Nakon sto dana rata između SAD-a i Izraela s jedne strane i Irana s druge strane, tko pobjeđuje, a tko gubi, tko ima više razloga za zadovoljstvo, ili je sve u nekakvom nedefiniranom status quo, bez obzira na najavljeno potpisivanje mirovnog sporazuma u Švicarskoj - upitali smo dr. sc. Vedrana Obućinu, predsjednika Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke.

- U klasičnom vojnom smislu, SAD i Izrael imaju ogromnu tehnološku, zračnu i obavještajnu nadmoć. Oni mogu uništavati infrastrukturu, eliminirati vojne zapovjednike i nanositi ozbiljnu štetu iranskom nuklearnom i vojnom sustavu. Međutim, povijest Bliskog istoka nas uči da se ratovi rijetko odlučuju isključivo vojnom nadmoći. Velike sile mogu dobiti bitke, a izgubiti politički cilj rata. Amerika je to iskusila u Vijetnamu, a poslije i u Iraku i Afganistanu. Iran svoju strategiju ne temelji na tome da porazi američku vojsku u konvencionalnom sukobu, nego da preživi. U tom smislu sama činjenica opstanka režima u Teheranu može se predstaviti kao pobjeda. To je ono što se u strateškim studijama naziva paradoksom asimetričnog rata: slabija strana pobjeđuje ako ne izgubi.

Usto, treba pogledati dublje strukture koje oblikuju povijesne procese, a ne samo dnevne vojne izvještaje. Velike povijesne promjene nastaju kada se istodobno poklope unutarnje slabosti država, demografski trendovi, gospodarski pritisci i promjena međunarodnog poretka. Iz te perspektive ovaj rat nije samo sukob Izraela i Irana nego i simptom mnogo veće tranzicije iz američkog unipolarnog svijeta nakon 1991. prema složenijem multipolarnom sustavu, u kojem regionalne sile poput Irana, Turske i Saudijske Arabije pokušavaju povećati svoj utjecaj. Pitanje stoga nije samo hoće li Iran izgubiti određene vojne kapacitete nego i može li dugoročno zadržati društvenu koheziju pod pritiskom sankcija, rata i unutarnjih nezadovoljstava. Također, pitanje za SAD nije može li dobiti rat, nego može li održati globalni poredak uz sve veće izazove - Kinu, Rusiju i rastuću fragmentaciju međunarodnog sustava.

Rat Izraela i Irana nosi dodatnu dimenziju jer obje strane svoje geopolitičke interese djelomično izražavaju kroz religijski jezik i povijesne narative. Islamska Republika Iran svoju legitimnost crpi iz šijitske revolucionarne ideologije, ideje otpora zapadnoj hegemoniji i zaštite potlačenih muslimana. S druge strane, u izraelskom političkom prostoru postoje snažne struje koje sigurnost države povezuju s povijesnim i biblijskim narativom povratka u zemlju i opstanka židovskog naroda nakon stoljeća progona. Međutim, važno je naglasiti da se ne radi o “religijskom ratu” u klasičnom smislu. Riječ je prije svega o sukobu dvaju državnih projekata, nacionalne sigurnosti i regionalne hegemonije, pri čemu religija djeluje kao snažan izvor identiteta, mobilizacije i legitimacije.

Izrael može tvrditi da je oslabio iransku vojnu infrastrukturu i pokazao da je sposoban projicirati moć duboko u iranski teritorij. Sjedinjene Države mogu pokazati da su i dalje najvažniji vojni akter na Bliskom istoku. No Iran, ako je režim opstao i ako nije došlo do unutarnjeg sloma, također može proglasiti određenu vrstu pobjede: preživio je napad najmoćnije svjetske sile i njezina najvažnijeg regionalnog saveznika. U tom smislu, najrealniji opis situacije nije jasna pobjeda jedne strane, nego nestabilni status quo, u kojem su svi izgubili nešto, a nitko nije ostvario svoje maksimalne ciljeve. Najveći gubitnici su obični ljudi - iranski civili, stanovnici regije i šira međunarodna zajednica, koja se suočava s novim valom nesigurnosti, energetskih poremećaja i militarizacije.

