Zbivanja u Ceuti dramatično su podsjećanje na dugotrajan europski migracijski problem i na njegovu trajnu političku osjetljivost - kaže doc. dr. sc. Ivan Perkov s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

nacional.hr

- Ceutu je teško razumjeti bez njezine složene kolonijalne i postkolonijalne povijesti te specifičnog odnosa Španjolske i Maroka. To je europski teritorij na afričkom kontinentu, prostor na kojem se stoljećima preklapaju politički, gospodarski i kulturni utjecaji s obje strane Sredozemlja. Tu se vrijedi prisjetiti Predraga Matvejevića i njegova Mediteranskog brevijara. Mediteran nikada nije bio samo crta koja razdvaja Europu i Afriku, nego prostor susreta, miješanja i dugog povijesnog pamćenja. Na njegovim obalama kulture se stoljećima dodiruju, prožimaju i prepoznaju jedna u drugoj. Maroko u mnogočemu ima više povijesnih i kulturnih dodirnih točaka sa Španjolskom nego što ih Španjolska ima, primjerice, s državama europskog sjevera.

Migracije su neizbježna činjenica. Posljedica su gospodarskih i demografskih razlika, političkih nestabilnosti, ratova, klimatskih promjena, ali i jednostavne činjenice da su Europa i sjever Afrike neposredni susjedi. Ključno pitanje zato nije mogu li se migracije zaustaviti, nego možemo li ih kontrolirati i njima razumno upravljati. Ceuta ponovno pokazuje razliku između donošenja zajedničkih europskih pravila i sposobnosti da ih se u kriznom trenutku brzo, koordinirano i politički dosljedno provede. Posebno je indikativno koliko se danas migracijski pritisak može ubrzati informacijama i dezinformacijama na društvenim mrežama. Dovoljna je glasina da je neka granica "otvorena" pa da se u vrlo kratkom vremenu pokrenu tisuće ljudi. To pokazuje koliko je u digitalnom dobu teško klasičnim policijskim i administrativnim metodama kontrolirati takve procese. Schengen jest na testu, ali još je više na testu sposobnost Europske unije da vodi koordiniranu vanjsku, sigurnosnu i migracijsku politiku.

Zašto Europska unija konstantno ima problema s migracijama, posebno ilegalnim i nekontroliranim? Jesu li glavni problem različiti interesi država članica i nedostatak zajedničke politike?

- Europa ima problem s migracijama prije svega zbog političke nekoherentnosti i nedovoljne koordiniranosti, a to je posljedica vrlo različitih interesa i političkih usmjerenja ključnih europskih država, osobito Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske. Migrantska kriza 2015. nije bila rezultat jedne odluke ni jedne osobe, nego spleta ratova i političke nestabilnosti, velikih ekonomskih razlika, europske potrebe za radnom snagom i složene povijesti kontinenta.

Kad se govori o 2015., gotovo se uvijek spominje Angela Merkel. Plaća li Europa i danas cijenu njezine politike otvorenijih granica?

- Angela Merkel postala je simbol jedne politike, ali bilo bi prejednostavno svesti cijelu priču na nju. Njemačka politika bila je određena i vlastitim povijesnim iskustvom, teretom zločina i isključivosti 20. stoljeća te željom da se pokaže drukčije lice Njemačke. O uspješnosti te politike može se raspravljati, ali migracijski problem Europe postojao je prije Merkel i postoji nakon nje.

U jednom sam tekstu migracije nazvao društvenom činjenicom u durkheimovskom smislu: postojale su oduvijek i postojat će dok postoji ljudsko društvo. Danas ih više nije dovoljno objašnjavati samo siromaštvom ili ratom. Hein de Haas pokazuje da migracije nastaju u spoju težnji i mogućnosti: čovjek želi bolji život, ali mora imati i određene resurse, informacije, veze ili priliku da bi krenuo. Zato, paradoksalno, često ne migriraju najsiromašniji, jer oni za migraciju nemaju ni potrebna sredstva.

Zašto je Europa i dalje toliko privlačna migrantima?

- Zato što se ovdje, uz sve naše probleme, živi dobro. Sigurnije, slobodnije i prosperitetnije nego u velikom dijelu svijeta. Želju za boljim životom svi možemo razumjeti. I naši su ljudi generacijama odlazili u potrazi za boljim životom, od Australije, Novog Zelanda i Južne Amerike do Njemačke ili Irske. Problem nije migracija sama po sebi, nego nekontrolirana migracija. Rješenje su strategija, jasni propisi, koordinacija, kontrola granica, legalni migracijski kanali i dosljedna primjena pravila. To je puno lakše izgovoriti nego ostvariti. Onaj tko bi osmislio učinkovit, pravedan, human i politički održiv sustav migracija, vjerojatno bi zaslužio Nobelovu nagradu za mir.

The Economist tvrdi da je kriza u Ceuti pokazala koliko se Europljani panično boje migranata. Stoji li ta ocjena?

