Pravna zaštita prirode: Jesmo li zreli za novi koncept i kako mu pravilno pristupiti?
Uloga pravobranitelja za prirodu bila bi štititi zakonom definirani ekološki interes
Ekskluzivno za Magazin Glasa Slavonije o pravima prirodnih entiteta piše dr. sc.Tomislav Nedić, docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, izlažući teoriju koju razvija u svojoj knjizi “Fizička osoba u pravu”, čije se objavljivanje očekuje sljedeće akademske godine.
Visoke temperature, presušivanje rijeka, ilegalno odlaganje otpada i ekološke katastrofe samo su neke od gorućih tema posljednjih mjeseci. Istodobno, riječ je o nekima od najvećih izazova današnjice. Pritom nije presudno vjerujemo li u klimatske promjene ni smatramo li se, ili ne smatramo, “teoretičarima zavjere”. Dobrobit prirode ujedno je dobrobit nas samih, ali i budućih generacija koje dolaze nakon nas. Pravo na zdravlje, što navode i Ujedinjeni narodi, povezano je, između ostaloga, s pristupom čistoj hrani i vodi te zdravom okolišu. Koncept jednog zdravlja, koji prepoznaje i Svjetska zdravstvena organizacija, polazi upravo od međusobne povezanosti zdravlja ljudi, životinja, biljaka i okoliša te od ravnoteže cjelokupnog ekosustava.
VIŠE ZAŠTITE
No, uz nesumnjivo širi društveni interes za očuvanje prirode, postavlja se pitanje posjeduje li priroda određenu intrinzičnu vrijednost koja bi omogućila da ona sama, kao cjelina ili u pojedinim svojim dijelovima, bude smatrana nositeljem prava. S obzirom na dosadašnje razmjere destrukcije prirode, opravdano je pitati se može li se njezina zaštita postići samo ustanovljenjem moralnih i pravno kogentnih dužnosti te zaštitom prirode i njezinih dijelova kao pravnih dobara. Moguće je da je potrebno otići korak dalje i određene prirodne entitete promatrati kao nositelje prava, odnosno priznati im određenu razinu pravnog subjektiviteta, čime bi se njihova zaštita mogla ostvariti na višoj razini.
Rijeku, potok, šumu ili drugi dio prirode ne treba promatrati isključivo kao zemlju ili vodu, odnosno kao nežive entitete, nego kao cjelovite ekosustave ispunjene živim bićima kojima je potrebna pravna zaštita. Pravu i njegovim institucijama iznimno je teško učinkovito štititi pojedinu ribu, raka ili koralj, pa čak i cijeli koraljni greben, te poduzimati pravne radnje u njihovu interesu. Međutim, kada nositeljem određenih subjektivnih prava postane cijeli ekosustav, pravna zaštita njegova interesa može postati znatno učinkovitija.
Takva konstrukcija prirodi daje upravo ono što joj je potrebno za snažniju pravnu zaštitu - prava koja štite njezino postojanje, integritet i sposobnost regeneracije, a istodobno služe širem društvenom interesu očuvanja zdravog okoliša za sadašnje i buduće generacije. U tom je smislu posljednjih godina u globalnoj okolišnoj jurisprudenciji, okolišnoj (bio)etici i teoriji prava sve izraženiji pokret “prava prirode”, kao i inicijative za priznavanje posebnog pravnog statusa rijekama, šumama, planinama i drugim dijelovima prirode. Posebnost tog pokreta nije samo u zahtjevu da priroda bude snažnije zaštićena, jer takva zaštita u različitim oblicima već postoji, nego i u ideji da određeni prirodni entiteti imaju vlastiti, neposredno pravno relevantan interes koji pravni poredak može priznati u obliku subjektivnih prava.
Time se priroda više ne bi štitila isključivo zato što je njezina zaštita korisna ljudima, javnom zdravlju ili budućim generacijama, odnosno zato što postoji društveni interes za njezino očuvanje, iako je taj interes i dalje od iznimne važnosti. Prirodnom bi se entitetu mogao priznati status subjekta prava sui generis, koji je nositelj određenih subjektivnih prava. Priroda u takvom modelu ne bi bila ni fizička ni pravna osoba, nego poseban nositelj taksativno ili bar dovoljno precizno određenih subjektivnih prava. Njezin pravni subjektivitet ne bi bio opći, nego funkcionalan i ograničen na ona prava koja odgovaraju naravi konkretnog prirodnog entiteta i svrsi njegove zaštite. U tom smislu prirodi se može priznati pravno relevantan interes za vlastito postojanje, integritet, regeneraciju i očuvanje prirodnih funkcija.
Naime, takav pristup već je prepoznat u pojedinim pravnim sustavima, a koji se temelje na domorodačkim uvjerenjima. U Ekvadoru je pravni položaj prirode izrijekom priznat Ustavom, koji prirodu određuje kao subjekt Ustavom zajamčenih prava, te joj, među ostalim, priznaje pravo na poštovanje njezina postojanja, kao i održavanje i regeneraciju životnih ciklusa. U Boliviji je položaj Majke Zemlje zakonski oblikovan njezinim određenjem kao kolektivnog subjekta od javnog interesa (sujeto colectivo de interés público), pri čemu su Majka Zemlja i njezine sastavnice nositelji zakonom priznatih prava, među kojima su pravo na život, raznolikost života, vodu, čisti zrak, ravnotežu, obnovu i život bez onečišćenja.
