Demokraciji volimo pripisivati ciječi niz fenomena kroz koje je zatim romantiziramo. Naravno, izražavanje nezadovoljstva jest dio demokracije, no ono nije vezano isključivo uz demokraciju - kaže doc. dr. sc. Erik Brezovec s Fakulteta hrvatskih studija, Odsjeka za sociologiju, te dodaje:

- Nezadovoljstvo se izražavalo i u drugim, pa i autoritarnim društvima. Na primjer, u vrijeme SFRJ nezadovoljstvo se itekako izražavalo. Od štrajkova (koji su sami po sebi bili svojevrsni paradoks u socijalizmu, u kojem upravljaju radnici - pa bi ispadalo da radnici štrajkaju protiv samih sebe) pa sve do viceva o Partiji i Titu, različitih napjeva, dosjetki i drugih oblika svakodnevnog otpora. Ako uđemo dublje u prošlost, vidimo da su se i u feudalizmu kmetovi, nezadovoljni svojim položajem, bunili protiv vlastele.

DOC. DR. SC. ERIK BREZOVEC​

Zato ovdje ne bih naglasak stavio na izražavanje nezadovoljstva, nego prije svega na posljedice tog izražavanja. Posljedice daju stvarnu snagu i smisao samom nezadovoljstvu. Ako posljedica nema, onda ulazimo u prostor puke kritike radi kritike, tek toliko da se ispuni vrijeme, da se malo ispuše ventil i nastavi dalje po starom.

Te posljedice možemo grubo podijeliti na represivne i akcijske. Represivne posljedice su one koje iz prostora sile i moći pokušavaju regulirati izraženo nezadovoljstvo, umiriti ga, neutralizirati ili potpuno ubiti energiju nekog pokreta, otpora ili pobune. S druge strane, akcijske posljedice nastaju onda kada nezadovoljna ili potlačena strana uspije proizvesti stvarnu društvenu ili individualnu promjenu. Kao i autokracije, demokracije imaju represivne elemente (ali možda ipak malo finije). Oni su posebno vidljivi kada se demokratska forma spoji s kapitalističkim etosom i interesima moći. Često vidimo ugrožavanje nečijih prava - posebice npr. radničkih u demokratskim društvima. No ono što demokraciju ipak čini dručijom jest mogućnost da se, bar u određenoj mjeri, pojave i akcijske posljedice nezadovoljstva - odnosno da nezadovoljstvo ne ostane samo buka, nego da postane promjena. Bio bih čak slobodan reći da se po broju i dosegu tih akcijskih posljedica može mjeriti i stupanj demokratičnosti nekog društva. Demokracija nije samo pravo da se kaže, nezadovoljan sam. Demokracija je mogućnost da to nezadovoljstvo nešto promijeni.

Kako se nezadovoljstvo izražavalo, ali i rješavalo u primjerice drevnoj Grčkoj?

- Ako za primjer uzmemo Atenu, građani su u skupštini mogli javno raspravljati, kritizirati prijedloge zakona, sudjelovati u odlučivanju, a postojale su i sudske institucije. Povremeno je, naravno, dolazilo i do nereda. No ključno pitanje glasi: Tko su bili ti građani? Riječ je bila o malom dijelu stanovništva. Iz tog su političkog prostora bili isključeni žene, stranci i robovi. Njihovo nezadovoljstvo nije se moglo čuti istim tonom, niti je imalo istu političku težinu kao nezadovoljstvo atenskih građana. Njih se gušilo znatno represivnije negoli nezadovoljstvo građana. No u konačnici, i neka su propitivanja koja su mogla dovesti do radikalnijih promjena u razumijevanju poretka bila nasilno ušutkana. Primjer je Sokrat. Zato Atena i drevna Grčka nisu baš idealni primjeri demokracije, iako ih u zapadnoj kulturi volimo prikazivati gotovo kao njezino mitsko izvorište.

