No Radio Transmission nagovještava da bi proboj iz mraka na svjetlo mogao imati eksplozivan učinak
Jedan od slavnijih filozofskih traktata Friedricha Nietzschea svakako je i Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik (“Rođenje tragedije iz duha glazbe”) iz 1872. godine, u kojem je kontroverzni njemački genij postavio revolucionarnu tezu kako je antička tragedija nastala spajanjem dionizijskog (opojnog, glazbenog) i apolonskog (oblikovnog, razumnog) principa, pri čemu je racionalizam navodio kako uzrok njezina pada.
Uz Götzen-Dämmerung (“Sumrak idola”) iz 1888., oba su Nietzscheova mudroslovlja ostavila (i još uvijek ostavljaju) dubok trag i u masovnoj popularnoj kulturi, premda nerijetko i kroz stranputice u kojima se Nietzscheova filozofija inače kretala u rasponu od ideje o nadčovjeku preko kritike “mentaliteta stada” do smrti Boga, volje za moći i važnosti osobnog oslobođenja. Kao jedan od primjera utjecaja Nietzscheove filozofije u masovnoj popularnoj kulturi, odnosno popularnoj glazbi, svakako može poslužiti i engleski post-punk bend Joy Division, čiji se pjevač i tekstopisac Ian Curtis u svojim razmišljanjima i lirici pjesama često, doduše neizravno, referirao na ideje njemačkog filozofa, napose oko pitanja ljudske psihe i egzistencijalne borbe. Drugim riječima, pretvarajući osobnu tragediju u umjetnički izraz, moglo bi se zaključiti da je Ian Curtis vlastitu životnu tragediju rađao iz duha glazbe, makoliko to pretenciozno zvučalo, ali atmosfera i konotacije ponajboljih izvedbi Joy Divisiona upravo su na takvoj stranputici u širem i filozofijskom i postpunkerskom kontekstu i podtekstu vremena s kraja 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća.
Uglavnom mogli bi sad naširoko i naduboko elaborirati temu utjecajnosti filozofije u popularnoj glazbi, naročito onoj “izvan struje”, dakle, podalje od mainstreama, odnosno srednjestrujaških zadatosti na razini komercijalnog učinka na široke mase koje nije briga za tamo nekog Nietzschea ili bilo kog drugog filozofa ako taj nije eventualna sastavnica (citat, referenca...) u nekom globalnom hitu, hypeu ili trendu koji dominira top-ljestvicama i mlijune fanova baca u emocionalni trans. Zato se bolje prizemljiti na jedan konkretan teren “bliske pripadnosti” gdje se upravo i duh Iana Curtisa ukazuje preko jedne upadljivo referetne asocijacije - u nazivu jednog osječkog benda iz jednog atomskog skloniša u jednom gradskom centru gdje grupa svira za odabrano društvo, uz sporadične nastupe pubovskog tipa.
Naziv grupe je NO RADIO TRANSMISSION, i svakom tko je ikad čuo za Joy Division bit će odmah sve jasno! Dobro “zvuči” i skaćenica - NRT, a ukupno uzevši sve bolje zvuče i njihove skladbe, neke starije, sad prerađene, kao i niz novih, čemu smo se mogli uvjeriti i na nedavnom ponajbolje osmišljenim i izvedenim setom pjesama za “podrumske fanove” benda, kakvih je, usput rečeno, sve više. Ili da se poslužim otrcanom frazom - dobar glas se daleko čuje, pa makar dolazio iz undergrounda i bez “radioprijenosa”, ali sa signalima koji probijaju debele zidove i tone betona.
Dakle Vladimir, Natko i Borna, trojka iz osječkog mraka (u prenesenom smislu, ali i doslovce) puno obećava i već sad, s obzirom na iskustvo bavljenja glazbom (Faterkopf, Purple Finch) u relativno kratkom razdoblju otkako skladaju i nastupaju u sadašnjoj postavi pokazuju konstantan napredak i u sadržaju i u formi.
Drugim riječima, NRT su totalno drukčiji od drugih kad se radi o lokalnom, matičnom gradskom okružju osrednjosti, ali su istovremeno posve relevantni globalno uzevši s obzirom na to da ih se može tretirati kao ravnopravni izdanak klasičnog independent (indie) narativa s referencama na aktualnu darkwave i coldwave svjetsku scenu s više ili manje izraženim “okusom” gotike, shoegazea i dreampopa, pa i noisea. Ovako napisano možda i zvuči komplicirano, ali nije, jer u izdanju u kakvom se NRT suvereno i kompetetno prezentira posve je jasan i prepoznatlnjiv plan i program, a može se reći i koncept, koji svojim zasad “signalima iz podruma” nagovještava da bi proboj iz mraka undergrounda na svjetlo overgrounda mogao imati eksplozivan učinak u širem smislu.
Pritom je zapravo manje važno hoće li netko u njihovim nastupima, njihovoj pojavnosti i njihovoj poetici čuti nešto od recimo Joy Divisiona, Nicka Cavea, Arcade Fire, Sonic Youth, ponešto i od 4AD bendova, možda i pronaći neke (ne)izravne reference prema, hm, Nietzscheu, Houellebecqu (da, ima i njega, u pjesmi “Norma”). Puno je važniji, zapravo ključan, izvedbeni i emocionalno dojam kakav NRT ostavljaju na slušatelja sklonog takvim izazovima bez predrasuda, ali s umom otvorenim prema “vratima percepcije” (pozdrav Aldous Huxleyu!) i “prozorima svjetla” u okruženju koje mrakove i strahove percipira, hvata i prihvaća kao osjetilni vrtlog sudbine, iskupljenja i suočavanja sa samim sobom. Drugim riječima, u klasičnoj postavi gitara, bas i elektronika (sintesajzeri, programirani ritam, klavijature...), bez živog bubnja (i bubnjara), uz inženjera zvuka Zorana Čuruviju, strukture skladbi NRT-a istovremeno su jednostavne i kompleksne, zarazno privlačne i napadno odbojne kad (namjerno) zaglave u slijepoj ulici bučnog krešenda s jedne strane ili se prepuste milozvučju kvazibaladične simbioze s druge strane svog autokreacijskog spektra uvrnute alternativne stvarnosti u kojoj se isprepleću implicitno i eksplicitno u začudnoj igri mogućeg i nemogućeg.
Drugim riječima, ako NRT zvučno i odjekuje prošlošću, to je samo zato da bi tu prošlost uvukao u neposrednu, distopijsku izmaglicu, otkrivajući strah koji nas okružuje. Ili kako to NRT kažu u pjesmi Portrait Of Decay: “Dobro došli u moje mračne odaje, to je samo u mojoj glavi/Tamo ljubav hoda u krugovima i pokušava se vratiti.”
Krugovi No Radio Transmissiona su poput neke podrumske vremenske petlje koju bend nagovještava kroz strasnu liriku i muziku, a slušatelj pokušava (možda i uspijeva) raspetljati u vlastitom umu i razumu. Béla Hamvas rekao bi kako nije pametan onaj tko nije malo lud i nije zdrav onaj tko nije malo bolestan. Ili je možda bolje završiti citatom George Sand: Um traži, ali srce nalazi!