Slobodne ekonomske migracije su, i u Europi i u Hrvatskoj, postale svojevrstan mehanizam stabilizacije tržišta rada, ponajprije zbog dugotrajno nepovoljnih demografskih procesa, koje, više-manje sličnim intenzitetom, pogađaju europski prostor u cjelini - kaže izv. prof. dr. sc. Monika Komušanac, pročelnica Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

IZV. PROF. DR. SC. MONIKA KOMUŠANAC

- Posljednjih petnaestak godina europske se države suočavaju s posljedicama tih procesa i trendova, primarno starenja stanovništva, slabijega populacijskoga rasta ili depopulacije (smanjivanja ukupnoga broja stanovnika) te nepovoljne prirodne (vitalne) dinamike. Takvi trendovi nedvojbeno utječu na funkcioniranje javnih (nacionalnih) sustava, a utjecaji navedenih demografskih kretanja najvidljiviji su u okviru kontingenta radne snage, osobito kada govorimo o brojčano manjim populacijama, kao što je hrvatska. Hrvatska je, nažalost, tradicionalno iseljenička država, s čijega se prostora stanovništvo iseljava gotovo stoljeće i pol, a najnoviji val iseljavanja potaknut je s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, kada dolazi do postupne liberalizacije i otvaranja tržišta rada za hrvatske radnike. Uza sve promjene u Hrvatskoj, prouzročene nizom ekonomskih, društvenih, povijesnih, političkih i inih čimbenika koji su djelovali nakon Drugog svjetskog rata, demografski su potencijali domicilne populacije znatno suženi i jednostavno nisu dostatni za ne samo demografsku nego i ukupnu razvojnu stabilnost.

Ukidanjem fiksnih godišnjih kvota za zapošljavanje stranaca 2021. godine hrvatsko tržište rada postaje sve otvorenije, pristupačnije i privlačnije za državljane trećih zemalja, bez kojih danas brojni sektori, osobito deficitarni kao što su graditeljstvo, turizam, ugostiteljstvo, promet i sl., ne bi mogli normalno funkcionirati. U posljednje dvije godine, prema podatcima MUP-a, Hrvatska je strancima ukupno izdala 377.252 dozvole za boravak i rad, što svjedoči novim migracijskim, useljeničkim, obrascima, prema kojima Hrvatska postaje sve privlačnija destinacija za rad i život. Međutim, treba naglasiti da radne migracije ne smiju biti zamjena za demografsku politiku jer one, jednostavno, ne mogu riješiti demografske izazove s kojima se kao društvo nismo suočavali tridesetak godina. Zbog toga razloga bi Hrvatska, uz upravljanje radnim migracijama, morala usporedno voditi i sveobuhvatnu revitalizacijsku politiku, na svim prostornim razinama.

Kad se općenito govori o tzv. radnim migracijama, ili ekonomskim migracijama, koliko su one danas dominantnije od nekih drugih, primjerice unutarnjih migracija, političkih i sigurnosnih migracija, ekoloških (klimatskih) migracija i ostalih?

- Danas su ekonomske migracije nedvojbeno među dominantnijim oblicima suvremenih migracijskih kretanja u Europi, neovisno o tome odvijaju li se unutar ili izvan državnih granica. Ekonomska dimenzija migracija pritom čini svojevrsnu konstantu u migracijskim istraživanjima jer su zaposlenje, viša primanja i bolji životni uvjeti i dalje među glavnim migracijskim motivima. Pritom je važno naglasiti kako migracije nije moguće promatrati jednodimenzionalno niti ih strogo dijeliti prema pojedinačnim uzrocima. Suvremene migracije obilježava složeno djelovanje različitih čimbenika, koji se vrlo često međusobno preklapaju. Uz ekonomske razloge, migracije su danas povezane i s političkim, društvenim, sigurnosnim, klimatskim i sličnim okolnostima. Stoga ih je nužno promatrati u širem društvenom, gospodarskom i geopolitičkom kontekstu, a ne kroz pojednostavljene interpretativne forme.

Kada govorimo o hrvatskom kontekstu, u javnom su prostoru trenutno najvidljivije upravo radne migracije, zbog sve veće prisutnosti stranih radnika u Hrvatskoj. Istovremeno se nedovoljno govori o dugoročnim učincima unutarnjih migracijskih obrazaca koji u hrvatskom prostoru djeluju desetljećima. Demografska slika Hrvatske velikim je dijelom posljedica izraženih unutarnjih razvojnih nejednakosti, zbog kojih dolazi do kontinuiranoga pražnjenja ruralnih i perifernih područja te koncentracije stanovništva u samo nekoliko većih urbanih središta. Takvi su procesi osobito izraženi u regijama poput Slavonije, Like, Gorskoga kotara ili Dalmatinske zagore, gdje su dugotrajne nepovoljne razvojne okolnosti dovele do postupne prostorne i demografske dekadencije.

