Tek što smo preživjeli prvi ovogodišnji toplinski val, prema prognozama portala Severe Weather Europe, Europa ulazi u novo razdoblje visokih temperatura koje bi se početkom sljedećeg tjedna mogle proširiti prema srednjoj Europi, Italiji i Balkanu. Navodi se kako je glavni uzrok novog vala vrućina tzv. toplinska kupola - snažno područje visokog tlaka zraka koje sprječava prodor svježijeg atlantskog zraka, a dodatni strah uzrokuje i El Nino zvan Godzilla. Upozorava se također i na mogućnosti većih požara, duža razdoblja suše, nedostatak vode i opasnosti po zdravlje, posebno za starije osobe, djecu, kronične bolesnike i sve koji rade na otvorenom.

Sve to i još puno drugih alarmantnih podataka, ne samo pred početak ljeta i tijekom ljeta nego cijele godine, iznova skreću pozornost na klimatske promjene, globalno zatopljenje i posljedice koje se sve dramatičnije diljem svijeta. O svemu tome razgovarali s akademikom prof. dr. sc. Mirkom Orlićem (Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).

UGROŽENA MORA I OCEANI

Koliko je sve što se događa s klimom normalno ili nenormalno stanje gledajući u širem kontekstu, kako sve to objasniti? Percepcija u javnosti sve je dramatičnija pa i katastrofičnija, posebno izražena u medijima...

- Ukratko, temperaturne prilike tijekom ljeta dominantno potječu od globalnog zatopljenja, i to takvog da nije svagdje jednako izraženo - veće je nad kontinentima nego nad oceanima, veće je u polarnom području nego u ekvatorskom području. Postoje i drugi utjecaji koji djeluju na temperaturu: prirodna kolebanja kao što su ona povezana s El Niñom (i njegovom suprotnošću, La Niñom), promjene Sunčeva zračenja, vulkanske erupcije (zbog kojih ulazi puno sumpornog dioksida, ali i ugljikova dioksida u atmosferu) te regulacija zagađenja prouzročenog pomorskim prometom (zbog koje se smanjuje unos aerosola u atmosferu), ali su ti utjecaji slabije istraženi. Globalno zatopljenje dovodi do povišenja srednje temperature zraka, a prostorne promjene tog zatopljenja dovode do promjena u atmosferskoj cirkulaciji te do pojave blokirajućih atmosferskih stanja. Te dvije pojave zajedno utječu na pojavu toplinskih valova, koji postaju intenzivniji, češći i dugotrajniji.

Njihovo djelovanje na ljude je očito: za posljednjeg europskog toplinskog vala, koji je trajao od sredine do kraja lipnja ove godine, padali su temperaturni rekordi u mnogim zemljama, a procjenjuje se da je taj val prouzročio više od 5000 smrtnih slučajeva. U takvim situacijama posao je meteorologa da upozore na opasnost kako bi se sačuvali ljudski životi. Kao što je vidljivo, meteorolozi su uspješni u izdavanju upozorenja na toplinske valove, a kako će ta upozorenja doprijeti do ljudi, očito ovisi o brojnim drugim čimbenicima.

Odgovore na pitanja o tome trebaju li novinari dramatizirati kad se upozorenja prenose javnosti, može li se stoga govoriti o klimatskoj histeriji te bi li se ublažavanjem upozorenja ugrozili ljudski životi, trebaju dati oni koji se bave društvenim znanostima - dakle, ne oni koji se bave meteorologijom i klimatologijom.

Koliko se i na koji način klimatske promjene odražavaju na oceane i mora, uključujući i Jadransko more? Koje su i kakve opasnosti, kakva je situacija s pregrijavanjem, podizanjem razine, sa živim podmorskim svijetom...? Što kažu relevantna istraživanja o ugroženosti? O tome ste pisali u nizu radova, spomenut ću "Utjecaj atmosfere i topografske varijabilnosti na procese u moru (2007.-2013.)"...