Ako gledamo šire tijekom povijesti, zapravo nema previše odstupanja. Oni koji imaju moć pokušavaju zadržati status quo, često upravo na račun onih koji žele poboljšati uvjete vlastitog života. Veći pomak događa se tek s modernošću, kada se nizom društvenih pokreta, revolucija i političkih borbi otvara prostor u kojem se glas marginaliziranih skupina može čuti znatno snažnije. No ni tada taj otpor i izražavanje nezadovoljstva nisu bili bez žrtve, nasilja i pokušaja gušenja. Dovoljno je sjetiti se borbe za ženska prava ili borbe za ukidanje ropstva u SAD-u. Gotovo svaki pokušaj nezadovoljne skupine da promijeni stvari nailazio je na otpor aktera moći. Moć se rijetko povlači sama od sebe. Najčešće je treba natjerati da se pomakne.

Koliko je izražavanje nezadovoljstva umnogome i rezultat gubljenja povjerenja u institucije države? Čini se da toga ne manjka posljednjih desetljeća, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj...

- U Hrvatskoj izražavanje nezadovoljstva često poprima elemente kukanja. A kukanje nije isto što i političko djelovanje. Izraženo nezadovoljstvo, ako ima demokratsku snagu, trebalo bi proizvoditi određene akcije - borbu za promjenu stanja, pritisak, organizaciju, političku artikulaciju. Toga u Hrvatskoj nema dovoljno, bar ne na nacionalnoj, političkoj razini. Zato je možda važnije postaviti nešto drukčije pitanje: Zašto u Hrvatskoj ima toliko nezadovoljstva, a stvari uglavnom ostaju iste?

Riječ je, između ostalog, o represivnim stranačkim i partijskim mehanizmima koji su posljednjih nekoliko desetljeća uništili nadu da stvari mogu biti drukčije. I tu se ne osvrćem samo na jednu stranku. Politika kod nas još uvijek velikim dijelom funkcionira kroz klijentelizam, stranačke mreže, kontrolu resursa, simbolične predstave reformi i stalnu proizvodnju dojma da se nešto mijenja, a zapravo se održava isti obrazac moći. Imali smo razne restartove hrvatskog društva, grandiozne najave reformi, deklarativna suočavanja s korupcijom, takozvane treće opcije, koje su potonule gotovo jednako brzo kao što su i nastale. Sve to na svakodnevnoj razini proizvodi spoznaju da promjene nisu moguće.

Što se tiče povjerenja, ne vjerujemo institucijama i taj je pad povjerenja u nekim aspektima stravičan, primjerice kada govorimo o pravosuđu ili Saboru. Ali problem nije samo u tome što ne vjerujemo institucijama. Problem je i u tome što smo od promjene dobrim dijelom odustali. Ostalo nam je kukanje. Zato bih rekao da je naš tip izražavanja nezadovoljstva često potpuna suprotnost demokratičnosti. Kukamo da ne valja, ali ne izlazimo na izbore. Kukamo da su svi isti, ali ne stvaramo pritisak koji bi ih natjerao da ne budu isti. Kukamo protiv sustava, ali ga svakodnevno reproduciramo. Psihoanalitički rečeno, u nemogućnosti suočavanja s problemom vraćamo se u poziciju djeteta: želimo da netko drugi riješi ono što nas muči, a istodobno ne vjerujemo da je rješenje uopće moguće. Stanje vrlo visoke razine infantilnosti.

U zrelom demokratskom sustavu nezadovoljstvo potiče akciju. Opetovano nezadovoljstvo dovodi do gubitka povjerenja. A gubitak povjerenja trebao bi dovesti i do gubitka moći onih koji to povjerenje više nemaju. U Hrvatskoj su, međutim, na pozicijama moći već desetljećima gotovo identične garniture, neovisno o razini povjerenja. Dakle, kukanje postaje pozicija slabog koji se imaginarno pokušava učiniti jačim.

U kojim i kakvim situacijama izražavanje nezadovoljstva prestaje biti sloboda govora i postaje opasnost za demokraciju, za državnu vlast, stabilnost i sigurnost? Na tom tragu primjera u Europi ne manjka...