Ipak, pojedine zemlje otišle su i korak dalje, priznajući prirodi ili njezinim dijelovima ne samo status nositelja prava nego i pravni status koji se približava konceptu pravne osobe. Primjerice, rijeci Whanganui i području Te Urewera na Novom Zelandu, kao i laguni Mar Menor i njezinu slijevu u Španjolskoj, priznati su posebni oblici pravnog statusa, koji uključuju prava, ovlasti, dužnosti ili odgovornosti karakteristične za pravne osobe. Međutim, upravo je u takvom približavanju konceptu pravne osobe i jedna od mogućih zamki prava prirode.
MOGUĆA RJEŠENJA
Ključno pitanje, naime, nije može li pravo konstruirati novi pravni subjekt u obliku osobe, nego je li za ostvarenje cilja zaštite prirode nužno tom subjektu priznati pravnu osobnost ili je primjerenije oblikovati poseban, funkcionalno ograničen status subjekta prava sui generis, s jasno određenim subjektivnim pravima. Nije sporno da pravo može proširivati krug subjekata kojima priznaje određena prava. Sporno je mora li se u tu svrhu prirodnom entitetu priznati upravo pravna osobnost, sa svim konceptualnim i praktičnim posljedicama koje takva kvalifikacija proizvodi. Ako se prirodnom entitetu prizna status pravne osobe, potrebno je precizno utvrditi sadržaj njegove pravne sposobnosti, opseg prava i eventualnih obveza, način procesnog djelovanja, režim odgovornosti, odnos prema imovini, mogućnost sudjelovanja u pravnom prometu te mehanizam s pomoću kojega se njegov pravno relevantni interes utvrđuje i izražava. Može li, primjerice, rijeka stjecati vlasništvo, nasljeđivati, biti nositelj ugovornih prava i obveza ili raspolagati imovinom? Ako može, tko će i prema kojim kriterijima donositi takve odluke? Bez jasnih odgovora na ta pitanja pojam pravne osobe riskira postati tek nominalna oznaka, bez odgovarajućega pravnog sadržaja.
U postojećim modelima taj se problem često pokušava riješiti imenovanjem posebnih predstavnika, skrbnika ili tijela koja nastupaju u interesu prirodnog entiteta. Međutim, treba imati na umu da skrbništvo samo po sebi nije vezano uz pravnu osobu. Takvom se modelu može prigovoriti i to da skrbnik, nastojeći izraziti “volju” prirode, nužno polazi od vlastitoga ljudskog razumijevanja onoga što je za prirodu dobro, što ne mora uvijek odgovarati stvarnim potrebama ekosustava. Uostalom, samu “volju” prirode iznimno je teško utvrditi i pravno operacionalizirati.
U tom bi smislu primjerenije moglo biti uspostavljanje posebnog institucionalnog mehanizma javnopravne zaštite. Jedno od mogućih rješenja bila bi institucija posebnog pravobranitelja za prirodu, odnosno pravobranitelja za određene osobito vrijedne ili strateški važne ekosustave. Pravobranitelj za prirodu ne bi bio skrbnik prirodnog entiteta ni njegov predstavnik u klasičnom pravnom smislu. Njegova bi se uloga mogla sastojati u nadzoru nad poštovanjem zakonom definiranih prava prirode, upozoravanju državnih tijela i javnosti na njihovo kršenje, davanju preporuka, podnošenju izvješća nadležnim tijelima te pokretanju upravnih, građanskih ili drugih sudskih postupaka kada je to potrebno radi zaštite priznatih prava određenog ekosustava. Takvo bi rješenje istodobno omogućilo jasnije razgraničenje između interesa prirode i interesa različitih ljudskih skupina povezanih s određenim prirodnim entitetom. Uloga pravobranitelja bila bi štititi zakonom definirani ekološki interes, a političko bi odlučivanje o mogućim ograničenjima ili sukobima različitih legitimnih interesa i dalje bilo u rukama demokratski legitimiranih tijela, uz mogućnost sudskog nadzora.
POSEBAN SUBJEKT
Koncept prava prirode mogao bi tako omogućiti razvoj pravnog okvira u kojem priroda nije osoba oblikovana po uzoru na čovjeka (fizička osoba) ili trgovačko društvo (pravna osoba), ali više nije ni isključivo objekt tuđe pravne zaštite. Ona bi postala poseban, modificirani subjekt prava, čija su prava ograničena sadržajem i svrhom zbog kojih su joj priznata.
Upravo se u tome može pronaći teorijsko opravdanje koncepta prava prirode. Ne u pravnoj personifikaciji prirode, nego u priznanju da određeni ekološki interesi mogu imati samostalnu pravnu vrijednost te da pravni poredak njihovu zaštitu može osigurati priznavanjem ograničenoga pravnog subjektiviteta prirodnim entitetima. Takva konstrukcija prirodi daje upravo ono što joj je potrebno za pravnu zaštitu, prava koja štite njezino postojanje, integritet i sposobnost regeneracije, a istodobno služe širem društvenom interesu očuvanja zdravog okoliša za sadašnje i buduće generacije.
