Rasprave o industrijalizaciji u socijalističkoj Jugoslaviji opterećene su ideološkim podjelama. U javnosti se često susreću dvije suprotstavljene interpretacije. Prema jednoj Jugoslavija je bila uspješna industrijska silu čije je gospodarstvo uništeno tijekom tranzicije. Prema drugoj industrijalizacija je bila umjetan projekt koji je opstajao zahvaljujući međunarodnim političkim okolnostima i vanjskom zaduživanju. Kao i obično u ekonomskoj povijesti, stvarnost je složenija - kaže doc. dr. sc. Leonard Kukić, docent kvantitativne ekonomske povijesti sa Sveučilišta Beč, te dodaje:

- Nema sumnje da je Hrvatska nakon Drugoga svjetskog rata ostvarila duboku gospodarsku transformaciju. Zemlja koja je 1945. bila pretežito poljoprivredna tijekom nekoliko desetljeća postala je visoko razvijeno industrijsko društvo - udio zaposlenih u industriji povećao se s oko 10 % na oko 25 %, približavajući se tada najrazvijenijim europskim zemljama, uključujući Njemačku. Industrijalizacija je također potaknula urbanizaciju, snažan rast životnog standarda i stvaranje široke baze tehničkih i stručnih kadrova. Mnogi industrijski sustavi koji su desetljećima bili nositelji razvoja nastali su upravo u tom razdoblju. Istodobno, mnoge investicije bile su politički motivirane, a poduzeća su često poslovala bez tržišne logike.

DOC. DR. SC. LEONARD KUKIĆ

Zbog toga je pogrešno promatrati jugoslavensku industrijalizaciju isključivo kao uspjeh ili isključivo kao neuspjeh. Podaci pokazuju da je Jugoslavija ostvarila znatan industrijski rast, ali i da su se krajem 1970-ih počela sve jasnije pojavljivati ograničenja tadašnjeg modela razvoja, a tijekom 1980-ih gospodarstvo je stagniralo i životni standard padao.

O OPORAVKU NAKON TRANZICIJE...

- Hrvatska je nakon osamostaljenja naslijedila relativno razvijenu industrijsku strukturu i, uz Sloveniju, bila u daleko najboljoj startnoj poziciji među bivšim socijalističkim zemljama. Danas se često ističe da se Hrvatska približila 80 % prosječne razvijenosti EU-a, i to je točno, jer je u posljednjih desetak godina ostvarila brzu konvergenciju. No ono što se rjeđe spominje jest da je i 1980. godine Hrvatska bila na približno 80 % razine razvijenosti zemalja današnjeg EU-a. To znači da, u relativnom smislu, hrvatsko gospodarstvo već oko četrdeset godina stagnira!

Ta se relativna stagnacija djelomično može objasniti ratom, tranzicijom prema tržišnom gospodarstvu i privatizacijom. Osim ratnih razaranja važan je bio i šok gubitka dotadašnjeg jugoslavenskog tržišta. To je osobito bitno za Slavoniju. Dok su brojna osječka poduzeća uvelike izvozila u Vojvodinu i Beograd, tijekom rata to više nije bilo moguće, a ta se trgovinska razmjena nikada nije vratila na prijeratne razine. U tom čistom tržišnom smislu Slavonija je pretrpjela nenadoknadive gubitke.

U takvim okolnostima dio industrije nije mogao opstati. Ali nije istina da smo ostali bez industrije. Danas, na primjer, udio zaposlenih u industriji u Hrvatskoj je oko 17 %, što je gotovo identično razini u Austriji ili Njemačkoj. Tako da je hrvatsko gospodarstvo pokazalo veliku izdržljivost, čak i kontekstu mnogih očiglednih primjera privatizacijske devastacije.

Ključno je pitanje za budući razvoj zašto su neke zemlje uspjele razviti nove konkurentne industrijske sektore, poput Španjolske u segmentu obnovljivih izvora energije, a druge su ostale znatno oslonjenije na tradicionalne industrijske sektore s niskom produktivnošću, poput Hrvatske.

Hrvatska je u posljednjih tridesetak godina ostvarila znatne uspjehe, osobito u makroekonomskoj stabilizaciji, razvoju infrastrukture i integraciji u europske institucije. Međutim, industrijski sektor nije rastao dovoljno brzo da bi postao glavni pokretač dugoročnog razvoja. Dio rasta oslanjao se na turizam i nekretninski sektor. To ne znači da su te djelatnosti nevažne, ali znači da nisu u dovoljnoj mjeri generirale tehnološki napredak i rast produktivnosti kakav se tradicionalno povezuje s modernim industrijama.

O NACIONALNOM PLANU...