Gdje je kraj? Povijest Bliskog istoka pokazuje da ratovi rijetko završavaju apsolutnim trijumfom jedne strane. Najvjerojatniji scenarij jest neka vrsta novog hladnog mira: Iran će biti oslabljen, ali ne uništen; Izrael će ostati vojno dominantan, ali će se suočavati s dugoročnim sigurnosnim prijetnjama; SAD će pokušati smanjiti troškove svoje prisutnosti, a regionalne sile tražit će novi balans moći. Ako je ovo jedan od simptoma kraja američkog unipolarnog trenutka, tada će budućnost Bliskog istoka ovisiti o tome hoće li se razviti novi regionalni sigurnosni aranžman, u kojem će i sadašnji protivnici morati pronaći način koegzistencije. Najveći izazov Bliskog istoka jest hoće li uspjeti zamisliti takvu budućnost prije nego što cijena sukoba postane nepodnošljiva.

Četverokut sila

Stoji li konstatacija da Bliskim istokom dominiraju tri regionalne sile - Iran, Saudijska Arabija i Izrael, ali da je glavni šef Amerika, posebno u razdoblju nakon Hladnog rata, uključujući i sadašnju situaciju, s obzirom na to da Rusija više nema nikakvu značajniju ulogu na bliskoistočnom terenu...?

- Tvrdnja da Bliskim istokom dominiraju tri regionalne sile - Iran, Saudijska Arabija i Izrael - u velikoj je mjeri točna, ali zahtijeva nekoliko važnih dopuna. Prije svega, ne treba zaboraviti i ulogu Turske, koja se profilirala kao samostalna regionalna sila s ambicijama na prostoru Sirije, Iraka, istočnog Mediterana i Kavkaza. Dakle, preciznije bi bilo reći da danas Bliskim istokom dominira četverokut regionalnih sila: Izrael, Iran, Saudijska Arabija i Turska, a iznad njih je još uvijek jedna vanjska sila, Sjedinjene Američke Države, koja ostaje glavni sigurnosni arhitekt regije.

Nakon završetka Hladnog rata SAD je doista postao gotovo neupitan hegemon na Bliskom istoku. S nestankom Sovjetskog Saveza nestao je jedini globalni konkurent Washingtonu u regiji. Američka moć počivala je na mreži vojnih baza, savezima s monarhijama Perzijskog zaljeva, posebnom odnosu s Izraelom i sposobnosti projiciranja sile bilo gdje od Sredozemlja do Indijskog oceana. Međutim, današnja je situacija nešto složenija: Rusija nije nestala s Bliskog istoka. Iako je rat u Ukrajini znatno ograničio njezine kapacitete, Rusija i dalje ima određenu ulogu kroz odnose s Iranom, Sirijom, energetsku diplomaciju i prodaju oružja. Ona više nije sila koja određuje pravila igre, ali nije ni potpuno irelevantna. Istodobno, Kina postupno širi svoj gospodarski i diplomatski utjecaj, osobito energetskim vezama i infrastrukturnim projektima, iako još uvijek izbjegava preuzeti ulogu sigurnosnog jamca, kakvu ima Amerika.

Ključ nije samo u tome tko ima najviše vojnika ili najjače oružje nego i koje dugoročne strukture oblikuju svjetski poredak. Velike sile nastoje očuvati svoj položaj kontrolom ključnih geografskih prostora, prometnih pravaca, tehnologija i ekonomskih čvorišta. U tom smislu Bliski istok nije važan samo zbog nafte, on je geopolitičko raskrižje svijeta koje povezuje Europu, Aziju i Afriku. Tko ima snažan utjecaj u Perzijskom zaljevu, Crvenom moru i istočnom Mediteranu, ima značajan utjecaj na svjetsku trgovinu i sigurnost.

Ako je tomu tako, koji su zapravo glavni interesi SAD-a na Bliskom istoku?

