Svake godine, pa tako i ove, prije početka ljeta ili kad smo već u ljetnoj sezoni priče o klimi i klimatskim promjenama iznova postaju vruća medijska tema, nerijetko kroz katastrofične narative. Naglašava se da je Europa pod “toplinskom kupolom”, da slijedi i El Niño zvan Godzilla itd...

Koliko je ovakva percepcije klime i ugroza od poremećaja normalno ili nenormalno stanje - pitali smo dr. sc. Ivana Güttlera, glavnog ravnatelja Državnog hidrometeorološkog zavoda.

- Medijski jezik može biti slikovit, ali javna komunikacija o klimi mora ostati točna, smirena i korisna. Ako pod “normalnim” mislimo na klimu na koju su se naše društvo, infrastruktura, poljoprivreda, turizam i zdravstvo naviknuli u drugoj polovini 20. stoljeća, tada to više nisu isti uvjeti. Ali nije korisno ni svako ljeto prikazivati kao kraj svijeta. Preciznije je reći da živimo u razdoblju promijenjene klime i klimatskih promjena u kojem su ekstremi vjerojatniji, intenzivniji i rizičniji.

Klimatske promjene nisu priča za jedno ljeto ni za jedan dramatičan naslov, nego dugoročna promjena uvjeta u kojima živimo. Vrućih ljeta, suša i toplinskih valova bilo je i prije. Ono što danas više nije isto jest klimatska pozadina na kojoj se ti događaji odvijaju. Zato nije svaka vrućina “dokaz katastrofe”, ali nije ni bezazlena ljetna vrućina ako se sve češće ponavlja, dulje traje, zahvaća veća područja i ima ozbiljne posljedice za zdravlje, poljoprivredu, energetiku, vodne resurse i prirodni svijet.

Pojmovi kao što su “toplinska kupola” ili “Godzilla El Niño” mogu privući pozornost javnosti, ali ih treba koristiti oprezno i uz objašnjenje, jer vrijeme i klima ovise o više čimbenika, od dugoročnog zatopljenja do konkretne atmosferske situacije u pojedinom trenutku.

Ono što znanost jasno pokazuje jest da se Europa zagrijava brže od globalnog prosjeka i da je Sredozemlje jedno od osobito osjetljivih područja. Hrvatska to već vidi kroz porast temperature zraka, češće i intenzivnije toplinske valove, toplije noći, osobito na Jadranu, dulja sušna razdoblja i povećan rizik od požara, ali i veći potencijal za kratkotrajne intenzivne oborine kad za njih postoje uvjeti. Osim atmosfere iznad Europe, Sredozemlja i Hrvatske, zagrijava se i Jadransko more te dolazi do njegova porasta.

Naša uloga kao nacionalne hidrometeorološke službe nije stvarati paniku, nego dati pravodobnu, točnu i razumljivu informaciju: pratiti atmosferu, izdavati prognoze i upozorenja, objasniti razinu rizika i pomoći građanima i sektorima da donesu bolje odluke. Te su odluke u rasponu od taktičkih odluka tipa započeti ili ubrzati radove na otvorenom ili dulji put do strateških odluka kako graditi te koje poljoprivredne kulture uzgajati.

PROBLEM JE RJEŠIV

Kakve su zapravo realne mogućnosti ublažavanja klimatskih promjena? Vidimo da se svake godine održavaju UN-ovi COP samiti, da se o klimi stalno i ozbiljno raspravlja, no zašto se iz teorije teško prelazi u praksu, iz načelnih dogovora u konkretnu provedbu?

- Realne mogućnosti ublažavanja postoje, ali traže dosljednost, ulaganja i konkretne promjene u načinu na koji proizvodimo energiju, prometujemo, gradimo, planiramo gradove i upravljamo resursima. Što se emisije brže i snažnije smanjuju, to su budući rizici manji. Taj je posao sporiji i manje vidljiv od dogovora na samitima, ali upravo se u njemu odlučuje koliko ćemo šteta uspjeti izbjeći.

Znanost sama ne provodi mjere. Ona pokazuje trendove, procjenjuje rizike i upozorava na posljedice različitih scenarija, no odluke o energetici, prometu, industriji, poljoprivredi i ulaganjima donose se u političkom i gospodarskom prostoru. Zato je prijelaz iz načelnih dogovora u praksu tako zahtjevan. Na konferencijama poput COP-a države mogu dogovoriti ciljeve i smjer, ali ostvarenje se događa na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kroz proračune, zakone, javnu nabavu, energetsku mrežu, obnovu zgrada i prometnu infrastrukturu.

Jedan od razloga za sporost jest to što su koristi klimatskog djelovanja dugoročne, a troškovi neposredni i vrlo konkretni. Lakše je načelno podržati smanjenje emisija nego odlučiti tko će platiti obnovu zgrada, modernizaciju mreže ili prilagodbu proizvodnje. K tome se države razlikuju po gospodarskoj snazi i ovisnosti o fosilnim gorivima, pa globalni dogovor ne znači jednaku brzinu provedbe posvuda.

Ne treba zanemariti ni povjerenje i društvenu prihvatljivost. Mjere mogu biti učinkovite, ali ako ih građani doživljavaju kao nepravedne ili nametnute, otpor je očekivan. Zato dobra klimatska politika mora biti istodobno znanstveno utemeljena, ekonomski izvediva i socijalno pravedna. U protivnom ostaje na razini deklaracije.