- Globalno zatopljenje očituje se ne samo u atmosferi nego i u oceanima i morima. Zapravo, od topline koja se zbog porasta koncentracije stakleničkih plinova zadržava uz površinu Zemlje oko 90 % odlazi u oceane, a samo oko 1 % u atmosferu (ostalih 9 % odlazi u tlo i kriosferu). To dakako ne znači da su promjene temperature u oceanima i morima puno veće nego u atmosferi, i to zbog toga što je specifična toplina vode puno veća nego specifična toplina zraka - tj. treba puno više topline da se nekoj masi vode temperatura povisi za 1 °C nego što je potrebno da se jednakoj masi zraka povisi temperatura za isti iznos. Međutim, postoji i jedna sličnost kad je riječ o zagrijavanju atmosfere, s jedne strane, te oceana i mora, s druge strane: naime, zatopljenje je puno izraženije u području kontinenata, pa tako i u morima koja su okružena kontinentima, nego u području otvorenog oceana. Primjerice, porast temperature Sredozemnog i Jadranskog mora je oko dva puta veći od porasta temperature svjetskih oceana. Posljedično, prije pedesetak godina najviše temperature Jadrana iznosile su oko 25 °C, a sada ljetni maksimumi tipično iznose 27 °C.

SANDRA SIMUNOVIC/PIXSELL

Kao i u atmosferi, trendu porasta temperature pridodaju se kolebanja, pa se pojavljuju i tzv. morski toplinski valovi, koje ponekad prate masovna ugibanja organizama i pojave tropskih vrsta riba u Sredozemlju i Jadranu. S druge strane, zatopljenje oceana i mora dovodi do širenja vodenog stupca i tako pridonosi podizanju morske razine, a globalno zatopljenje potiče otapanje velikih ledenih pokrova, na Grenlandu i na Antarktici, kao i brojnih ledenjaka diljem svijeta, što također pridonosi podizanju morske razine. Posljedično, morska se razina od 19. stoljeća podigla za nekih 20 cm, a tom se trendu također pridodaju kolebanja, pa se već sada na mnogim obalnim lokalitetima povremeno pojavljuju poplave. Tako su u svijetu trenutačno najugroženije neke pacifičke otočne države, kao što su Kiribati, Nauru i Tuvalu, a u Jadranu su najpoznatije - iako ne i jedine - poplave Venecije. Očekuje se da će se podizanje morske razine nastaviti, pa i pojačati, do kraja ovog stoljeća i tako zajedno s kolebanjima morske razine utjecati na gotovo milijardu ljudi koji žive na obalnim područjima na visinama manjim od 10 m.

U nekim svojim novijim komentarima za medije između ostalog upozoravate da ekstremne vrućine, tropske noći i sve toplije more postaju dio nove klimatske stvarnosti... Ako je takva realnost izvjesna, takvo klimatsko "novo normalno", postoji li konsenzus oko jednog od temeljnih pitanja: jesu li klimatske promjene posljedica ljudskog djelovanja, i u kojoj mjeri? Ili tu konsenzusa nikad neće biti, ako se, recimo, pita Trumpa?

- Kad je riječ o dogovoru, pa i o mogućem konsenzusu, unutar pojedinih grupa, prije svega postavlja se pitanje o kojoj je grupi riječ. Unutar grupe znanstvenika koji se bave klimatologijom, 97 % članova grupe slaže se s rezultatima istraživanja koja su pokazala da su recentne klimatske promjene prvenstveno posljedica čovjekova djelovanja, tj. da su uglavnom povezane s emisijom stakleničkih plinova, do koje dolazi zbog izgaranja fosilnih goriva - ugljena, nafte i plina. To je visok stupanj suglasnosti, valjda najviši koji se može postići unutar grupe znanstvenika koji su već po naravi svog posla skloni preispitivanju i najmanjih, ponekad nevažnih, detalja. Kad je riječ o grupi političara, situacija je dakako drukčija, stoga što se u toj grupi mogu naći političari koji imaju razumijevanja za znanost i oni koji nemaju. U tu drugu skupinu spada, recimo, i političar koji se svojedobno "proslavio" sugestijom da bi se zaraza koronavirusom mogla liječiti ubrizgavanjem dezinficijensa i sredstava za čišćenje u tijelo! Unatoč šarolikosti grupe političara, njihovo je mišljenje izuzetno važno jer oni odlučuju o reakcijama na klimatsku krizu - kako unutar svojih zemalja tako i u okviru različitih međunarodnih organizacija.

