Još prije više od dvije tisuće i 300 godina slavni grčki filozof Aristotel kazao je kako su "četiri temeljne ljudske krjeposti: hrabrost, umjerenost, pravednost i razboritost - podjednako nužne i za mir i za rat". Teško je pak danas reći da bilo koja, a najmanje sve zajedno spomenute odlike krase Trumpa, Netanyahua ili nekog od sadašnjih iranskih čelnika, premda im hrabrosti ne manjka, bez obzira na ljudske i materijalne žrtve koje je prouzročio njihov posljednji ratni obračun, završen potpisivanjem sporazuma/memoranduma, uz iznenadnu odgodu planiranog nastavka pregovora u ljetovalištu Burgenstock u Švicarskoj.

Bilo kako god, u širem i dubljem kontekstu, koliko povijesnom toliko i svakom drugom - sigurnosnom, ekonomskom, energetskom, uključujuići i ideološki, pa i vjerski, Bliski istok bio je i ostao poprište dramatičnih zbivanja, sukoba, napetosti, sporadičnih godina mirne koegzistencije i, ukupno uzevši, interesa velikih sila sve do danas. Frederick William Engdahl, američko-njemački zagovornik teorija urote, naftu (i plin) isticao je kao temeljni čimbenik odnosa i ratova i u bliskoističnom okruženju, naglašavajući značaj američke vanjske politike u oblikovanju globalne moći. Engdahlovi zagovornici i u sadašnjoj bliskoistočnoj drami upravo naftne i plinske resurse navode kao razloge obračuna SAD-a i Izraela s Iranom, što ima svoju potvrdu u blokadi Hormuškog tjesnaca, kroz koji naftu i plin dnevno prevoze stotine tankera do europskih i drugih tržišta.

Politička glavobolja

U početku, prije stotinjak dana, sadašnji bliskoistični rat Trump, Netanyahu i vlast u Iranu nametnuli su svjetskoj javnosti kao presudan sukob civilizacijskog značenja, s obzirom na interese svih uključenih, ali su poslije ipak malo snizili tenzije, kad su shvatili da zapravo pravog pobjednika u tom ratu u skorije vrijeme neće i ne može biti. Zato su SAD i Iran pristali na neko privremeno primirje, dok su se suglašavali o planovima oko mira, uz sporadične razmjene raketnih napada. Netanyahu razvojem situacije nije bio zadovoljan, svjestan da mu samo ratno stanje jamči ostanak na vlasti, pa je nakon obračuna s Hamasom u Gazi udario na susjedni Libanon, pokušavajući maksimalno oslabiti Hezbolah, koji Iran i dalje podržava.

Zapravo, sve što se zbivalo na Bliskom istoku posljednjih sto i više dana umnogome je bilo kaotično i nepredvidljivo. Trump je naravno u prvom planu i kad je posve ozbiljan i kad ni sam više ne zna što bi rekao i kako se izvukao iz drame u kojoj činovi izmiču kontroli. Teško je pritom uzeti zdravo za gotovo sve što DT kaže, pa i to da će sporazum SAD-a i Irana biti jamac trajnog mira. U međuvremenu je naredio nekoliko novih zračnih udara na Iran, tek da podsjeti Teheran tko je šef.

Trump nakon sto dana rata ima zapravo problema koliko u vlastitoj republikanskoj stranci toliko i u široj američkoj javnosti, uključujući i MAGA pokret, u kojem nisu svi zadovolnji kako se razvijala situacija s iranskim ratom, ali i ekonomskom politikom, carinama, odnosima prema saveznicima, EU-u, NATO savezu, ali i odnosima sa starim saveznikom Izraelom. Uglavnom, sukob s Iranom postao je politička glavobolja za Bijelu kuću. Neki republikanci otvoreno izražavaju zabrinutost da bi ih nepopularnost rata mogla koštati kontrole Kongresa na međuizborima u studenome. No Trumpova politička razmatranja uključuju i zadovoljavanje republikanskih jastrebova, koji žele provođenje stroge politike prema Iranu, koji su već sabotirali prethodni pokušaj postizanja sporazuma inzistirajući na tome da svaki dogovor mora Teheranu zatvoriti put prema razvoju nuklearnog oružja.

Reakcija ostalih regionalnih bliskoistočnih sila bit će također ključna. Trump je na društvenim mrežama rekao da su sporazum odobrile brojne zemlje, uključujući Izrael, Saudijsku Arabiju, Katar i Ujedinjene Arapske Emirate.

