Ne bih rekao da događaji u Ceuti sami po sebi znače novu europsku migrantsku krizu. Radilo se o vrlo ozbiljnoj i tragičnoj epizodi, ali španjolske su vlasti, uz suradnju Maroka, situaciju relativno brzo stavile pod kontrolu - kaže prof. dr. sc. Josip Glaurdić s Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luxembourgu, te dodaje:

FNR/Rick Tonizzo

- To, naravno, ne znači da je problem migracija riješen. Europa će se trajno suočavati s migracijskim pritiscima i morat će stalno poboljšavati kontrolu vanjskih granica, azilne procedure, vraćanje osoba koje nemaju pravo ostanka i suradnju sa zemljama podrijetla i tranzita.

A tvrdnja da Ceuta ponovno pokazuje "promašenost politike otvorenih granica" polazi od pogrešne premise. EU nema otvorene vanjske granice. Naprotiv, posljednjih desetak godina politika ide upravo prema strožoj kontroli, jačanju Frontexa, ubrzavanju graničnih procedura i sporazumima s trećim državama.

Treba također razlikovati Schengen od vanjske granice EU-a. Schengen je sustav slobodnog kretanja unutar Europe, čije su gospodarske i društvene koristi ogromne. Zato smatram kratkovidnim poteze poput talijanskog ponovnog uvođenja kontrola prema Španjolskoj. Problem vanjske granice ne rješava se razgradnjom slobodnog kretanja unutar Europe. Ceuta prije pokazuje koliko je upravljanje migracijama trajno zahtjevno, a ne da je Schengen propao.

The Economist naglašava da je španjolska kriza (Ceuta) razotkrila koliko se panično Europljani boje migranata, te da su europske države svojim međusobnim sukobima ponovno pokazale da ih ništa ne dijeli toliko kao migrantske krize! Stoji li takva konstatacija?

- Djelomično se slažem s tom ocjenom. Migracija je u Europi dobila političku težinu koja često nije razmjerna stvarnim pokazateljima. Dovoljno je pogledati kontrast s klimatskim promjenama: tijekom toplinskih valova ovog ljeta Europa je zabilježila više od 30.000 prekomjernih smrti. Pa ipak, nekoliko dana dramatičnih slika iz Ceute gotovo trenutačno postaje jedna od dominantnih europskih političkih tema.

Međutim, nisam uvjeren da danas "ništa ne dijeli Europu toliko" kao migrantske krize. Paradoksalno, rekao bih da se posljednjih godina među europskim vladama razvio prilično širok konsenzus u korist strože kontrole vanjskih granica, bržeg povratka osoba bez prava na ostanak i snažnije suradnje sa zemljama tranzita. Razlike postoje, ali više oko instrumenata i raspodjele odgovornosti nego oko temeljnog smjera politike.

Španjolska je trenutačno djelomična iznimka, posebno zbog svoje politike regularizacije migranata, zbog koje je došla pod snažan pritisak brojnih drugih europskih vlada. Zato bih rekao da Ceuta prije pokazuje koliko migracije izazivaju političku paniku nego koliko duboko dijele Europu. Problem je što ta panika često proizvodi simbolične poteze, poput ponovnog uvođenja unutarnjih granica, koji ne rješavaju uzroke niti upravljaju migracijama.

Može li se zaključiti da pitanje migracija više nije pitanje humanitarne politike, nego je postalo jedno od središnjih pitanja nove geopolitike, dubljeg procesa promjena unutar međunarodnih odnosa...?

- Svakako mislim da migracije više ne možemo promatrati isključivo kao pitanje humanitarne politike. One su postale i pitanje geopolitike, sigurnosti, ekonomije i demografije. Ali upravo zato moramo izbjegavati govoriti o "migracijama" kao da postoji jedan uzrok i jedno rješenje.

Treba razlikovati bar tri velika izvora migracijskih pritisaka. Prvi su ratovi i politički progoni, gdje govorimo prije svega o izbjeglicama i obvezama međunarodne zaštite. Drugi su goleme ekonomske razlike između Europe i njezina susjedstva, koje stvaraju trajni poticaj za migraciju. Treći je klimatski faktor, koji će sve više djelovati kao multiplikator postojećih ekonomskih i političkih nestabilnosti.

No postoji i četvrta dimenzija, o kojoj se premalo govori: demografska slabost samih europskih društava. Europa stari, radno sposobno stanovništvo se smanjuje, a naš gospodarski i socijalni model pretpostavlja dovoljno radnika koji financiraju mirovinske i zdravstvene sustave. Zbog toga Europa istodobno pokušava ograničiti neregularnu migraciju i privući radnu snagu.

Dakle, problem nije u tome što Europa jednostavno "ne zna zatvoriti granice". Problem je što pokušava istodobno odgovoriti na humanitarne obveze, sigurnosne rizike, ekonomske potrebe i vlastitu demografsku ranjivost. To je mnogo složeniji izazov od slogana o otvorenim ili zatvorenim granicama.

Kad se sve uzme u obzir, jesu li migracije s kojima se Europa, pa i Hrvatska, i dalje suočava postale svojevrsni gordijski čvor, koji teško da itko može razriješiti? Postoje li uopće neka suvisla rješenja?

- Migracije jesu svojevrstan gordijski čvor, ali ne zato što rješenja ne postoje, nego zato što ne postoji jedno jednostavno rješenje. Potrebna je kombinacija učinkovitije kontrole vanjskih granica, bržih i pravednijih azilnih postupaka, učinkovitijeg povratka onih koji nemaju pravo ostanka, legalnih puteva migracije te ozbiljnije suradnje sa zemljama podrijetla i tranzita.

Ideja centara izvan EU-a, koju ponovno zagovaraju Meloni i Frederiksen, može biti dio te politike, osobito kada je riječ o osobama čiji su zahtjevi za azil definitivno odbijeni. Ta ideja danas više nije marginalna: dobila je široku političku potporu unutar EU-a. Ali ne treba stvarati iluziju da će takvi centri "riješiti migracije". Talijanski model u Albaniji već je pokazao koliko takvi projekti mogu biti pravno, logistički i financijski složeni. Ključno je i pitanje pod kojim će se uvjetima ljude ondje držati i tko će jamčiti njihova prava.

Dakle, trebamo biti pragmatični. Europa mora moći kontrolirati svoje granice i provoditi odluke o povratku. Ali ozbiljna migracijska politika počinje upravo priznanjem da nema čarobnog rješenja i da se problem ne može jednostavno "premjestiti" nekoliko tisuća kilometara dalje.