- Prvi i povijesno najvažniji interes jest kontrola stabilnosti globalnog energetskog sustava. Iako su Sjedinjene Države danas najveći svjetski proizvođač i izvoznik nafte, te manje ovise o bliskoistočnoj energiji nego u 20. stoljeću, svjetsko tržište nafte ostaje povezano. Kriza u Hormuškom tjesnacu ili ozbiljan poremećaj proizvodnje u Perzijskom zaljevu i dalje bi izazivali globalni rast cijena i gospodarske šokove. Zato je sigurnost plovnih puteva poput Hormuškog tjesnaca i Crvenog mora i dalje američki strateški interes.

Drugi veliki interes jest sigurnost Izraela. Izrael nije samo saveznik SAD-a nego i država koja čini najvažniju američku vojno-tehnološku i obavještajnu točku u regiji. Od 1970-ih izraelska sigurnost postala je gotovo stalna komponenta američke bliskoistočne politike. To ne znači da Washington uvijek podržava svaku izraelsku odluku, ali znači da ni jedna američka administracija ne želi dopustiti pojavu regionalne sile koja bi mogla egzistencijalno ugroziti Izrael.

Treći interes je sprječavanje nastanka regionalnog hegemona. To je jedna od najstarijih logika geopolitike: Amerika ne želi da jedna država, Iran ili nekadašnji Irak Sadama Huseina, a hipotetski ni neka buduća sila, ovlada Perzijskim zaljevom i njegovim energetskim resursima. Američka strategija stoga desetljećima počiva na održavanju ravnoteže snaga između regionalnih aktera.

Četvrti interes je sprječavanje širenja nuklearnog oružja i transnacionalnog terorizma. Iskustvo napada 11. rujna duboko je oblikovalo američku strategiju. Washington nastoji spriječiti da Bliski istok postane prostor s kojeg bi mogle djelovati organizacije sposobne za napade na američki teritorij ili da neprijateljski režimi steknu nuklearno oružje. To je posebno vidljivo u američkoj politici prema iranskom nuklearnom programu.

Potpora Izraelu ima strateške razloge, ali u dijelu američkog društva, osobito među karizmatičnim kršćanima, ona ima i religijsku dimenziju, povezanu s biblijskim razumijevanjem Izraela i eshatološkim očekivanjima. Ta komponenta ne određuje samu američku vanjsku politiku, ali je jedan od elemenata domaće političke dinamike. Najveće pitanje 21. stoljeća nije može li Amerika još uvijek dominirati Bliskim istokom (ona to vojno i dalje može), nego koliko dugo će joj biti isplativo biti glavni čuvar regionalnog poretka. Velike sile najčešće ne propadaju zato što ih netko izravno porazi, nego zato što troškovi održavanja globalnog sustava postanu veći od koristi koje iz njega dobivaju. Rim nije propao zato što je izgubio jednu bitku, nego zato što više nije mogao financirati svoj imperij. U tom smislu, pravo geopolitičko pitanje nije hoće li Amerika otići s Bliskog istoka, nego hoće li u budućnosti uspjeti podijeliti teret regionalne sigurnosti sa svojim saveznicima, a njezina se glavna strateška pozornost sve više usmjerava prema Indopacifiku i suparništvu s Kinom.

Europski interesi

Koja je i kakva uloga Europe/Europske unije u kontekstu sadašnjih sukoba na Bliskom istoku? Iz Bruxellesa i Strasbourga redovito stižu priopćenja o osudi sukoba, poziva se na prekid vatre i pregovore o miru, no čini se da Trump zapravo ignorira europske stavove, osim što proziva NATO i EU da mu nisu pomogli u ratu protiv Irana...

- Europska unija jest gospodarski div i normativna sila, ali nije klasična vojna i geopolitička sila, usporediva sa Sjedinjenim Američkim Državama. Bruxelles može izdavati deklaracije, pozivati na poštovanje međunarodnog prava, tražiti prekid vatre i nuditi diplomatske inicijative, no u trenutcima kada se odlučuje o ratu i miru, kada u igru ulaze nosači zrakoplova, zračne baze, satelitska obavještajna mreža i vojna moć, ključni akter ostaje Washington. To je stara dilema europske integracije: Europa je izgradila “meku moć” (soft power), ali nikada nije do kraja razvila “tvrdu moć” (hard power).

