Mirela Holy: Migracije ne treba ni romantizirati ni demonizirati, njima treba upravljati
Europskoj uniji potrebna je integrativna, ali kontrolirana migracijska politika
Događaje u Ceuti ne bih automatski nazvala početkom nove migrantske krize usporedive s onom iz 2015. godine, ali ih treba shvatiti ozbiljno zbog više razloga - kaže dr. sc. Mirela Holy, znanstvena savjetnica s Instituta za istraživanje migracija (IMIN), te dodaje:
- Krajem srpnja u vrlo kratkom vremenu u Ceutu je iz Maroka ušao iznimno velik broj ljudi, što je pokazalo koliko brzo lokalizirani migracijski pritisak može prerasti u humanitarni, sigurnosni i politički problem europskih razmjera. Iako se većina tih ljudi u međuvremenu vratila u Maroko, velik broj poginulih, brza mobilizacija ljudi posredovanjem digitalnih kanala komunikacije i jasno postojanje agende usmjerene na izazivanje krizne situacije s mogućim ciljem destabilizacije španjolske vlade ili produbljivanje podjela među državama članicama EU-a te sama činjenica da je granica u tako kratkom roku bila izložena tako snažnom pritisku, pokazuju ranjivost sustava.
STRAH I POLARIZACIJA
Za mnoge je Schengen, odnosno sigurnost granica, ponovo na testu...?
- Schengen jest na testu, ali rekla bih da je više na testu sposobnost Europske unije da migracijama upravlja zajednički, predvidljivo i racionalno. Pritom je iznimno važno razlikovati legalne migracije, uključujući radne migracije, koje su europskim gospodarstvima potrebne, od neregularnih prelazaka vanjskih granica Unije. Jedno od temeljnih obilježja uspješne migracijske politike upravo bi trebala biti sposobnost države da kontrolira svoje granice i odlučuje tko i pod kojim uvjetima može ući na njezin teritorij, uz istodobno puno poštovanje prava na međunarodnu zaštitu. Problem nastaje kada svaku migraciju počnemo promatrati kao sigurnosnu prijetnju ili, obrnuto, kada sigurnosnu dimenziju neregularnih migracija potpuno zanemarujemo pozivajući se isključivo na humanitarne argumente. Ni jedan ni drugi pristup nije održiv.
Kad smo kod EU-a/Europe, ugledni The Economist u svojoj analizi naglašava da je španjolska kriza (Ceuta) razotkrila koliko se panično Europljani boje migranata, te da su europske države svojim međusobnim sukobima ponovno pokazale da ih ništa ne dijeli toliko kao migrantske krize! Stoji li takva konstatacija?
- Formulacija o “paničnom strahu” svakako je medijski atraktivna i, rekla bih, pretjerana, ali pogađa stvaran politički problem: migracije su postale tema koja najlakše proizvodi polarizaciju unutar europskih društava, ali i među državama članicama. Reakcije na Ceutu ponovno su pokazale koliko se brzo u kriznoj situaciji pitanje zajedničke europske politike pretvara u pitanje nacionalnih interesa, unutarnje politike i međusobnog prebacivanja odgovornosti. To je posebno problematično zato što migracije po svojoj naravi ne mogu biti učinkovito rješavane isključivo na nacionalnoj razini. Vanjska granica Španjolske istodobno je vanjska granica Europske unije. Isto vrijedi za Grčku, Italiju ili Hrvatsku. Upravo zbog toga smisao zajedničke migracijske politike mora biti u podjeli odgovornosti, a ne u tome da države na vanjskim granicama ostanu same s problemom.
Novi Pakt EU-a o migracijama i azilu, koji se primjenjuje od lipnja ove godine, pokušava uspostaviti ravnotežu upravo između odgovornosti država na vanjskim granicama, solidarnosti drugih članica, učinkovitijih postupaka azila i bolje kontrole granica. Međutim, Ceuta nam je praktično odmah pokazala da donošenje zajedničkih pravila nije isto što i stvaranje zajedničke političke kulture upravljanja migracijama. Europa mora prihvatiti činjenicu da zbog demografskog starenja i nedostatka radne snage istodobno pokušava ograničiti neregularne migracije i privući legalne radne migrante. To nije kontradikcija ako postoji jasna i dobro vođena migracijska politika. Europska komisija upravo upravljanu legalnu migraciju smatra jednim od instrumenata za ublažavanje manjka radne snage, uz aktiviranje domaćih potencijala radne snage. Prema projekcijama Zajedničkog istraživačkog centra Europske komisije, bez promjena u participaciji na tržištu rada europska bi radna snaga do 2070. mogla biti manja za više od 40 milijuna ljudi. Zato rješenje nije Europa bez migracija, jer je to demografski i gospodarski teško zamislivo. Rješenje su upravljane migracije.
VIŠEZNAČAN PROBLEM
Ako problem migracija nije riješen, a iste se pogreške ponavljaju, koji su temeljni uzroci? Može li se zaključiti da pitanje migracija više nije pitanje humanitarne politike, nego je postalo jedno od središnjih pitanja nove geopolitike, dubljeg procesa promjena unutar međunarodnih odnosa...?