Ipak, ne bih rekao da se ništa ne događa: razvijaju se obnovljivi izvori, jača energetska učinkovitost, elektrificira se dio prometa, ulaže se u nove baterijske sustave za pohranu energije. Problem je što tempo promjena još nije razmjeran ozbiljnosti izazova. Pritom ublažavanje i prilagodba idu zajedno. Ublažavanje djeluje na uzrok, dakle smanjuje emisije. Prilagodba smanjuje štete od promjena koje su već tu. Jedno ne može zamijeniti drugo: ako se samo prilagođavamo, rizici dugoročno rastu, a ako samo smanjujemo emisije bez pripreme sustava, društvo ostaje ranjivo. U svemu tome zadaća nacionalne službe je dati pouzdanu stručnu podlogu za te odluke.

Stalno se ističe da klimatske promjene traže i prilagodbu, ne samo smanjenje emisija CO2, no koliko su prilagodbe i dalje teška zadaća koliko na lokalnom toliko i na globalnom planu, s obzirom na interese velikih sila, SAD-a i Kine prije svih? Vaš komentar takvog stanja?

- Za razliku od nekih drugih problema, klimatske promjene su rješiv problem unutar poznatih zakona fizike, kemije i biologije. Zahtjevnost leži u raširenosti postojećih načina proizvodnje i korištenja energije koja traži dubinske inovacije i izmjene ustaljenih navika. Istovremeno, prilagodba se ne smije svesti na čekanje dogovora velikih sila. Globalni odnosi određuju financijski i politički okvir, ali konkretna otpornost gradi se lokalno. Poplava, suša, požar, toplinski val ili problem s opskrbom vodom uvijek se na kraju događaju u nekoj općini, gradu, slijevu, poljoprivrednoj proizvodnji, bolnici, školi ili turističkoj destinaciji. Zato lokalna razina mora imati podatke, znanje, ovlasti i sredstva da može djelovati.

Konkretno, otpornost se gradi u odlukama o tome kako gradimo obalu, gdje širimo naselja, kako upravljamo vodom i projektiramo odvodnju, kako štitimo starije osobe tijekom vrućina te kako planiramo poljoprivredu, turizam, energetiku i zaštitu od požara.

Na međunarodnoj razini rasprave su opterećene pitanjima pravednosti, financiranja i povjerenja među državama. Najranjivije zemlje često su one koje su najmanje pridonijele problemu, a imaju najmanje financijskih i institucionalnih kapaciteta da se zaštite. Velike sile, osobito SAD i Kina, imaju pritom posebnu težinu, jer njihov odnos ne utječe samo na emisije, nego i na tehnologiju, trgovinu, cijenu zelene tranzicije, dostupnost sirovina i samo ozračje pregovora. Europska unija primjer je zajednice koja je tijekom povijesti emitirala znatne količine stakleničkih plinova, no koja nastavlja gospodarski rast usporedno s kontinuiranom dekarbonizacijom.

U tom procesu jedna od najvažnijih zadaća prilagodbe upravo je unapređenje sustava upozorenja na opasne vremenske i hidrološke pojave, jer pravodobno upozorenje izravno smanjuje štete i spašava živote. Ali prilagodba nije posao jedne institucije. Ona traži povezivanje znanosti, državne uprave, lokalne samouprave, gospodarstva, civilne zaštite, zdravstva, obrazovanja i građana.

EUROPSKI SMJER

Zašto se Europa zagrijava brže od svjetskog prosjeka? EU predvodi globalnu borbu protiv klimatskih promjena s ciljem postizanja klimatske neutralnosti do 2050. godine. Kroz Europski zeleni plan i Europski zakon o klimi, EU zakonski obvezuje države članice na drastično smanjenje emisija stakleničkih plinova... Koliko je realno moguće provesti u djelo takve ambiciozne planove?

- Europa se zagrijava otprilike dvostruko brže od globalnog prosjeka. Od 1980-ih to je oko 0,5 °C po desetljeću, a u odnosu prema predindustrijskom razdoblju Europa se već zagrijala za oko 2,5 °C. Tomu pridonosi više čimbenika. Kopno se općenito zagrijava brže od oceana, a Europa je velikim dijelom kontinentalno područje. Važnu ulogu imaju i promjene atmosferske cirkulacije koje mogu pogodovati dugotrajnijim toplim razdobljima, smanjenje snježnog pokrivača, što smanjuje refleksiju Sunčeva zračenja, blizina Arktika, koji se zagrijava najbrže na svijetu, te smanjenje koncentracije aerosola. Čišći zrak velika je korist za zdravlje i okoliš, ali manja količina aerosola znači i slabiji rashladni učinak koji su te čestice imale u atmosferi.

Kad je riječ o europskim ciljevima, znanstveni smjer nije sporan: da bi se smanjili budući rizici, emisije treba smanjivati duboko i trajno, a cilj klimatske neutralnosti do 2050. u skladu je s time. To što je Europska unija te ciljeve pretočila u zakonske obveze važno je jer smjer postaje mjerljiva obveza, a ne samo stvar političke volje. Jedan od izazova koje klimatske promjene stavljaju ispred svih sustava odlučivanja jest činjenica da je to problem koji traži nekoliko desetljeća fokusiranog i kontinuiranog rada unutar kojeg će doći do desetak izbornih ciklusa na svakoj razini.

Kao što sam već spomenuo, tehnologije za velik dio tranzicije postoje, pa prava prepreka nije znanje, nego brzina, financiranje i društvena prihvatljivost provedbe. Zato bih rekao da su europski ciljevi ostvarivi, ali njihova realizacija ovisit će o tome koliko će se dosljedno provoditi, koliko će troškovi i koristi biti pravedno raspodijeljeni te koliko će građani, gospodarstvo i institucije imati povjerenja da je riječ o promjeni koja je potrebna, izvediva i dugoročno korisna. Mislim da je Europska unija pokazala i dokazala da dekarbonizacija nije prepreka gospodarskom razvoju te može biti globalni primjer kako sličnu tranziciju provoditi u ostalim dijelovima svijeta.