Isusovačka služba za izbjeglice (Jesuit Refugee Service - JRS) međunarodna je humanitarna organizacija koju je 1980. godine, nakon Vijetnamskog rata, osnovao Pedro Arrupe, tadašnji vrhovni poglavar Družbe Isusove. Organizacija djeluje u 58 zemalja svijeta s ciljem pružanja pomoći izbjeglicama, raseljenim osobama i drugim ljudima prisiljenima napustiti svoj dom zbog oružanih sukoba, progona, rasizma, nasilja ili prirodnih katastrofa.

SUSRET U ZAGREBU: ANA MARČINKO I INA STAŠEVIĆ

ANTE ARAMBASIC

U Hrvatskoj djeluje Isusovačka služba za izbjeglice u Zagrebu, koja pruža podršku tražiteljima međunarodne zaštite, izbjeglicama i migrantima. Aktivnosti uključuju učenje hrvatskog jezika, pomoć pri zapošljavanju, pravno savjetovanje, kulturne aktivnosti te različite oblike socijalne i psihološke podrške. U suradnji s volonterima i drugim organizacijama, JRS nastoji olakšati uključivanje izbjeglica u hrvatsko društvo i pomoći im u izgradnji novog života. U zagrebačkom uredu zaposleno je sedam djelatnika, troje su redovnici, dva isusovca i jedna časna sestra - pravna savjetnica...

Izbjeglice se tijekom dolaska i prilagodbe novoj sredini suočavaju s brojnim izazovima. Koje su glavne potrebe izbjeglica i migranata s kojima se danas susrećete - upitala sam Anu Marčinko, teologinju, voditeljicu Isusovačke službe za izbjeglice u Hrvatskoj?

- Mislim da ponekad nesvjesno pojednostavimo cijelu priču, pa kažemo da ljudima trebaju posao, stan i naučen jezik. Naravno da im trebaju. Ali nakon nekog vremena rada s ljudima koji su bili prisiljeni migrirati shvatite kako to nije dovoljno da bi se netko osjećao dobro i da bi mogao graditi život.

Čovjek je društveno biće. Ljudi koji dolaze u Hrvatsku često ne ostavljaju iza sebe samo kuću ili grad iz kojeg dolaze nego i cijelu mrežu odnosa. Ostaju bez prijatelja, susjeda, kolega, bez bake koja čuva djecu ili prijatelja kojeg mogu nazvati kada imaju loš dan. Mi često uzimamo zdravo za gotovo da imamo nekoga kome ćemo se javiti ili s kim ćemo popiti kavu, a mnogi ljudi koji dolaze ovamo moraju sve to graditi ispočetka.

Zato je važno da ne govorimo samo o poslu i administraciji. Važno je da ljudi upoznaju društvo u koje su došli, naše običaje, način života i kulturu. Ne zato da bi zaboravili tko su oni, nego da bi se lakše snašli i osjećali sigurnije. Jednako tako važno je da imaju priliku upoznati ljude, družiti se, baviti se sportom, otići na izlet ili sudjelovati u nekoj aktivnosti u zajednici. Nitko ne želi život koji se svodi samo na rješavanje papira i odlazak na posao. Ljudi žele živjeti, stvarati prijateljstva, osjećati da nekamo pripadaju.

Ne smijemo zaboraviti ni da ni jedna migrantska priča nije jednostavna. Mnogi ljudi sa sobom nose iskustva rata, progona, razdvojenosti od obitelji ili dugotrajne neizvjesnosti. Zato je često potrebna i psihološka, a nekima i duhovna podrška. Na kraju dana, mislim da je jedna od najvećih potreba pronaći ljude među kojima ćeš ponovno moći graditi svoj život.

DIRLJIVE PRIČE

Migracije imaju snažan utjecaj na obitelj, osobito na djecu i mlade, jer često donose velike promjene u životnim okolnostima, odnosima i osjećaju pripadnosti. Koji su to uobičajeni osjećaji koje izražavaju?

- Djeca i mladi često su iskreniji od odraslih. Roditelji uglavnom pokušavaju biti jaki zbog svoje djece, pa ponekad svoje strahove zadržavaju za sebe, a dijete će bez problema reći da mu nedostaje najbolji prijatelj, baka ili igralište ispred zgrade.