- Migracije nikada nisu samo humanitarno pitanje. One su istodobno gospodarsko, demografsko, sigurnosno, socijalno, kulturno, razvojno i političko pitanje, a sve više i pitanje povezano s okolišem i klimatskim promjenama. Jedna od najvećih pogrešaka europske politike bila je upravo sklonost da se migracije promatraju iz samo jedne perspektive. Ako ih promatramo samo kao sigurnosni problem, zanemarujemo ljudska prava, uzroke migracija i potrebe europskih gospodarstava. Ako ih promatramo isključivo kao humanitarno pitanje, zanemarujemo legitimno pravo država da kontroliraju svoje granice, društvene kapacitete integracije te činjenicu da nekontrolirane migracije mogu generirati ozbiljne političke i društvene tenzije.
Migracije su danas nedvojbeno i geopolitičko pitanje. Položaj zemalja podrijetla i tranzita postaje jako važan instrument u odnosima s Europskom unijom. Kontrola migracijskih ruta može postati sredstvo političkog pritiska, pregovaranja ili destabilizacije. Zbog toga Europa ne smije dopustiti da njezina migracijska politika postane pretjerano ovisna o političkoj volji trećih država, a Ceuta je zorno ilustrirala tu opasnost. Još je važnije to što uzroci migracija neće nestati. Ratovi i geopolitička nestabilnost, velike globalne gospodarske nejednakosti, siromaštvo, demografski pritisci, politička represija, ali sve više i posljedice klimatskih promjena stvarat će nove migracijske tokove. To znači da pitanje nije hoće li Europa u budućnosti biti suočena s novim migracijskim pritiscima, nego koliko će za njih biti pripremljena. Problem trenutačno vidim upravo u tome što Europa još uvijek prečesto reagira tek kada kriza izbije, umjesto da razvija sustav koji može predvidjeti i amortizirati takve događaje.
Kad se sve uzme u obzir, jesu li migracije s kojima se Europa, pa i Hrvatska, i dalje suočava postale svojevrsni gordijski čvor, koji teško da itko može razriješiti? Postoje li uopće neka suvisla rješenja? Giorgia Meloni i Mette Frederiksen ponovno pozivaju na uspostavu takozvanih migrantskih centara izvan Unije da bi se odbijene tražitelje azila moglo poslati natrag u njihove matične zemlje...
- Ne mislim da su migracije nwerješiv “gordijski čvor”, ali sigurno ne postoji jednostavno rješenje. Upravo je potraga za jednim čarobnim rješenjem dio problema europske migracijske politike. Održiva politika mora istodobno djelovati na nekoliko razina: učinkovito zaštititi vanjske granice EU-a i suzbijati krijumčarenje ljudi; omogućiti brz i pravedan postupak azila; učinkovito vraćati osobe za koje je pravomoćno utvrđeno da nemaju pravo na boravak; stvarati legalne migracijske kanale prema potrebama tržišta rada; ozbiljno ulagati u integraciju i zaštitu prava ljudi koji zakonito ostaju u europskim društvima; te snažnije djelovati na uzroke prisilnih i neregularnih migracija u zemljama podrijetla. Ideja centara za povratak izvan Europske unije više nije samo politički prijedlog pojedinih vlada. Vijeće EU-a i Europski parlament u lipnju 2026. postigli su politički dogovor o novom zajedničkom sustavu povratka koji državama članicama omogućuje uspostavljanje takvih centara u trećim zemljama za osobe koje nemaju pravo ostati u Uniji. Takav model može biti dio migracijske politike, ali samo pod vrlo strogim uvjetima. Ne smije postati način za izbjegavanje međunarodnih obveza ni prebacivanje humanitarne i pravne odgovornosti na države u kojima nije moguće jamčiti zaštitu ljudskih prava. Mora postojati pravna sigurnost, individualna procjena svakog slučaja, neovisni nadzor i jasna odgovornost za uvjete u kojima se ljudi nalaze.
NEODRŽIVI EKSTREMI
Kad se sve uzme u obzir, kakav bi bio vaš završni komentar?
- Mislim da Europa mora izići iz lažne dileme prema kojoj mora birati između “otvorenih granica” i “tvrđave Europe”, jer ni jedan ekstrem nije održiv. Europskoj uniji potrebna je integrativna, ali kontrolirana migracijska politika. To znači jasnu zaštitu vanjskih granica i razlikovanje legalnih od neregularnih migracija, učinkovite postupke povratka za one koji nemaju pravo na boravak, ali istodobno legalne puteve za radnu migraciju, zaštitu osoba kojima je međunarodna zaštita doista potrebna i ozbiljne integracijske politike.
Europa će zbog svojih demografskih i gospodarskih potreba trebati migrante. Ali također mora imati mogućnost upravljati migracijskim procesima ako želi očuvati povjerenje vlastitih građana u institucije i migracijsku politiku. Migracije stoga ne treba ni romantizirati ni demonizirati. Njima treba upravljati. A to podrazumijeva istodobno sigurnost granica, gospodarsku racionalnost, društvenu koheziju i poštovanje ljudskog dostojanstva. Upravo je pronalaženje ravnoteže između tih elemenata najveći izazov buduće europske migracijske politike.