No Ured izraelskog premijera, Benjamina Netanyahua, objavio je priopćenje u kojemu stoji da Izrael nije stranka u "memorandumu o razumijevanju" s Iranom. Netanyahu je diplomatski izrazio zahvalnost Trumpu za predanost postizanju sporazuma, koji uključuje uklanjanje obogaćenog materijala, demontažu infrastrukture za obogaćivanje, ograničavanje proizvodnje projektila i prestanak podrške regionalnim zastupnicima. Istovremeno Netanyahu u Libanonu ratuje s Hezbolahom i time remeti Trumpove planove, što je američkog predsjednika natjeralo na bijesnu reakciju prema svom prijatelju, s kojim je i započeo sadašnji bliskoistočni sukob.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, između niza analiza i komentara kao zaključak teme uzeli smo izvadak iz serijala "Povratni udar: Kako bi iranski rat mogao promijeniti svijet" (brookings.edu), koji sadržava originalne analize i preporuke stručnjaka o neposrednim i potencijalnim dugoročnim posljedicama iranskog rata 2026. godine. Tako Caitlin Talmadge i Mara Karli, između ostalog, pišu kako je iranski rat doveo u pitanje izvedivost američkog načina ratovanja. Desetljećima su Sjedinjene Države svoju nacionalnu strategiju temeljile na sposobnosti borbe upotrebom snaga raspoređenih blizu neprijateljskog teritorija. No ovaj rat duboko je potkopao ideju da će bliskoistočne baze i ratni brodovi potrebni za projiciranje takve moći i dalje biti dostatni za zaštitu od protivničkih napada. Iranski rat sadržava neke lekcije za buduću potencijalnu američku politiku i u bliskoističnoj regiji, ali i, još više, u dalekoj Aziji. Iranski rat stoga treba smatrati "preglednom vježbom" za nadolazeće i, čini se, naizbježne nove dramatične napetosti, prije svega one u regiji Indopacifika, gdje Kina ima svoje ključne interese. Drugim riječima, poučak iz sadašnjeg rata s Iranom trebao bi disciplinirati američko diplomatsko i političko donošenje odluka prije odluke o ponovnoj upotrebi vojne sile. Sjedinjene Države neće se moći upustiti u relativno niskorizično, proizvoljno projekcijsko djelovanje protiv neke velike sile kao što su to nekada činile protiv Iraka, ili kao što su uspjele učiniti u trenutnoj pat-poziciji s Iranom, zaključuju Caitlin Talmadge i Mara Karlin.

Dugoročno gledajući, SAD će vjerojatno morati održavati jurišnu skupinu nosača zrakoplova i druga potrebna ofenzivna i obrambena vojna sredstva koja će kružiti bliskoistočnom regijom bar do kraja Trumpova mandata i mandata njegove administracije - a vjerojatno i do konačnog pada iranskog režima, kad god taj dan dođe, kaže William Wechsler, viši direktor Centra Rafik Hariri i programa za Bliski istok te bivši zamjenik pomoćnika ministra obrane za specijalne operacije i borbu protiv terorizma.

Neka nafta poteče!

I da završimo komentarom Bama Nourija, počasnog suradnika u Odjelu za međunarodnu politiku na City St George's, Sveučilištu u Londonu, koji je za časopis The Conversation napisao sljedeće:

- Stara razlika između rata i mira na Bliskom istoku postaje sve nejasnija. Suparničke sile ne prelaze uredno iz diplomacije u sukob i natrag. Umjesto toga, one trajno djeluju u prostoru između te dvije opcije. Velik dio suvremene diplomacije i dalje se temelji na pretpostavkama koje više nisu potpuno primjenjive. Pregovori se često tretiraju kao dokaz deeskalacije, a za prekide vatre pretpostavlja se da signalizira napredak prema miru. Ipak, nijedno nam nužno ne govori mnogo o tome približava li se sukob zapravo rješenju. Najnovije razmjene mišljenja između SAD-a i Irana, kao i Irana i Izraela, stoga otvaraju zabrinjavajuću mogućnost. Najveća opasnost možda nije da se Bliski istok vrati u širi rat. Moguće je da se smjesti u stanje trajne konfrontacije, u kojoj povremeno izbija nasilje, povremeno intervenira diplomacija, a ništa od toga ne mijenja temeljnu stvarnost. Desetljećima je središnji izazov međunarodne politike bio kako prijeći iz rata u mir. Izazov koji se danas pojavljuje drukčiji je, a pregovarači se bore s mnogo težim zadatkom okončanja sukoba kada se rat i mir događaju istovremeno.

Sve u svemu, i sadašnja situacija s Bliskim istokom potvrđuje da to područje u beskrajnom vrtlogu napetosti, kriza i ratova ostaje zona interesa velikih sila, s Trumpom ili bez njega. I premda Bliskim istokom dominiraju tri regionalne sile - Iran, Saudijska Arabija i Izrael (uz sve primjetniju ulogu Turske), s ponešo utjecaja Europe/EU-a, glavni je šef bio i istao SAD. Danas je samo Amerika sila koja je kadra Bliski istok podrediti vlastitim interesima. A to i čini, pa i sad kad bombastično potpisuje mirovni memorandum sa starim naprijateljem Iranom. Netanyahu to mora prihvatiti makoliko bio ljutit na svog prijatelja iz Bijele kuće. Trump je trijumfalno obznanio: "Neka nafta poteče!" Napoleon bi bio oprezniji, pa zaključio: "Tek sada smo u škripcu: objavljen je mir!"