- Takva konstatacija dobrim dijelom stoji, ali problem nije samo u strahu od migranata. Dio političkog spektra već godinama parazitira na antimigrantskom sentimentu dijela stanovništva i svaku novu krizu pokušava pretvoriti u dokaz da su za naše društvene i gospodarske probleme krivi "drugi" i "drukčiji".

Koliko u tome ima političkog iskorištavanja straha i teorija poput "velike zamjene"?

- O tome sam pisao analizirajući takozvanu veliku zamjenu. Ona je školski primjer kako se iznimno složen društveni proces pretvara u jednostavnu priču sa žrtvenim jarcem. Umjesto ekonomskih nejednakosti, lošeg upravljanja, demografskih promjena, korupcije ili nesposobnosti političkih elita nudi se lako razumljiv krivac - migrant. Tada, kako sam napisao, "velika zamjena" postaje "velika zavjesa" za prikrivanje strukturnih problema. To je već viđen i vrlo opasan politički obrazac. Teorije zavjere nude jednostavno objašnjenje, određuju "krivca" i zatim proizvode moralnu paniku i osjećaj da je nužna hitna i radikalna reakcija.

Je li takva politička radikalizacija ozbiljna prijetnja Europi?

- Europska unija danas jest u krizi na više razina, ali je unatoč svim svojim slabostima i dalje jedno od glavnih utočišta demokracije u svijetu sve snažnije obilježenom kakistokracijom, odnosno vladavinom najgorih. Dovoljno je pogledati političke trendove od Sjedinjenih Država, Rusije i Kine pa do našeg neposrednog susjedstva i autokratskog režima Aleksandra Vučića.

Upravo zato posebno zabrinjava kada se ekstremističke opcije migracijama koriste za proizvodnju straha i napad na demokratske institucije. Umjesto odgovornosti za pogrešne odluke i odabire, korupciju ili nesposobnost, krivnja se prebacuje na migrante i manjine. Srećom, u Hrvatskoj je otvoreno antimigrantska politička scena zasad uglavnom na krajnjim marginama. Bilo bi dobro da tamo i ostane.

Jesu li migracije postale svojevrsni europski gordijski čvor? Postoje li uopće suvisla rješenja?

- Migracije jesu gordijski čvor, ali upravo zato treba izbjegavati iluziju da postoji jedno jednostavno rješenje. Ključno je može li Europa migracijama upravljati organizirano, zakonito i humano. To traži zajednička pravila, učinkovitu zaštitu vanjskih granica, legalne migracijske kanale i znatno bolju koordinaciju država članica.

Što mislite o prijedlozima Giorgie Meloni i Mette Frederiksen o migrantskim centrima izvan Europske unije?

- Ideja migrantskih centara izvan Europske unije može biti dio rasprave, ali sama po sebi ne rješava problem. Presudno je tko njima upravlja, prema kojim pravilima i uz kakva jamstva ljudskih prava. Prebacivanje problema izvan teritorija Unije nije isto što i njegovo rješavanje.

Može li Europa istodobno biti humana i voditi strožu sigurnosnu politiku?

- Može i mora. Humanost ne znači odsutnost pravila. Europa mora jasno razlikovati pravo na azil od prava na useljenje te biti mnogo odlučnija prema osobama s ozbiljnom kriminalnom prošlošću i evidentiranim ekstremistima, posebno kada sigurnosne procjene upozoravaju na opasnost od ponavljanja kaznenih djela. Humanost prema ljudima kojima je zaštita potrebna i odlučnost prema onima koji su stvarna sigurnosna prijetnja nisu suprotstavljene politike.

A gdje je u cijeloj toj priči Hrvatska, koja istodobno ima iskustvo masovnog iseljavanja i sve većeg uvoza strane radne snage?

- Iskustvo Hrvatske pokazuje koliko je cijela rasprava složenija od pitanja "za" ili "protiv" migranata. Hrvatska je u vrlo kratkom razdoblju od zemlje snažnog iseljavanja postala zemlja koja u pojedinim sektorima praktično ovisi o stranoj radnoj snazi. Na primjeru stranih dostavljača i taksista vidi se i jedan važan paradoks: ljudi mogu prijeći tisuće kilometara i biti globalno izrazito pokretni, a istodobno ostati gotovo bez društvene pokretljivosti, zarobljeni u nesigurnim, slabije plaćenim poslovima i ovisnosti o posrednicima. Ako već trebamo strane radnike, nije dovoljno samo uvesti radnu snagu; treba imati i ozbiljnu integracijsku, socijalnu i radnu politiku.

I za kraj, što bi onda trebala biti jezgra ozbiljne europske migracijske politike?

- Problem migracija ne počinje na granici i ne završava na njoj. On počinje mnogo dalje, u odnosima Europe prema Africi, Bliskom istoku i vlastitom susjedstvu, ali i u našem tržištu rada, demografiji i sposobnosti integracije ljudi koji dolaze. Čarobnog rješenja nema, ali ozbiljna rješenja postoje. Ona traže političku volju, dugoročnost, racionalnost i usklađivanje. Upravo toga u Europi danas najviše nedostaje.