- Pozitivno je što industrijski razvoj ponovno postaje važna tema gospodarske politike. Sama činjenica da se industrija vraća u središte javne rasprave znači promjenu u odnosu prema razdoblju kada se pretpostavljalo da su turizam, EU fondovi i osobna potrošnja dovoljni za gospodarski rast.

Međutim, dugoročni gospodarski rast u svojoj srži proizlazi iz inovacija, tehnoloških promjena i poduzetničkog otkrivanja novih mogućnosti. Problem je u tome što nitko unaprijed ne zna gdje će se pojaviti sljedeća velika inovacija, koji će se sektor pokazati najperspektivnijim ili tko posjeduje talent, kreativnost i ambiciju potrebnu za stvaranje novih proizvoda i tehnologija. Takvo je znanje raspršeno među tisućama pojedinaca i poduzeća. Upravo zato treba biti oprezan prema ideji da država može odabrati sektore ili tehnologije koji će u budućnosti biti nositelji rasta. Povijest poznaje pojedine uspješne primjere industrijske politike, ali i još veći broj skupih promašaja.

To, međutim, ne znači da država nema važnu ulogu. Naprotiv, njezina je ključna zadaća stvarati institucionalno okruženje koje omogućuje što većem broju pojedinaca i poduzeća da eksperimentiraju, ulažu, inoviraju i natječu se na tržištu. Takve institucije moraju biti uključive, stvarati široko dostupne prilike i omogućiti da talent i poduzetnost dođu do izražaja. Suprotno tome, sustavi koji privilegiraju uski krug politički ili ekonomski povezanih aktera ograničavaju inovacije i dugoročni rast. Iz te perspektive, kvaliteta institucija važnija je za gospodarski razvoj od bilo kakve pojedinačne industrijske strategije.

O HRVATSKOJ U EUROPI...

- Europska industrijska strategija danas je usmjerena na jačanje konkurentnosti, ubrzanje zelene tranzicije te smanjenje ovisnosti o uvozu strateški važnih proizvoda i sirovina. Posebna se pozornost poklanja sektorima poput obnovljivih izvora energije, baterija, umjetne inteligencije i obrambene industrije.

Mjesto Hrvatske u tom procesu ne može biti natjecanje s najvećim europskim gospodarstvima po opsegu proizvodnje ili veličini tržišta. Hrvatska može biti uspješna kroz specijalizaciju i integraciju u europske lance vrijednosti. Pritom određene prednosti već postoje: iskustvo u elektroindustriji, dijelovima strojarske proizvodnje, farmaceutskoj industriji, obrambenom sektoru, nišnim izvoznim djelatnostima te IT sektoru. Ključno pitanje nije može li Hrvatska proizvoditi sve, nego može li određene proizvode i usluge proizvoditi bolje od konkurencije, a to ovisi o kvaliteti institucija.

O POUKAMA IZ POVIJESTI...

- Najveća europska gospodarstva stagniraju već niz godina. Neka, poput Italije, gotovo dva desetljeća. Ipak, pretjerani pesimizam nije opravdan. Europa i dalje ima iznimno uspješne industrijske sektore visoke dodane vrijednosti. To se posebno odnosi na strojarstvo, kemijsku industriju, farmaceutiku i zrakoplovnu industriju, u kojima europske tvrtke drže velike udjele na svjetskom tržištu - govorimo o udjelima od jedne trećine do polovice.

Istodobno se globalna pozicija mijenja. Kina ubrzano napreduje i ulazi u sve sofisticiranije segmente proizvodnje, uključujući električna vozila, a Sjedinjene Američke Države zadržavaju prednost u dijelu digitalnih tehnologija i umjetne inteligencije. Međutim, budućnost industrijske konkurentnosti neće ovisiti isključivo o stvaranju novih tehnologija, nego i o njihovoj učinkovitoj primjeni u proizvodnim procesima. Upravo u tom segmentu europska poduzeća i dalje stoje relativno dobro pozicionirana: iako u manjoj mjeri prednjače u radikalnim inovacijama u odnosu prema SAD-u, često su vrlo uspješna u implementaciji i industrijalizaciji postojećih tehnologija.

Ako postoji jedna pouka gospodarske povijesti, onda je to da gotovo nijedna zemlja nije dugoročno prosperirala bez snažne baze produktivnih djelatnosti. Oblik te baze mijenjao se kroz vrijeme - od tekstilne i teške industrije do današnjih visokotehnoloških sektora - ali temeljna logika ostaje ista. Nova industrijalizacija Hrvatske stoga ne bi trebala značiti povratak modelima prošlosti, nego stvaranje uvjeta za konkurentnu proizvodnju prilagođenu izazovima i prilikama 21. stoljeća kroz institucije koje nagrađuju talent i trud, a ne veze i nepotizam.