Nije iznenađenje što američki predsjednik Donald Trump često ignorira europske pozicije. Za Trumpovu vanjsku politiku karakterističan je transakcijski pogled na savezništva: vrijednost partnera mjeri se prije svega konkretnom vojnom, financijskom ili strateškom korišću. Europski pozivi na deeskalaciju imaju određenu moralnu težinu, ali u Trumpovoj političkoj logici oni imaju ograničenu vrijednost ako nisu praćeni spremnošću Europe da preuzme veći dio sigurnosnog tereta. Njegove kritike prema NATO-u i europskim članicama proizlaze iz dugotrajnog američkog prigovora da Europa desetljećima uživa američki sigurnosni kišobran, a nedovoljno ulaže u vlastite obrambene sposobnosti.

No bilo bi pogrešno zaključiti da Europa nema nikakvu važnost. Europska unija ima nekoliko važnih poluga utjecaja. Prvo, ona je jedan od najvećih gospodarskih partnera zemalja Bliskog istoka i ključni trgovinski partner brojnih država regije. Drugo, Europa je važan donator humanitarne pomoći, osobito na palestinskim područjima, Siriji, Libanonu i drugim kriznim zonama. Treće, europske zemlje imaju značajnu diplomatsku tradiciju u pregovorima s Iranom, što se posebno vidjelo u pregovorima oko iranskog nuklearnog sporazuma iz 2015. godine, kada su Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo igrali važnu posredničku ulogu.

Međutim, ovdje se otkriva i paradoks europske vanjske politike: Europa ima velik interes za stabilnost Bliskog istoka, ali ograničenu sposobnost da tu stabilnost nametne. Za Europljane je Bliski istok možda čak i važniji nego za Amerikance jer se posljedice svakog sukoba mnogo neposrednije prelijevaju na europski kontinent, kroz migrantske valove, terorističke prijetnje, energetske poremećaje i političku nestabilnost u susjedstvu. Dok je za Sjedinjene Države Bliski istok jedna od nekoliko strateških regija, za Europu je on praktično njezino neposredno južno susjedstvo.

Europa je nakon Drugog svjetskog rata svjesno odabrala model u kojem je gospodarska integracija dobila prednost pred vojnom samostalnošću, oslanjajući se na američki sigurnosni štit. Taj je model bio iznimno uspješan u razdoblju američke hegemonije, ali u multipolarnom svijetu 21. stoljeća pokazuje svoje granice. Drugim riječima, Europa je danas u situaciji da ima dovoljno ekonomskog kapitala za globalni utjecaj, ali nema dovoljno strateške autonomije da bi samostalno oblikovala sigurnosni poredak. Najjveći europski problem je rascijep između moći i volje. EU ima gospodarstvo usporedivo s američkim, visoku tehnologiju i velike ljudske resurse. Problem je što vanjska politika i sigurnost još uvijek ostaju u velikoj mjeri u rukama nacionalnih država, koje imaju različite povijesne interese: Francuska ima svoju tradiciju strateške autonomije, Njemačka je dugo bila oprezna prema vojnoj ulozi, istočnoeuropske članice snažno se oslanjaju na američku zaštitu zbog prijetnje Rusije, a mediteranske zemlje imaju vlastite prioritete prema južnom susjedstvu. Europski projekt nastao je iz iskustva dvaju svjetskih ratova i iz ideje da se mir gradi kroz pravo, institucije, dijalog i ekonomsku međuovisnost. Američka geopolitička tradicija, premda također govori o demokraciji i slobodi, mnogo je snažnije oblikovana konceptom vojne moći kao jamca međunarodnog poretka. Zbog toga europski pozivi na pregovore često zvuče moralno uvjerljivo, ali bez odgovarajuće sile iza njih teško mijenjaju ponašanje aktera koji vode rat.