Kod mladih često vidimo mješavinu tuge i uzbuđenja. Žele upoznati novu sredinu, steći prijatelje i uklopiti se, ali istovremeno osjećaju da su izgubili nešto važno. Posebno je zahtjevno tinejdžerima, koji ionako traže svoje mjesto u svijetu, a onda se još nađu između dvije kulture, dva jezika i dva identiteta.

Ono što me uvijek iznova oduševljava jest njihova sposobnost prilagodbe. Djeca često puno brže od odraslih usvoje jezik, pronađu prijatelje i počnu se osjećati kao kod kuće. Nerijetko se dogodi da nakon nekoliko mjeseci upravo ona pomažu roditeljima snaći se u svakodnevnim situacijama. U toj njihovoj otpornosti uvijek vidim veliku snagu i nadu.

Postoji li neka priča koja je promijenila vaš pogled na migracije?

- Teško mi je izdvojiti jednu priču jer su me zapravo promijenili ljudi koje sam upoznala. Kada sam počela raditi u JRS-u, mislila sam da dosta razumijem temu migracija. Danas se tome pomalo nasmijem jer sam vrlo brzo shvatila koliko toga ne znam.

Sjećam se svog prvog radnog dana. Bila je sredina ljeta i upoznavala sam prostor i ljude. U jednom trenutku ugledala sam mladu Sirijku kako podučava hrvatskom dječaka iz Ukrajine koji je na jesen trebao krenuti u školu. Stajala sam sa strane i promatrala ih nekoliko minuta. Tada sam prvi put pomislila kako integracija zapravo izgleda puno drukčije nego što sam je zamišljala. Nije to nešto što rade institucije ili organizacije. To su ljudi koji jedni drugima pružaju ruku.

Poslije sam doživjela puno trenutaka koji su me još više promijenili. Roditelji naše najmlađe korisnice nakon izlaska iz bolnice prvo su došli u JRS pokazati nam svoju djevojčicu pa su tek onda otišli kući. To mi je bilo nevjerojatno dirljivo. U tom trenutku sam pomislila kako smo za neke ljude postali dio njihove zajednice, možda čak i dio njihove obitelji u zemlji u kojoj tek grade novi život.

Ali postoje i trenutci koji ostanu s vama na drukčiji način. Jedan od njih bio je sprovod male djevojčice, na kojem smo, uz roditelje, bili samo mi iz JRS-a. Sjećam se da sam tada razmišljala kako većina nas i ne primjećuje koliko je važno imati svoje ljude oko sebe. Kada se dogodi nešto lijepo ili nešto strašno, uvijek nekoga nazovemo. Ta obitelj nije imala koga nazvati da dođe. Njihovi najbliži bili su tisućama kilometara daleko.

Isto sam osjetila kada nas je jedan korisnik zamolio da mu pomognemo pronaći kuma za krštenje njegova djeteta. Rekao je da u Hrvatskoj ne poznaje ni jednog katolika. Naprvu smo se svi nasmijali jer je to bio pomalo neočekivan zahtjev, ali poslije sam dugo razmišljala o tome. Mi kumove biramo među ljudima koje poznajemo godinama, ponekad cijeli život. On nije imao koga pitati. Na kraju sam ja bila kuma tom djetetu.

Možda su me upravo takvi trenutci naučili da migracije nisu prvenstveno priča o granicama, dokumentima ili politikama. To je priča o ljudima koji pokušavaju ponovno izgraditi osjećaj doma. A dom su, na kraju dana, uvijek ljudi.

Koliko se u svom radu oslanjate na volontere i kako ih pripremate za rad?

- Iskreno, bez volontera bi naš rad izgledao potpuno drukčije. Oni donose nešto što ni jedna institucija ne može osigurati, a to je vrijeme. Vrijeme za razgovor, za šetnju, za kavu, za pomoć oko domaće zadaće ili odlazak na neku utakmicu.

Naravno da ih pripremamo kroz edukacije i razgovore, ali uvijek kažem da je najvažnije doći bez uvjerenja da nekoga treba spašavati. Ljudi s kojima radimo nisu samo korisnici pomoći. To su ljudi sa svojim znanjima, iskustvima i talentima. To su budući prijatelji. Kada se susret dogodi na toj razini, onda obje strane puno dobiju.