Naposljetku, jako je utjecajna i grupa svih odraslih ljudi koji žive na ovom našem planetu. I unutar te grupe stavovi su različiti, što je povezano s razlikama u informiranosti, ali i s razlikama u izloženosti klimatskim promjenama. I u ovom je slučaju važno mišljenje svakog pojedinca, jer o tome ovise individualni doprinosi smanjenju emisije stakleničkih plinova, ali i postupci političara koji nastoje poštovati stavove svoje izborne baze. Dakako, klimatolozi su odgovorni za informiranje i političara i opće populacije o osnovnim rezultatima svojih znanstvenih istraživanja. Međutim, u lancu takvog informiranja postoje brojni posrednici, pa se nerijetko pojavljuje "efekt pokvarenog telefona".

PROMJENE SU U TIJEKU

Zaključno, što nas čeka sutra, prekosutra, u bližoj i daljoj budućnosti kad se radi o klimi i klimatskim promjenama? Hoćemo li uspjeti obuzdati porast temperature na Zemlji (i u morima), zaustaviti otapanje ledenjaka, zagrijavanje Arktika i Antarktike, napose učiniti dovoljno za spašavanje klime, spašavanje Zemlje, a time i spašavanje civilizacije... ili će bezumlje nadvladati razum?

- Klimatolozi već desetljećima objavljuju projekcije budućih klimatskih prilika. Pritom govore o različitim scenarijima emisije stakleničkih plinova, koji se kreću u rasponu od optimističnih (koji pretpostavljaju da ćemo drastično smanjiti emisiju stakleničkih plinova) do pesimističnih (koji pretpostavljaju da ćemo nastaviti s emisijom stakleničkih plinova u skladu s dosadašnjom praksom). Projekcije izrađene računalnim modelima pokazuju da se do kraja ovog stoljeća može očekivati porast temperature zraka u odnosu prema predindustrijskim vrijednostima od oko 1,5 °C u optimističnom scenariju odnosno od oko 4,5 °C u pesimističnom scenariju. Osim tih promjena doći će i do promjena u drugim dijelovima klimatskog sustava, pa se tako očekuje da će se morska razina do kraja ovoga stoljeća podignuti u odnosu prema predindustrijskoj za oko 50 cm (optimistični scenarij) odnosno za oko 1 metar (pesimistični scenarij). Uz promjene prosječnih vrijednosti svih parametara mogu se očekivati i promjene pripadnih ekstrema, a to će znatno utjecati na ljude i prirodu.

Dvije su moguće reakcije na klimatsku krizu - ublažavanje klimatskih promjena i prilagodba tim promjenama. Ublažavanje je ponajprije usmjereno na smanjenje emisije stakleničkih plinova, a do sada se zasnivalo na brojnim međunarodnim dogovorima i dovelo je do toga da trenutačno ne slijedimo pesimistični scenarij, ali ni optimistični scenarij - dakle, da pratimo neki srednji scenarij. To dakako znači da se postupno treba prilagođavati klimatskim promjenama, a tu je najvažnije kako će se pojedine države brinuti za svoje stanovnike, za njihovo zdravlje i za opskrbu hranom, vodom i energijom.

Međutim, može se očekivati i da te mjere neće svagdje biti učinkovite te da će stoga doći do preseljenja stanovništva. Tu valja naglasiti da klimatske projekcije otvaraju mogućnost da se međunarodna zajednica, predvođena svojim političarima, donekle pripremi za migracije te da poradi na tome da udio organiziranih migracija bude što veći, a udio stihijskih migracija što manji. Pozitivan primjer daju pacifičke otočne države Kiribati, Nauru i Tuvalu, koje već kupuju zemlju u nekim drugim državama i tako organiziraju emigraciju onih svojih stanovnika koje ugrožava podizanje morske razine.