskorištavanja zemljišta - povećava rizik od narušavanja prirodnih sustava o kojima ovisi ljudsko blagostanje. Planetarne granice stoga čine svojevrsni ekološki okvir za razvoj. To ne znači da trebamo zaustaviti razvoj. Znači da trebamo stvarati veću vrijednost uz manju potrošnju resursa - energetskom učinkovitošću, obnovljivim izvorima energije, kružnim gospodarstvom, tehnološkim inovacijama, obnovom ekosustava i odgovornijim prostornim planiranjem.

Za Hrvatsku more, voda, šume, poljoprivredno zemljište, bioraznolikost i prostor nisu samo okolišna vrijednost nego i dugoročni gospodarski kapital. Turizam, primjerice, ne može biti dugoročno uspješan ako istodobno narušava prostor, povećava pritisak na vodu i infrastrukturu ili smanjuje kvalitetu života lokalnog stanovništva. Dakle, cilj nije manje razvoja, nego kvalitetniji i otporniji razvoj unutar ekoloških mogućnosti.

Koliko održivi razvoj posljednjih godina otežavaju geopolitički odnosi, sukobi, ratovi, krize...?

- Ratovi, geopolitička natjecanja, energetska nesigurnost, trgovinske napetosti i rastuće nejednakosti otežavaju ostvarivanje dugoročnih ciljeva. Održivi razvoj zahtijeva suradnju i dugoročnost, a upravo su oni danas pod pritiskom. Istodobno su nam krize pokazale da održivost nije suprotna sigurnosti, nego je njezin dio. Energetska neovisnost, sigurnost hrane, dostupnost vode, otpornost infrastrukture i pouzdani lanci opskrbe danas su pitanja nacionalne sigurnosti i gospodarske stabilnosti, a ne samo okolišne politike.

Aktualni slučaj Gospića dodatno pokazuje drugu dimenziju održivosti - vladavinu prava i odgovornost institucija. Podsjetimo, Hrvatski sabor je u kolovozu 2026. raspravljao o nezakonitom odlagalištu opasnog otpada, a predsjednik Republike zatražio je izvanredno zasjedanje Sabora s prijedlozima za hitnu sanaciju, stalni nadzor onečišćenja i dodatne inspekcijske kontrole. Ne treba prejudicirati ničiju kaznenu odgovornost. Ali legitimno je pitati kako je moguće da sustav nije ranije spriječio problem takvih razmjera i jesu li institucije učinkovito provodile propise. Gospić zato pokazuje da održivi razvoj nije samo pitanje tehnologije i investicija. Bez odgovornosti, transparentnosti i dosljedne provedbe zakona održivost ostaje samo na papiru.

Kako Hrvatska stoji, da se tako izrazim, s održivim razvojem - gdje smo i koje su nam mogućnosti?

- Hrvatska ima vrlo dobre preduvjete za održivi razvoj: obnovljive izvore energije, relativno očuvanu prirodu, more, šume, vodne resurse, poljoprivredno zemljište, europsko financiranje i pristup velikom europskom tržištu. Istodobno imamo probleme s demografijom, regionalnim razlikama, infrastrukturom, produktivnošću, prostornim pritiscima i provedbom javnih politika.

U privatnom sektoru svijest raste. Sve više poduzeća prepoznaje važnost ESG kriterija, energetske učinkovitosti, optimizacije resursa, održivih dobavnih lanaca i pristupa financiranju. No pravi test nije koliko imamo ESG izvještaja, nego mijenja li ESG način na koji poduzeća investiraju i posluju. Slično vrijedi i za javni sektor. Hrvatska ima velik broj strategija, zakona i europskih pravila usklađenih s ciljevima održivog razvoja Ujedinjenih naroda (SDG). Veći izazov nije uvijek nedostatak propisa, nego njihova dosljedna provedba i sposobnost institucija da dugoročne ciljeve pretvore u svakodnevne odluke. SDG ciljevi nam pritom mogu pomoći da održivost ne promatramo samo kao "zelenu politiku". Oni obuhvaćaju siromaštvo i nejednakosti, obrazovanje, zdravlje, održive gradove, odgovornu proizvodnju i potrošnju, klimu, institucije i partnerstva. Hrvatska prati napredak prema tim ciljevima prema nacionalnim pokazateljima. Državni zavod za statistiku (DZS) objavio je u svibnju 2026. izvješće o njihovu ostvarivanju, koje pokazuje napredak u pojedinim područjima, ali i upozorava na područja u kojima postoji prostor za daljnja poboljšanja.

Možemo zaključiti da održivi razvoj nije utopija, ali nije ni nešto što će se dogoditi samo od sebe. Moramo prijeći od održivosti kao deklarativnog cilja prema održivosti kao načinu upravljanja razvojem. Za Hrvatsku to znači povezati energetiku, promet, industriju, poljoprivredu, turizam, prostorno planiranje, regionalni razvoj i demografiju umjesto da ih promatramo kao odvojene sektore. Na kraju, pitanje nije samo hoćemo li imati održivi razvoj, nego kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti budućim generacijama. Našoj djeci.

Sadašnjost je krizna, budućnost neizvjesna, ali održivi razvoj može biti realna budućnost - ako ga prestanemo promatrati kao slogan i počnemo ga provoditi kao princip gospodarskog, društvenog i institucionalnog razvoja. (D.J.) n