Povijest pokazuje da se političke zajednice često transformiraju tek kada se suoče s egzistencijalnim izazovima. Rat u Ukrajini, nestabilnost Bliskog istoka i moguće smanjivanje američke predanosti europskoj sigurnosti mogli bi biti upravo onaj povijesni pritisak koji će Europu prisiliti da odluči želi li ostati velika ekonomska sila pod tuđim sigurnosnim kišobranom ili postati punopravni geopolitički subjekt.

Prijelomna razdoblja

Premda je Bliski istok bio i prije a i danas jest zona interesa velikih sila u beskrajnom vrtlogu napetosti, kriza i ratova, mnogi analitičari na to područje/regiju gledaju i u širem i dubljem povijesnom kontekstu, pa se često naglašava da je kaos počeo prije 1400 godina, konkretno, nakon smrti proroka Muhameda, u 7. stoljeću, a svemu je tomu pridonio i europski kolonijalizam u 18. i 19. stoljeću. Vaš završni komentar?

- Moramo biti vrlo oprezni s pojednostavljenim objašnjenjima poput tvrdnje da je “kaos počeo prije 1400 godina”. To je privlačna formulacija jer upućuje na duboke povijesne korijene današnjih podjela, ali moramo reći da ni jedan suvremeni sukob ne može biti objašnjen samo događajima iz 7. stoljeća. Povijest nije zatvoreni krug sudbine u kojem se današnji ljudi bore isključivo zbog sporova svojih predaka. Ona je složena interakcija religijskih sjećanja, političkih interesa, ekonomskih faktora, kolonijalnih nasljeđa i suvremenih geopolitičkih borbi. Ipak, istina je da je smrt proroka Muhameda 632. godine bila jedan od presudnih trenutaka islamske povijesti. Pitanje tko ima pravo naslijediti Muhamedovo vodstvo dovelo je do podjele između sunita i šijita, jedne od najvažnijih religijsko-političkih podjela u islamskom svijetu. No važno je razumjeti da ta podjela stoljećima nije uvijek bila glavni pokretač ratova. Postojala su razdoblja relativnog suživota i suradnje sunitskih i šijitskih zajednica. Tek u suvremenom dobu, osobito nakon Islamske revolucije u Iranu 1979. godine i uspona Irana kao revolucionarne šijitske sile, ta podjela ponovno dobiva snažnu geopolitičku dimenziju, posebno u suparništvu Irana i Saudijske Arabije.

Drugi veliki povijesni faktor svakako je europski kolonijalizam i raspad Osmanskog Carstva. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća europske sile, prije svega Velika Britanija i Francuska, postupno su proširile svoj utjecaj na Bliski istok. Nakon Prvog svjetskog rata, kroz sustav mandata i sporazume poput Sykes-Picotova sporazuma iz 1916. godine, granice mnogih današnjih država povučene su prema interesima velikih sila, često bez dovoljno poštovanja etničkih, plemenskih i vjerskih stvarnosti na terenu. Posljedice toga osjećaju se i danas u državama poput Iraka, Sirije i Libanona. No i ovdje treba izbjeći deterministički pogled: mnoge države stvorene kolonijalnim granicama drugdje u svijetu uspjele su izgraditi stabilne političke zajednice, što znači da kolonijalno nasljeđe objašnjava dio problema, ali ne i sve.

Bliski istok nalik je na mnoga druga prijelomna razdobljima u povijesti - raspad Rimskog Carstva, europski vjerski ratovi 16. i 17. stoljeća ili slabljenje Osmanskog Carstva. Nije riječ o tome da su stanovnici regije “osuđeni” na sukob, nego da se nalaze u dugotrajnom procesu traženja novog političkog poretka nakon sloma starih imperijalnih struktura.

Ključni trenutak neće biti kada neka sila potpuno pobijedi druge, jer se to na Bliskom istoku gotovo nikada ne događa. Prava prekretnica dogodit će se tek kada se uspostavi novi regionalni balans moći u kojem će glavni akteri, koliko god bili suprotstavljeni, prihvatiti da ni jedan od njih ne može trajno eliminirati drugoga. Mir ne nastaje onda kada jedna strana napiše posljednje poglavlje povijesti, nego onda kada bivši protivnici odluče da će budućnost biti važnija od prošlih rana.