Sjedinjene Američke Države i Europska unija u doglednoj budućnosti i dalje će biti bliske, iako su neki postupci iz protekle godine usadili duboko nepovjerenje između dva saveznika - navodi prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svoga priloga piše:

- Početak novog Zaljevskog rata krajem veljače 2026., a da se u Bruxellesu nikoga nije pitalo za stav i mišljenje, izazvao je zaprepaštenje. Zemlje koje su smatrale da su saveznice, a ne podanice, nisu konzultirane. Washington se ponašao kao imperij koji može bez saveza i savezništva, koga ne zabrinjava kako će drugi u svemu proći. Posljedice udara na Iran svijet dramatično osjeća, a bit će još gore. Potom je, zato što je rat krenuo loše, SAD tražio pomoć NATO saveznika. Europske su države to odbile i odbijanjem razočarale SAD. Osjećaj da su saveznici ostavili Ameriku u trenutku kad joj je pomoć bila potrebna, produbio je nepovjerenje u Pentagonu. Američko traženje Grenlanda, opetovano inzistiranje na otimanju europskog teritorija, posvemašnje ignoriranje stoljetnog savezništva i dobrih odnosa Danske i SAD-a, Ameriku je u očima mnogih označilo kao nepouzdanog, grubog, samoživog kolosa. Ova dva nedavna događaja ostat će citirana, ona su više od nesporazuma između Europe i Amerike, ona nisu nesporazumi koji se lako mogu prevladati. Predsjednik Trump do sada je prijetio teritorijima Paname (i to više puta), Kanade, Danske (više puta), nastojeći očito stvoriti utvrdu u zapadnoj hemisferi.

NEVA ZGANEC/PIXSELL

Pozicija europe

Pokazuje to da EU treba pronaći snagu kako bi se organizirao, sabrao. Nešto treba biti zajednički nazivnik EU-a za budućnost, sada kada je s jedne strane Rusija, a s druge ovakva Amerika. Ako će Skandinavija ostati sumnjičava prema Washingtonu, Španjolska i dio juga Europe hladni prema politici na Istoku, a istočnoeuropske države u strahu od Rusa, nespremne da odustanu od Amerike, bar zbog sigurnosti, teško će biti velikom EU-u dati stvarnu snagu. Francuska se nudi za vođu Europe, što Njemačka neće. Europa zato ostaje podijeljena, čak i kada između europskih država nema velikih sukoba. To znači da ostaje marginalizirana, bez mogućnosti za stvarni iskorak prema budućnosti.

“Jedna Europa, jedno tržište" i "Nema snage bez jedinstva", dva su mota irskog predsjedanja EU-om koje je u ljeto 2026. započelo. Kako do toga doći s političarima koji su neinspirativni birokrati, a u boljem slučaju podsjećaju na bivšeg nizozemskog premijera, genseca NATO-a Marka Ruttea, teško je reći. Njegov balkanski, biciklistički, stil povlađivanja Trumpu i grožnje onima koji ne izdvajaju dovoljno za obranu, laskanje jednom i arogancija prema drugima, teško da se može graditi u alijansi gdje najvažnija država izjavljuje da će savez napustiti, a onda ipak odustane od odlaska iz NATO-a, pa se to onda smatra uspjehom. Vjerojatno će Sjevernoatlantska alijansa doista i preživjeti, jer nema nikakvih boljih ili drugih prijedloga. Ali temeljiti suradnju na strahu ili voditi politiku tako da se izbjegava kapric i nagle odluke Donalda Trumpa, teško da može biti baza za sretnu budućnost.

