Promišljajući povijest interdisciplinarno, poglavito kada se u kontekst bitke stavi državnopravno značenje, a vezano uz izborni Sabor Hrvatske i Slavonije početkom 16. stoljeća, Mohačka bitka 29. kolovoza 1526. godine bila je ključni događaj koji je odredio buduća zbivanja. I to ne samo u području Baranje nego i šireg geopolitičkog i geostrateškog prostora, jer je sama smrt hrvatsko-ugarskog kralja uvjetovala i izbor novog vladara, i to Ugarske, Hrvatske te Slavonije, sa značajkama tri različita entiteta i s obilježjima državnosti.

Zapravo krenimo od činjenice da je 1102. godine Hrvatska stupila u personalnu uniju s Ugarskom, a naš zajednički prvi vladar bio je Koloman iz dinastije Arpadovića u Biogradu na moru. To pokazuje kako je smjena razdoblja narodnih vladara i dinastije Arpadovića na hrvatskom prijestolju imala u povijesti vrlo različita tumačenja, ali i moguća značenja, i na rubnim prostorima hrvatske i mađarske države, poglavito u Baranji.

BARANJSKI KONTEKST

Ugledni znanstvenik povijesti države i prava Ferdo Čulinović stoji na poziciji razmišljanja da je Hrvatska od 1102. u složenim odnosima s Ugarskom, prvo personalnoj uniji koja s vremenom prerasta u realnu, poglavito samim odlukama Sabora 1790. Nadalje, odlukom Sabora u Cetinu (utvrda Cetin kod Cetingrada, 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527. godine) stupila je u državnu vezu s Austrijom. I to je stvarnost koja se ne možde zanijekati, ma kavim razmišljanjima ili špekulacijama želimo dokazati suprotno.

Osim toga, Pacta Conventa iz 1102. je realnost, iako postoje razmišljanja koja izopačeno tumače povijesnu stvarnost, što u našim okolnostima nije iznimka, već pravilo. (Arhiv faksimila, dokumenata Zavoda za baranjsku povjesnicu).

Kada u kontekst stavljamo Baranju, možda treba pojasniti jedan povijesni kuriozitet vezan uz kralja Stjepana I. On je prigodom odabira sjedišta svojih županija vodio više računa o položaju pojedinih gradova negoli o njihovoj prijašnjoj ulozi. Tako je u baranjskoj županiji (bila je ustrojena među prvima) kao grad župan odredio Baranyavàr, danas gradsko naselje Belog Manastira - Branjin Vrh, koji leži na mjestu gdje se sječe važan prometni pravac Fehérvàr - Nàndorfehérvàr, koji presijeca rječicu Karašicu. Zapravo je to put koji se spominje već u jednom jeruzalemskom putnom indeksu - itinereru s početka 11. stoljeća. U njemu je prvi put spomenut Branjin Vrh pod slavenskim nazivom Duldumast (od izvedenice dolgi most - dugi most!). To ujedno potvrđuje da je to najstariji naziv toga mjesta. Ime Baranyavàr kasnijeg je nadnevka, a prema pouzdanim vrelima Državnog arhiva Mađarske ime je dobio po prvom županu, koji je u njemu i stolovao.

No vratimo se događajima koji predodređuju i upozoravaju da se priprema velika vojna Osmanskoga Carstva. S jeseni 1525. godine stižu vijesti kako se Sulejman Veličanstveni priprema za upad u Ugarsku. Ugri polažu nadu da će ih ipak minuti pogibija, a Europa još uvijek šuti. Papinski nuncij Jacopo Burgio piše: “Kralj Ugarski i njegovi staleži ne mogu ni krajine braniti... Kralj Ljudevit II. u tolikom je uboštvu da mu često nemaju dati što da pojede. Velikaši su nesložni, a plemstvo je pocijepano... tko će im u pomoć priskočiti? Zar Njemačka onako raskidana, koja k tomu mrzi Ugre? Ni Poljska koja je nedavno primirje s Turcima utanačila. Ugarskoj nema pomoći nego ako se pomire kršćanski vladari... Preostaje samo Papa, ali ni on joj ne može sada pomoći.” (1)

 

I nakon ovakvih upozorenja dolazi onaj kobni tjedan, a 29. kolovoza te 1526. godine nastao je opći lom, metež i pogibija koja se dotad ne pamti. U 15 sati bio je međusobni sraz vojski, bitka koja završava velikom pogibijom u samo sat i pol. Na kršćanskoj strani bilježi se više od 20 tisuća poginulih. I tako nestaje snažna podunavska kraljevina koja je uspješno djelovala između Bizanta i Njemačkog Carstva, ali se ipak nije uspjela održati na granici Osmanskog Carstva. (2)

Mohačku katastrofu suvremeni pisci i povjesničari opisuju kao “Božju kaznu... zbog unutrašnje anarhije, stranačkog suparništva, socijalne nepravde i moralnog propadanja zemlje, ali presudna činjenica bila je vojna i gospodarska nadmoć Osmanskog Carstva”. (3)

I danas, pola tisućljeća poslije, mali je milijun rasprava, uz stotine arheoloških istraživanja, pa nije teško spoznati da se uistinu bitno promijenila geopolitička, ali i strateška pozicija Europe, te je narativ vrlo raznolik kada se spomene Mohačka bitka, koja je znatno utjecala na novi poredak unutar Europe.

