Prije dvije godine obilježena su dva desetljeća od pojave Facebooka. Kako je jedna utopija povezivanja postala društvo spektakla, kako je svijet pristao biti komunikacijsko igralište - upitali smo dr. sc. Tomislava Ivanjka, izv. prof. s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti?

- Facebook nije bio prva društvena mreža, ali je snažno pridonio tome da se internet masovno organizira oko identiteta, društvenih veza i podataka o ponašanju. Ljudi su se lakše povezivali, a novi glasovi dobili su prostor. Problem je nastao kada smo povezivanje poistovjetili s poslovnim modelom platforme. "Društvo spektakla" vidim u tome da komunikacija više nije samo razmjena poruka. Na mrežama predstavljamo sebe i učimo svijet kroz sadržaje odabrane za nas. Privatni život može postati sadržaj, iskustvo objava, a vidljivost jedno od mjerila vrijednosti na platformi.

Pristajali smo postupno: fotografijom, kontaktom, lajkom, obaviješću. Korisnici nisu bili samo pasivne žrtve: platforme su nudile stvarnu vrijednost zbog koje smo prihvaćali taj kompromis. U komunikacijsko igralište ušli smo korak po korak jer je bilo korisno i jednostavno.

Dr. sc. Tomislav Ivanjko, izv. prof., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti

Ustupljeno

Što su društvene mreže predstavljale jučer, a što predstavljaju danas? Jesu li iluzija stvarnosti ili stvarnost sama po sebi?

- Danas ih više nije dovoljno opisivati kao stranice na kojima ljudi razmjenjuju sadržaj. One su infrastruktura javne komunikacije: preko njih saznajemo vijesti, održavamo odnose i oblikujemo stavove. Zato ih je pogrešno suprotstavljati "stvarnom životu". Kada preko njih nastaju prijateljstva, političke mobilizacije, reputacije i sukobi, posljedice su sasvim stvarne. Ali ta je stvarnost algoritamski posredovana: platforma ne pokazuje svijet kakav jest, nego njegov odabrani dio, oblikovan ponašanjem korisnika i poslovnim interesima. Malen broj kompanija određuje arhitekturu i pravila sustava koji posreduju ono što milijarde ljudi vide. Njihovi poslovni modeli potiču angažman, zadržavanje korisnika i prihod. Društvene mreže jučer su bile obećanje povezivanja, danas su infrastruktura života.

Hans Kluge upozorava da društvene mreže mogu imati pozitivne i negativne posljedice za mlade. Koliko digitalna pismenost može pomoći? Što pokazuje australsko ograničenje za mlađe od 16 godina?

- Digitalna pismenost nužna je, ali nije dovoljna. Mora uključivati razumijevanje algoritama, ekonomije pažnje, prikupljanja podataka i korisničkih prava. Mladu osobu nije dovoljno naučiti kako koristiti platformu; potrebno ju je naučiti i kako platforma koristi nju. Često pogrešno zaključujemo da su djeca tehnološki napredna zato što spretno koriste mobitel, iPad ili aplikacije. Tehnička spretnost nije isto što i digitalna pismenost. Djeca nisu pasivni primatelji sadržaja, ali sposobnost korištenja tehnologije često se razvija brže od razumijevanja ekonomskih i algoritamskih mehanizama iza nje.

I sam imam dijete od šest godina i svakodnevno se susrećemo s YouTubeom. Zato unaprijed postavljamo vremenska ograničenja i ograničenja aplikacija, a korištenje bez nadzora nastojimo izbjegavati. Ako koristi YouTube, prednost dajem YouTube Kidsu ili nadziranom računu, uz isključivanje automatske reprodukcije i jasne vremenske granice. Family Link ili Screen Time mogu pomoći, ali ne smiju zamijeniti razgovor i roditeljski nadzor.

Australski primjer ne bih proglasio neuspješnim. Ograničenja za mlađe od 16 godina primjenjuju se tek od prosinca 2025., a evaluacija je još u tijeku. Važno je da se dio odgovornosti premješta i na platforme. Dobna granica može biti dio rješenja, ali ne može zamijeniti obrazovanje, obiteljsku podršku i odgovorniji dizajn usluga.

Digitalna pismenost ne razvija se samo zabranama i kontrolama. Zato su važni i fizički javni prostori poput knjižnica i muzeja, gdje mladi mogu susretati druge, razgovarati, stvarati i provoditi vrijeme bez stalnog posredovanja platformi i algoritamskog feeda. To je jedan od razloga zbog kojih smo pokrenuli projekt PAMUK - Participacija mladih u kulturi (https://dev.ffzg.unizg.hr/hr/npoo/PAMUK?tab=o_projektu), kojim istražujemo kako knjižnice i muzeji mogu bolje uključiti mlade u fizičke i digitalne programe te ih oblikovati zajedno s njima. U vremenu kada se velik dio društvenosti seli na ekran, vrijednost prostora za neposrednu offline komunikaciju mladih postaje još veća.

IGOR SOBAN/PIXSELL

Kakva je budućnost društvenih mreža? Ulaze li s umjetnom inteligencijom u novo neizvjesno doba? Što znače Globalni digitalni sporazum i metaverzum?

- Društvene mreže već su duboko povezane s AI-jem: on preporučuje sadržaj, usmjerava oglase, pomaže u moderiranju i predviđa ponašanje korisnika. Generativni AI donosi novu promjenu. Algoritam više ne odlučuje samo koji će nam ljudski sadržaj pokazati nego ga sada može i proizvesti. Time se povećava problem provjere autentičnosti i mogućnost erozije povjerenja jer postaje lakše stvarati lažne profile, prijevare, političke manipulacije i digitalne krivotvorine.

Globalni digitalni sporazum usvojen je u rujnu 2024. kao dio UN-ova Pakta za budućnost i postavlja načela sigurnijeg digitalnog prostora. U Europi konkretniji učinak ima Akt o umjetnoj inteligenciji. Od 2. kolovoza 2026. primjenjuju se i njegova pravila transparentnosti: u određenim situacijama korisnik mora biti obaviješten da komunicira sa sustavom AI-ja, a za deepfakeove i određene sintetičke sadržaje postoje obveze označivanja ili strojno čitljive oznake. Stvarni učinak ovisit će o provedbi.

Metaverzum bih danas promatrao opreznije. Nije nestao, ali vizija trajnog, interoperabilnog virtualnog prostora kao sljedeće dominantne faze interneta zasad se nije ostvarila. Virtualna i proširena stvarnost imaju vrijednost u igrama, obrazovanju i industriji, ali nisu postale opća infrastruktura svakodnevice.

Na prvoj godini svake godine susrećem nešto manje od stotinu novih studenata. Među njima primjećujem veću suzdržanost prema tehnologijama, posebno AI-ju. To nije reprezentativno istraživanje, nego ponavljajući dojam iz nastave. Mnogi AI više ne vide samo kao obećanje napretka nego i kao pitanje vlastite budućnosti i zaposlenja. U tome vidim razlog za oprezni optimizam. Kritičniji odnos prema tehnologiji nije nužno tehnofobija, nego prijelaz od početnog oduševljenja prema kritičnijem vrednovanju koristi i rizika.

Budućnost digitalnog društva neće sama od sebe postati javno dobro, ali možemo je približiti tom idealu obrazovanjem, transparentnošću, regulacijom, javnom digitalnom infrastrukturom i uključivanjem građana, posebno mladih, u odluke o tehnologijama koje koriste.