- Ovisi o tome kako se nezadovoljstvo izražava i prema čemu je usmjereno. Nezadovoljstvo samo po sebi nije opasnost za demokraciju. Dapače, demokracija bez nezadovoljstva bila bi mrtva forma, prazna procedura bez društvene energije. Opasnost nastaje onda kada se stvori ideološki opterećena masa vođena isključivo emocijama, bez ozbiljnog kritičkog mišljenja i bez poštovanja demokratskih procedura. Primjer za to imamo 2021. godine u napadu Trumpovih pristaša na Kongres. Pod krinkom kritičkog mišljenja, a zapravo duboko iracionalni, emotivni i mobilizirani teorijama zavjere, marširali su protiv demokracije, paradoksalno, pod motom zaštite slobode.

Dakle, problem nije u buntu kao takvom. Problem nastaje kada bunt zaobilazi demokratske institucije i procedure, kada odbija priznati rezultate izbora bez dokaza, kada negira prava drugih, kada zaziva nasilje ili kada želi poništiti samu političku zajednicu uime neke navodne prave volje naroda. Demokratski protest želi proširiti prostor slobode. Antidemokratski protest želi ga zatvoriti za one koje smatra neprijateljima. Tu je ključna razlika.

Kad se sve uzme u obzir, je li izražavanje nezadovoljstva (uobičajene fraze - kukanje, grintanje) sindrom, anomalija, navika ili otuđenje, napose u kontekstu zapadnih demokratskih društava, uključujući hrvatsko...?

- Kukanje spada u posljedice represivnog karaktera društva. To je umireno nezadovoljstvo. Sadržajno može biti vrlo moćno, ali akcijski je slabo. U hrvatskom društvu vidimo jako puno kukanja. Postalo je gotovo normalno da kukamo a da pritom ne činimo ništa. Pozicijama moći to potpuno odgovara. Nije presudno jesu li ljudi zadovoljni. Presudno je što se u svom nezadovoljstvu nekako snalaze bez ozbiljnog pokušaja da stvari promijene. Ogorčen i frustriran pojedinac koji je izgubio volju za promjenom nije opasan za vlast. On može biti neugodan na kavi, ciničan u razgovoru, vrlo brutalan u komentarima na društvenim mrežama, ali politički je bezopasan. Do određene mjere svi smo došli do tog stadija. Tako, u hrvatskom društvu postajemo gluhi na afere koje se nižu bez ozbiljnih posljedica za počinitelje. Afera više nije izvanredno stanje, nego jedna u nizu.

Ovdje nam je koristan rad Alemke Zupančič, slovenske filozofkinje, koja preuzima Freudov pojam Verleugnung, odnosno svjesno poricanje. Taj pojam označava nesposobnost djelovanja, ali i mehanizme kojima tu nesposobnost kamufliramo. Upravo je kukanje takav primjer; svojevrsno dramatizirano zgražanje. Znamo da je loše, ali kukanjem čistimo savjest. Kao da smo samim time što smo se zgražali već nešto učinili. U tom se kontekstu javlja čak i određeno uživanje u poziciji žrtve. Kukanje pruža određenu razinu patološkog zadovoljstva: ništa se ne mijenja, ali bar imamo osjećaj moralne superiornosti nad stvarnošću.

Ima li tomu kraja ili kukanje postaje također "novo normalno"?

- Rekao bih da se ovaj tip kukanja već ustalio u kulturi svakodnevice. Kod nas gotovo nije pristojno reći da ti je dobro. Na svakodnevnoj razini to može djelovati benigno, čak i simpatično, kao dio lokalnog mentaliteta. Ali na razini javne sfere to je vrlo problematično.

Kukanje teži nekoj vrsti patološkog zadovoljstva i traženja samilosti u situaciji koju unaprijed doživljavamo kao bezizlaznu. To je posebno opasno za političku i ekonomsku stvarnost. Jer ako situaciju doživimo kao bezizlaznu, ona će postati realna u svojim posljedicama. Ne zato što promjena objektivno nije moguća, nego zato što smo se ponašanjem već prilagodili njezinoj nemogućnosti. Time ne onemogućavamo samo demokraciju nego i poboljšanje vlastitih i društvenih ekonomskih uvjeta.