UTAPANJE KRALJA

Mohačka bitka, koja je završila katastrofalno, osim brojnih problema o statusu Ugra donijela je i jednu veliku dvojbu: je li se doista u potoku Csele utopio i sam kralj Ljudevit II.? U histriografijama Mađarske, ali i Turske, kao i nekim drugima, bilo je raznih tumačenja da je u nabujalom potoku Csele u svom teškom ratničkom oklopu izgubio život i kralj Ljudevit II. Jagelić. To stajalište trajalo je kroz duga stoljeća, ali napokon 2014. godine taj je narativ rasvijetljen na jedan znanstveni pristup, preko forenzičke metode. Dosadašnja tumačenja o misterioznoj pogibiji gušenjem u potoku sada nakon novih saznanja gube na autentičnosti. S obzirom na to da su dva relevantna liječnika - oralni kirurg i patolog, oba forenzičari, pokušali dati opreznije rješenje, dosadašnji prizvuk nesigurnosti promijenjen je znanstvenim potvrdama. (4)

Ta su istraživanja ujedno donijela nove znanstvene dokaze da je kralj zapravo poginuo u samoj bitci sudjelujući u njoj s preteškim oklopom na sebi i konju. Konkretno, nedaleko od šatora velikog vezira Ibrahim-paše dogodio se kontakt s osmanskim janjičarima i tu je zapravo poginuo i kralj. Za sada stoji da ova znanstvena tvrdnja ima svoje polazište u činjenici da je to ipak najbliže istini. Uostalom, postupak provjere rađen je DNK metodom, pa nema razloga ne vjerovati razultatima takvog istraživanja. No ne treba odbaciti ni višestoljetnu legendu da je kralj život okončao u potoku Csele. Narod voli takve priče...

Toj pretpostavci najbliži je bio kancelar toga doba Stjepan Brodarić, koji “smjelo” tvrdi da se kralj utopio s obzirom na to da je pao s konja koji se poskliznuo u meandru potoka Csele. (5) Još je bezbroj različitih teorija o smrti kralja, no ništa od toga nema uporište u znanosti, osim one iz 2014. godine kad se DNK metodom najviše približilo istini o pogibelji kralja Ljudevita II.

NOVI NARATIVI

Ako, dakle, uzmemo u obzir razmišljanja brojnih znanstvenika, dobivamo lepezu različitih značenja u pristupu tom povijesnom događaju kakav je nedvojbeno bila Mohačka bitka. Zapravo nas najnovija istraživanja, poglavito mađarskih i turskih arheologa, dovode do novog narativa koji generalno mijenja ranija stajališta koja su u povijesnoj znanosti “živjela” gotovo tri stoljeća.

Možda ipak treba istaknuti kako je baš mađarska historiografija prva uočila temeljni aspekt Mohačke bitke - sudbonosan događaj u povijesti srednje i istočne Europe, odnosno Habsburške dinastije. Teške posljedice bitke osjetile su se odmah, slomljena je kralježnica mađarskog vojnog ustroja, ali i politika brojnih vodećih osoba toga vremena, kako crkvene tako i državne uprave, što ujedno dovodi do zaključka o nemogućnosti funkcioniranja države kao cjeline. (6)

Među hrvatskim vodećim povjesničarima i pravnim stručnjacima ističe se stav akademika Luje Margetića: “Ferdinad predstavlja beskrupuloznog, lukavog i moćnog Habsburgovca, koji je imao sve - osim pravnog naslova... Hrvatska je ostala zemlja s vlastitim identitetom dobrim dijelom i zato što rani agresori kroz povijest nisu Hrvatima htjeli priznati ravnopravnost. Hrvati se nisu mađarizirali ni germanizirali dobrim dijelom i zbog neutažive želje vladajućih slojeva u Ugarskoj i u Austriji da povuku jasnu crtu između povlaštenih i podređenih naroda.” (7)