Zanimljivo je da su mnoga prijateljstva koja su počela kroz volontiranje ostala i danas. Neki naši bivši volonteri danas su kumovi ili obiteljski prijatelji ljudi koje su upoznali kroz JRS. Mislim da nema ljepšeg pokazatelja uspješne integracije od toga.

BOLJA HRVATSKA

Kako ocjenjujete odnos hrvatskog društva prema izbjeglicama?

- Mislim da je stvarnost puno bolja nego što se ponekad može zaključiti iz komentara na društvenim mrežama. U svom radu susrećem velik broj ljudi koji žele pomoći, koji doniraju svoje vrijeme, znanje ili jednostavno pokažu ljudsku blizinu kada je nekome potrebna. Istovremeno, razumijem da postoje pitanja i strahovi. Većina ljudi nema osobno iskustvo susreta s izbjeglicama i tada je lako stvoriti mišljenje na temelju tuđih priča ili naslova koje pročitamo. Zato uvijek vjerujem u susret. Nisam još upoznala osobu kojoj se pogled na migracije nije bar malo promijenio nakon što je upoznala konkretnu obitelj i čula njezinu priču. Hrvatska je i sama kroz svoju povijest imala iskustvo izbjeglištva i raseljavanja. Možda upravo zato često vidim puno razumijevanja i suosjećanja kada ljudi upoznaju nekoga tko prolazi sličnu životnu situaciju.

Što Hrvatska može učiniti bolje kako bi olakšala integraciju ljudi koji dolaze iz drugih zemalja?

- Mislim kako ponekad očekujemo da će se ljudi snaći puno brže nego što je realno. Zamislite da se sutra preselite u zemlju čiji jezik ne govorite, ne poznajete sustav i nemate nikoga tko bi vam pomogao. Većini bi nas za prilagodbu trebale godine. Dođemo na novo radno mjesto, pa nam je potrebno nekoliko mjeseci da se osjećamo sigurno u onome što radimo, a kamoli kada mijenjamo državu, jezik i cijeli život. Najveći izazovi koje vidimo odnose se na stanovanje, učenje jezika i zapošljavanje. Posebno je teško pronaći dugoročno i stabilno stanovanje, a bez toga je teško graditi bilo što drugo. Jezik je također ključan, jer otvara vrata obrazovanju, poslu i društvenom životu.

Ali mislim da nam nedostaje i nešto o čemu se premalo govori. Potrebna su mjesta susreta lokalnog stanovništva i ljudi koji dolaze. Integracija se ne događa u učionici ni u uredu. Ona se događa kada se ljudi upoznaju, kada prestanu jedni drugima biti nepoznati i kada počnu graditi povjerenje. Zato bih voljela da više ulažemo upravo u takve prostore susreta i dijaloga.

Kako odgovarati na strahove vezane uz migracije? Što biste željeli da ljudi bolje razumiju o izbjeglicama i migrantima?

- Mislim da nikome ne pomaže kada jedni druge odmah svrstavamo u tabore. Ako netko ima određene strahove, važno je razgovarati i pokušati razumjeti odakle oni dolaze. Strah i predrasude često proizlaze iz nepoznavanja i zato nam treba više otvorenog razgovora, više informiranja i više prostora u kojem se o tim temama može govoriti bez optuživanja.

Također mislim da Hrvatskoj nedostaje jasna dugoročna vizija usljeničke politike i integracije. Potrebno je otvoreno razgovarati o tome kakvo društvo želimo biti i kako ćemo odgovarati na izazove koje migracije donose.

Ono što bih voljela da ljudi bolje razumiju jest da većina osoba s kojima radimo nije planirala postati izbjeglicom. Nitko ne odrasta s idejom da će jednoga dana napustiti svoj dom, prijatelje, posao i krenuti u nepoznato. To nisu odluke koje se donose lako.

Kada razgovarate s ljudima koji su prošli takva iskustva, vrlo brzo shvatite da su njihove želje zapravo vrlo slične našima. Žele siguran dom, posao, obrazovanje za svoju djecu i priliku da žive dostojanstveno. U tome smo puno sličniji nego što mislimo.

SIGURNOST JE VAŽNA

Kakvu ulogu vjerske zajednice mogu imati u prihvatu i integraciji izbjeglica?