Svijet u kojem ćemo živjeti bit će po nekim drugim elementima usporediv sa svijetom koji napuštamo - jer će Kina, SAD i, donekle, Rusija, biti najvažnije države i o njihovim odnosima i potezima ovisit će kako će se i dalje voditi svjetska politika. Međusobni odnosi ta tri kolosa još od Kissingerove "trijangularne diplomacije" prije pedeset godina bili su naočale kroz koje smo promatrali svijet. Ono što se promijenilo, odnosi su srednjih sila i nekadašnjih velikih sila u Europi. Svijet je 1945. prošao kroz redefiniranje veće od onog kojeg živimo sada. Tada je uništen sustav u kojem je skupina od pet-šest država dominirala cijelom zemaljskom kuglom. Dekolonizacija je omogućila da nastanu deseci novih država, neovisnih nacija. Mnoge od novih država sada su stekle samosvijest, brojno stanovništvo, neke i bogatstvo. Kada su u Pakistanu 2025. obilježavali 70. obljetnicu Bandunga i prvog okupljanja azijskih i afričkih država, nitko nije govorio o Europi, napose ne s poštovanjem. Govorilo se o Kini, SAD-u, uz opću hladnoću prema Zapadu. Europa kao da je samo sjećanje na kolonijalne sile i kolonijalnu prošlost, kao da nije bilo ničega kasnije, kao da su svi u Europi jednaki. Brexit je pokazao da Britanija ne znači puno tamo gdje je nekada dominirala.

SAD će i dalje biti dominantna sila i mislim da će biti spreman na podjelu utjecaja sve dok ostaje "hub" čitavog svjetskog sistema. Kina (još) nema imperijalnih ambicija, Rusija nema takvih kapaciteta. Dok god se sve važno verificira ili prvo prolazi kroz Washington, libanonizacija (ili balkanizacija) svijeta, neće smetati velikim silama. Pitanje je samo može li na ovakav način, utvrđivanjem u zapadnoj hemisferi, SAD dugo ostati na miru. Okružje koje je Trump stimulirao stvoriti u Latinskoj Americi, gdje se čini da lijeve i liberalne vlade listom mijenjaju MAGA desne i konzervativne vlasti, pokazuju više da su društva podijeljena gotovo točno po sredini. U Peruu, s 35 milijuna stanovnika, razlika kandidata je 45 tisuća! Umjesto da se stvaraju elite i uprave koje će, s obzirom na visoku podjelu, tražiti nešto što će povezivati, uključivati, vlasti se ponašaju kao da su dobile plebiscitarnu potporu; dijele i ponižavaju. Nikome iz Hrvatske to ne izgleda daleko i strano, ali svatko zna da se takva vlast može održavati neko vrijeme, no ne stvara društva u kojima se podjele ublažavaju.

Indijsko-kanadska znanstvenica Manjari Chatterjee Miller u članku u Financial Timesu napisala je kako ovakva politika SAD-a podsjeća na politiku nesvrstanosti. Spominje tu i Tita i Jugoslaviju, napominje kako je Trumpova politika vratila nesvrstanu ideologiju: SAD se neće miješati previše, osim tamo gdje im je osobito važno. Sve druge ocjenjivat će prema koristi i isplativosti. Nema posebne ideologije, do one transakcijske.

Takav svijet razdijeljen na bezbroj cjelina, s nesimpatičnim, grubim, hirovitim imperatorima i transakcijskim sustavom, nije dobar za male zemlje. Malim državama - što znači svim europskim državama - treba poredak utemeljen na pravilima, dogovoru, multilaterali. Ako toga svijeta nema, male zemlje mogu biti manje ili više sretne, imati manje ili više povoljni geografski položaj, "pravu" religiju, reputaciju i ponekad se uklopiti u interese većih, sakriti, izbjeći pogled imperija, čekati da se zrak raščisti, ali ne mogu biti akteri i mogu biti smoždeni u trenu.

Pozicija Hrvatske

Pasivnost je nekada opcija, jedini izbor, napose u svijetu hirovitih divova. Što u međuvremenu i u takvom svijetu čini Hrvatska? Koju raspravu vodimo u ovom društvu i kako se vidimo u budućnosti? Mi se brinemo i trudimo da podjele iz prošlosti ostanu što bolnije i življe, da sa susjedima što teže komuniciramo, da se društvo što više dijeli i da, kako god, pomognemo HDZ-u BiH u novom krugu izbora za Predsjedništvo BiH. Možda smo mogli pokušati postati najčvršća EU karika zapadnog Balkana, istočnog Jadrana, srednje Europe? Znamo li danas, u ovako razbijenom svijetu i podijeljenoj Europi, tko su naši saveznici, s kim ćemo sutra najlakše graditi budućnost i EU? Odgovara li Hrvatskoj više SAD-a u Europi, što je smisao “Uspravnice” i inicijative Tri mora, ili više EU-a i Bruxellesa?