Imajući na umu sve navedeno, jasno je kako i vanjska i unutarnja migracijska pitanja nisu isključivo demografska, nego su ozbiljni razvojni izazov Hrvatske. Ako se ne suočimo s njima, možemo očekivati sve veće regionalne razlike i nastavak postojećih demografskih trendova, što bi za hrvatski prostor, koji obiluje resursima, bilo zaista poražavajuće.

Nedavno je u Saboru usvojen dorađeni Zakon o strancima... Vaš komentar?

- Izmjene Zakona o strancima usvojene u svibnju 2026. prvenstveno su odgovor na rastući nedostatak radne snage i uspostavljanje ravnoteže na tržištu rada, bolju zaštitu stranih radnika i učinkovitije upravljanje migracijskim procesima, ali i na potrebu usklađivanja hrvatskoga zakonodavstva s europskim migracijskim i sigurnosnim direktivama. Izmjenama Zakona pokušava se uspostaviti moderniji, bolji i fleksibilniji okvir za zapošljavanje državljana trećih zemalja te se usvajaju nova pravila, kao što je obveza polaganja ispita iz hrvatskoga jezika za strane radnike nakon godinu dana rada u Hrvatskoj, ali i odredbe kojima je cilj spriječiti pokušaje zlouporabe, koji su, s naglim rastom broja stranih radnika u Hrvatskoj, sve učestaliji. Pozitivna strana zakonskih izmjena je to što uvodi administrativno jednostavniji sustav zapošljavanja stranaca i povećava njihovu mobilnost (npr. lakša promjena poslodavca), a istovremeno se nastoji povećati odgovornost poslodavca, osobito kada je riječ o osiguravanju adekvatnih uvjeta rada i smještaja, uvođenjem snažnijih mehanizama kontrole. Važno je i to što se Zakon više ne fokusira isključivo na uvoz radne snage, nego djelomično otvara i problematiku integracije, primjerice spomenutom obvezom poznavanja hrvatskoga jezika.

S druge strane, otvorena ostaju i neka važna pitanja o kojima se raspravlja. Naime, unatoč znatnijim promjenama migracijskih obrazaca, Hrvatska još uvijek nema usvojenu migracijsku i integracijsku politiku, zbog čega se, opravdano, stvara dojam kako se sustav ponajprije prilagođava aktualnom tržištu rada, tj. poslodavcima. U tom bi smislu valjalo voditi računa i o dugoročnoj perspektivi tržišta rada i održivosti gospodarstva temeljenoga isključivo na uvozu radne snage, ne zanemarujući segment poboljšanja uvjeta rada i za domaće stanovništvo. Izmjene Zakona nužna su prilagodba novim okolnostima i realnim potrebama, ali će stvarni učinci uvelike ovisiti o tome hoće li Hrvatska usvojiti promišljenu i usklađenu opću migracijsku, integracijsku, demografsku i razvojnu strategiju.

U širem i dubljem kontekstu, kad se radi o uvozu stranih radnika, redovito se navodi i demografski aspekt. Kako zapravo međusobno djeluju, da se tako izrazim, migracije radne snage i demografske promjene...?

- Prije svega, potrebno je promijeniti sam narativ o migracijama. Migracije više nisu izdvojen ili privremen fenomen, nego naša gospodarska i društvena realnost. Hrvatska je dugo bila primarno iseljenička država, a danas postupno postaje i useljenička. Problem je pritom što hrvatsko društvo do sada nije imalo veće iskustvo useljavanja stanovništva s identitetski, kulturološki i civilizacijski raznolikijih prostora, zbog čega se dio društvenih nesigurnosti i strahova može razumjeti upravo zbog izostanka prethodnoga iskustva i nepostojanja razvijenih integracijskih politika. Potrebno je promišljati o društvenoj i ekonomskoj funkcionalnosti useljavanja, kao i o načinima integracije stranih radnika u hrvatsko društvo. To nije proces koji se događa spontano niti ga je moguće postaviti isključivo u okvir tržišnih odnosa, a upravljanje migracijama mora obuhvatiti dugoročan integracijski pristup koji uključuje i radne i sve ostale životne, tj. društvene segmente, uz istodobno poštovanje razlika koje postoje između doseljeničke i domicilne populacije.

Europska iskustva pokazuju da su uspješnije upravo one države koje imaju jasno definirana pravila integracije - od učenja jezika i poštovanja pravnoga poretka do postupnoga uključivanja u društvene i lokalne zajednice. Hrvatska se već danas suočava s određenim imigracijskim pritiscima, te, iako još uvijek govorimo o privremenosti ekonomske migracije, ne bi trebala odgađati usvajanje određenih mehanizama integracije. Pritom je ključno razumjeti kako pitanje migracija nije isključivo pitanje tržišta rada nego i pitanje društvene stabilnosti, demografske održivosti i dugoročnoga razvoja države. Upravo zbog toga fokus nikako ne bi trebao biti na stvaranju podjela u društvu, ne zanemarujući činjenicu kako će migracijski procesi, i vanjski i unutarnji, u idućim desetljećima sve snažnije oblikovati hrvatsku demografsku i društvenu realnost.