- Mislim da vjerske zajednice mogu imati jako važnu ulogu, možda čak i veću nego što ponekad mislimo. Kada govorimo o integraciji, najčešće govorimo o jeziku, poslu, školi ili stanovanju, ali čovjek nije samo biće koje treba riješiti administrativna pitanja. Mnogi naši korisnici tijekom godina govorili su nam koliko im je važna i duhovna podrška, osobito oni koji su kršćani i koji dolaze iz zemalja u kojima su bili vjerska manjina ili su zbog svoje vjere doživjeli diskriminaciju i progon.

Sjećam se razgovora s ljudima kojima je bilo važno pronaći crkvu u kojoj će se osjećati prihvaćeno, upoznati druge vjernike ili jednostavno sudjelovati na misi za Božić ili Uskrs. To su stvari koje nama možda djeluju sasvim uobičajeno, ali nekome tko je izgubio dom i cijelu svoju zajednicu mogu značiti jako puno.

Tijekom godina imali smo lijepu suradnju s nekoliko župa u Zagrebu i Rijeci. U druženju, volontiranju i različitim aktivnostima ljudi su se upoznavali na prirodan način. Posebno mi je ostao u sjećanju jedan božićni ručak na kojem su zajedno bili naši korisnici i članovi župne zajednice. Nekome sa strane to možda izgleda kao običan ručak, ali za ljude koji nemaju obitelj u Hrvatskoj i koji blagdane provode daleko od svojih najbližih takvi trenutci imaju posebnu vrijednost.

Mislim da je najveća snaga vjerskih zajednica upravo u tome što mogu ponuditi blizinu, pripadnost i odnose. To su stvari koje se ne mogu propisati zakonom, ali često imaju velik utjecaj na čovjekov život.

Kako pomiriti sigurnosna pitanja s kršćanskim pozivom na solidarnost i gostoprimstvo?

- Ne mislim da se te dvije stvari međusobno isključuju. Sigurnost je važna i legitimna potreba svakog društva i mislim da oko toga postoji široki konsenzus. Ljudi imaju pravo očekivati da država ima jasna pravila i da zna upravljati migracijskim procesima. Ali također mislim da ne smijemo dopustiti da strah postane jedini način na koji gledamo ljude koji dolaze. U svom radu upoznala sam mnoge osobe koje su morale ostaviti roditelje, braću, sestre, prijatelje i cijeli život koji su poznavale. Kada sjednete s nekim i čujete njegovu priču, stvari više nisu crno-bijele.

Za mene kršćanski poziv na gostoprimstvo ne znači da nemamo granice ni pravila. To znači da, dok razgovaramo o sigurnosti, ne zaboravimo ljudsko dostojanstvo osobe koja stoji pred nama. Mislim da je moguće biti i odgovoran i solidaran. Zapravo vjerujem da jedno bez drugoga dugoročno ne funkcionira.

TREBA RAZGOVARATI

Kakva bi bila vaša poruka svima onima koji na izbjeglice i migracije općenito gledaju s nepovjerenjem?

- Ne bih ih pokušavala uvjeravati da moraju misliti kao ja. Zapravo bih ih pozvala da provedu jedan dan s nama u JRS-u. Da upoznaju naše korisnike, sjednu s njima na kavu, postave pitanja koja ih zanimaju i slobodno kažu što ih zabrinjava ili što im nije jasno. Mislim kako nema ništa loše u tome da ljudi imaju pitanja, pa čak i određene strahove. Problem nastaje kada o nekome stvaramo mišljenje a da ga nikada nismo upoznali. Kroz godine rada vidjela sam mnogo ljudi kojima se pogled na migracije promijenio upravo nakon jednog razgovora ili susreta.

Ne očekujem da ćemo se svi oko svega složiti. To i nije cilj. Ali vjerujem da možemo razgovarati. Kada upoznate konkretnu osobu, njezinu obitelj, njezine brige i nade, puno je teže ostati zarobljen u stereotipovima. Zato bih svakoga pozvala da dođe, upozna ljude i stvori vlastito mišljenje na temelju iskustva, a ne na temelju predrasuda ili tuđih komentara. U konačnici, razgovor je uvijek bolji početak od straha. n