Ovdje u pitomom krajobrazu panonske Baranje stoljećima žive pjesnici, književnici, čuvajući bogatu književno-kulturnu tradiciju. Burna stoljeća pokretala su brojne stvaratelje ne samo da (p)ostanu dionici vremena nego i živi svjedoci radosti stvaranja. I sada, u drugoj polovini drugog desetljeća trećeg tisućljeća, u proces pokušavamo uključiti i neke vremenske kristalizacije, i to predano, uz ustrajnost uočavamo rane početke pjesničkih slutnji, poglavito na mađarskom govornom području, u mjestima kao što su Zmajevac, Suza, Kopačevo, koja brižljivo iskazuju svoj potencijal svijetu još od srednjega vijeka.

TEMELJNA ISHODIŠTA

No vratimo se novijim razdobljima, koja su i pokrenuta marom i entuzijazmom onih od prije i još prije. Početkom sedamdesetih 20. stoljeća spontano ili možda s razlogom na baranjskom obzoru javlja se, poslije će se potvrditi, iznimno talentirana poetsko-književna skupina mladih, željna iskazati emociju i strast na umjetničkom horizontu. Ti mladi bili su okupljeni u Literarnoj sekciji Srednjoškolskoga centra u Belom Manastiru. Tada je, 1969. godine, prvi put u bivšoj državi tiskan zbornik/zbirka poezije "Sunčana strana ulice", u kojoj su svoje pjesničke impresije predstavili Borka Gledić, Mirko Hunjadi, Ana Nef i Stojan Pavlović. I evo slučajnosti ili sudbine, zbirku je uredio osječki književnik i profesor Dejan Rebić, a ilustrirao ju akademski slikar Predrag Goll. Naslov je prema istoimenoj pjesmi Mirka Hunjadija. Uzburkane 1971. godine u prvoj zbirci "Igračka svitanja" objavljuju tek literarne mladice Josip Balatinac (17 godina), Ivica Vidaković (17 godina) i drugi. Balatinac će nakon toga krenuti poetskim putem u osječkoj "Reviji", gdje su svoje prve radove objavili i Željko Gašpert, tada student Pedagoške akademije, Vera Sičajmov i brojni drugi. No Ivica Vidaković ide nešto dalje i 1972. stvara drugu baranjsku monodramu, odigranu na daskama Teatra 54300 - male komorne scene u Belom Manastiru. Riječ je o psihološkoj drami dviju mladih osoba.

U Osijeku oko Nakladnog centra "Revije" okupljaju se stvaratelji koji će s vremenom izrasti u ugledne pjesnike, književnike, novinare, publiciste. Iz Baranje tu su Željko Gašpert sa zbirkom "Voda se s vodom ljubi" (Osijek 1971.), "Vrbaci 16" - edicija mladih pisaca, i naravno dvojac - urednik Dejan Rebić i likovnjak Predrag Goll. Druga je u istoj ediciji, samo pod brojem 27, knjiga Josipa Balatinca (tada 22 godine.) "Ruke nam poljane miluju" (1976.). Podsjetimo i da je 1972. objavljen zajednički Zbornik mladih poeta i prozaista "19 Imena 72", u kojem je zastupljeno dvoje baranjskih literata - Gašpert i Taslidžić.

Potaknuti svim tim izazovima, sredinom 1975. godine OK SSOH Beli Manastir osniva Klub mladih literarnih stvaratelja, pod čijim pokroviteljstvom počinje djelovati Nakladni centar MAK. U njemu se s književnosti paralelno razvija novi Studio grafičkog dizajna, koji okuplja mlade talentirane grafičare i dizajnere poput Stanislava Marijanovića, Stevana Pište Majstorovića, Mihajla Trtnja, Hrvoja Mihaljevća, Dragana Perovskog i druge, te počinju pripreme za prve nakladničke pothvate. Tako u proljeće 1977. život započinje književna biblioteka "Duga". Prve su tri knjige tiskane u njoj: Josip Balatinac "Pjesmom cvjetajmo vode", Vera M. Sičajmov "Gluhi dio pjesme" i Željko Gašpert "Neka pjesma zrak oplete".