Nakon Mohačke bitke Habsburgovci i Osmanlije došli su u izravan sukob u nastojanju da dominiraju jugoistočnom Europom. Rivalitet je široko shvaćen i prihvaćem ujedno i kao sukob između kršćanstva i islama, između Boga i Proroka. Habsburgovci stječu naziv “branitelji kršćanstva”. (8)

Nadalje, bitnim se čini naglasiti i stav iznimnog povjesničara A. J. P. Taylora, koji vrlo precizno naglašava ulogu Habsburgovaca kroz 16. stoljeće - da su oni ti koji su branili Europu od Osmanlija, ali njihov trajan cilj bio je održavanje vlastite moći. Ideje, teritoriji i ljudi iskorišteni su u svrhu veličine dinastije, sve da bi uzvišena kuća Habsburga bila vječna. Ferdinad je 1526. dobio nove obveze, ne i moć. Turska invazija omela je planove za dominaciju u Njemačkoj, no to je možda spasilo Habsburgovce od propasti i održalo ih do 20. stoljeća. Habsburgovci bi pokušali, kao Hohenstaufeni i Luksenburzi prije njih, zavladati Njemačkom i vjerojatno bi doživjeli neuspjeh. Turci su im pobjedom u Mohačkoij bitci dali upozorenje. Premda u sljedećih stotinu godina ne rade ništa na oslobođenju zauzetih zemalja, uvjerili su druge, pa čak i sebe, da su “branitelji kršćanstva”. Habsburgovci su izdržali turske napade, ali njihova moć pada, dok konačno Habsburško i Osmansko Carstvo nisu propali zajedno. (9)

 

Ima još autora koji narativ prikazuju kao bitnu odrednicu u kontekstu novih promjena povijesnih granica, ali s njima i mogućeg utjecaja na običaje, identitet i kulturu naroda. Ujedno to objašnjava brojna stajališta različitih znanstvenih pristupa toj vrlo složenoj povijesnopravnoj dimenziji kakvom se nameće Mohačka bitka.

UČITI IZ PROŠLOSTI

No primijetiti valja i kako sve to utječe na ovodobne događaje. I doista, nije li Hrvatska, kao i susjedni prostori, u vremenima koja su uslijedila pretrpjela očita razaranja, poglavito tijekom vremena duge državne tvorevine, pa je raspadom raznih moći postavljeno napokon i pitanje samostalnog odlučivanja o svom vlastitom državnopravnom položaju. E, sad, pitanje svih pitanja: je li upravo ulazak u okvir Habsburške Monarhije te pokušaj da uđemo u red “nasljednih zemalja” poistovjećen s nastojanjima da budemo znakovit dio europskih zajednica, što je činjenica 21. stoljeća?

Kompleksnost i raznolikost društvenog, ekonomskog i političkog razvoja određenog prostora ne može se promatrati bez pozivanja na relevantne povijesne okolnosti kao temeljne činitelje. Neprekidno prožimanje prošlosti i sadašnjosti nigdje u Europi nema tako snažne refleksije na svjetonazor i cjelokupan život i rad ljudi kao na ovdašnjim terenima, ali i šire na Balkanskom poluotoku. Geografski predestiniran kao važan prostor koji povezuje južni i središnji dio kontinenta, baš je Balkan još od prapovijesti bio poprište stalnog doticaja različitih kultura i civilizacija koje su, svaka na svoj način, ostavile traga u cjelokupnom narodnom bitku utječući na rađanje svijesti o sebi, ali i drugome, u vremenima koja su bila karakterizirana stalnim ratovima i epidemijama, nerijetko dramatičnih razmjera.

Sve u svemu, uzevši u obzir činjenice, povijesne, političke, vojne i sigurnosne, kao zaključak navedimo još jednom da Mohačka bitka nije samo trenutak u povijesti nego i referenca koja nas može poučiti u sadašnjosti, ali i budućnosti.

 

(1) Klaić, IV., 417-418.

(2) Mimica, op. cit., 102.

(3) Historija Mađara, 188.

(4) Dr. sc. István Nemes & dr. sc. Balazs Tolvay: II. Lajos magyar kiráy (1506.-1526.) holttestenék megtaláása; ‘Orvosi Hetilap’ 155. Évfoyam; 12. Szám, 2014. 03. 23.

(5) Zbornik: Elsüllyedt Mohács,, Budapest, 2023.; Újabb adatok II-Lajos király halálárél: Orovicz Viktor; 183.-193.

(6) Historija Mađarske, 188.

(7) Margetić, op. cit. 36 in 40.

(8) Karl A. Roider, OP. CIT. 3

(9) Taylor, A.J.P., The Habsburg Monarchy 1809.-1918., History of The Ausria Empire and Austria - Hungary, Harper Torchbooks, Nev York, 1965., 9.-11.