Nadalje, 1972. tiskana je svojevrsna antologija poetskog i proznog umijeća mladih regije u nakladi "Revije" pod nazivom "19 Imena 72". Ta književna traganja i traženja nastala su kao rezultat uspješnog praćenja Revije mladih stvaratelja, koji su svojim djelima pokazali osjećaj pripadnosti, integritet vlastitoga identiteta, s nadom da će dosanjati pjesničke visine kroz dolazeće vrijeme. Tako je i bilo, jer imena poput Gašperta, Hedla, Odorčića, Hodonja, Bognerke, Rajzla, Vizentanerke i drugih danas su književnici s reputacijom.

Iz tih suodnosa/interferencija nužno dolazimo do trenutka kada, 1976., "kreće" nova Prva edicija knjiga mladih pisaca Baranje - sveobuhvatni zbornik/antologija pod nazivom "Ljubav je moj golub začuđeni" (urednici Stjepan Tomaš i Davorin Taslidžić), koji potvrđuje sve "Revijine" iskorake gradeći nove obzore i u Baranji s pogledima na književnu produkciju.

Odsjaj te stvaralačke prepoznatljive poetike širio se i dalje, izvan prostora međurječja Dunava i Drave, i donosio iznova nove književne vjetrove s tih prastarih krajobraza u neka nova prostranstva.

VRIJEDNA BAŠTINA

Znano jest kako je hrvatska književnost u 20. stoljeću, ali i u osvitu novoga, imala svoj izraziti pluraritet, brojna žanrovska, jezično-stilska određenja, orijentacije i osobna literarna nastojanja i posebnosti. To je zapravo vrijeme u kojem se stilski predstavlja moderna, novi val, smjer u umjetničkom iskazu. Svoj novi senzibilitet pokazuju i stvaratelji toga vremena iz Baranje sa svojom metaforom i simbolikom - slikama podsvijesti i snoviđenja..., taj nemir osjetila, atmosfera bohemstva i dima cigarete s blagim okusom viskija postaju dio jezika svakodnevnih traganja za nečim novim. To najbolje potvrđuju dva pjesnika - Saša Benček (19. srpnaj 1932., Mirkovac - 16. studeni 1989., Osijek) i Josip Balatinac (27. ožujka 1954., B. P. Selo - 12. listopada 2020., Osijek) kao zakasnjeli putnici sa staza književne boheme naših prostora. Jer oni jesu upravo stihom, svojom lirikom, izazili snažne akcente osobne tragike, izrazito duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi, ispisujući zacijelo složene filozofsko-refleksivne pjesničke konstrukcije. Pritom su obojica, svaki na svoj način, razvijala simbolične vizije zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama, zanosili se podjednako raskošnom ditirambičnošću te predavali zreloj, mudroj emociji, ali i iskušenjima u pomirenju sa slatko-gorkim životnim izazovima.

Stoga neki od njih, poglavito Gašpert, imaju i daleko šire i dublje značenje. Njegove pjesme, ali i stvaralaštvo drugih baranjskih autora, imaju značajnu antologijsku literarnu težinu u cjelokupnom književnom opusu pjesništva Baranje kroz sve minulo vrijeme, ali nećemo pogriješiti kad kažemo - i ukupne hrvatske književne moderne.

Ukupno uzevši, svi ti putopisci stiha i proze oblikuju nešto poput neimara, stvaraju vrijednu baštinu čvrstim povezivanjima starih i novih literarnih zdanja koja ostaju i nakon pola stoljeća podjednako aktualna, s radosnim odjecima da vrijedi živjeti i trajati. Kako su to činili jučer, danas, i u budućem nekom vremenu.