Globalni jug: Što su krize složenije, sve ih je teže kontrolirati
PAŽNJA SE USMJERAVA NA UPRAVLJANJE RIZICIMA, A NE PREMA NEOČEKIVANIM I NEVIĐENIM DOGAĐAJIMA...
Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane prepoznatljiv je po analizama globalnih kretanja, posebno na Bliskom istoku i Balkanu. U tom kontekstu dr. sc. Pablo Cruz u svom tekstu “Upravljanje krizama i strateška komunikacija na globalnom jugu: Snalaženje u složenosti i neizvjesnosti” ističe da sve složenije i međusobno povezane krize čine upravljanje krizama i komunikaciju ključnim elementima suvremenog upravljanja, naročito na globalnom jugu, uz naglasak na potrebu sistematskih pristupa i efikasnog liderstva.
Predstojeći GAFG-ov program (Global Academy for Future Governance - GAFG, platforma koja se fokusira na tehnologiju, održivi razvoj i upravljanje za vlade, tvrtke i civilno društvo) na visokoj razini o upravljanju krizama i upravljanju kriznom komunikacijom održava se u vrijeme kada se vlade i strateške industrije, posebno na globalnom jugu, suočavaju sa sve složenijim i međusobno povezanim krizama. Jasno je da u današnjem međusobno povezanom i nepredvidivom svijetu nijedna vlada, korporacija ili javna institucija nije imuna na krize, jer prirodne katastrofe, cyber napadi, ekonomski šokovi, javni skandali i kampanje dezinformiranja mogu iznenada ugroziti stabilnost, kredibilitet i povjerenje javnosti. Ova perspektiva posebno je relevantna kada se razmatraju strukturne ranjivosti koje karakteriziraju mnoge sisteme upravljanja na globalnom jugu.
Teorija i praksa
Suvremene krize više nisu izolirani događaji. One se brzo razvijaju, prelaze geografske i administrativne granice i odvijaju se u uvjetima neizvjesnosti, političkog pritiska i javne kontrole.
Relevantna suvremena ilustracija ove dinamike može se sagledati u stalnim tenzijama diljem Bliskog istoka, gdje krize sve više pokazuju neviđeni horizontalni i vertikalni eskalacijski trend. Sukobi u nekoliko neuralgičnih točaka ovog planeta više nisu ograničeni na teritorijalne sporove, već su isprepleteni s ekonomskom krhkošću, geopolitičkim rivalstvima, ideološkim raspirivanjem, informacijskim ratovanjem i humanitarnim pritiscima. Ovi preklapajući faktori stvaraju okruženja u kojima su neizvjesnost, brza eskalacija i fragmentirana komunikacija norma, a ne iznimka. Za vlade i institucije - posebno one s ograničenom infrastrukturom za upravljanje krizama - ovaj kontekst naglašava važnost koordiniranog liderstva, strateške komunikacije i spremnosti. Slučaj MENA/Zapadne Azije stoga pojačava širi argument ovog sinopsisa: bez strukturiranih sustava za upravljanje krizama i koherentnih komunikacijskih strategija, složene krize riskiraju da izmaknu kontroli, narušavajući institucionalni legitimitet i dalje destabiliziranje već ranjive regije.
Ovaj sinopsis naglašava trajni strukturni izazov: iako se teorija upravljanja krizama znatno razvila, institucionalni kapaciteti u mnogim dijelovima globalnog juga ostaju ograničeni i neravnomjerno razvijeni. U brojnim slučajevima odgovori na krize i dalje su improvizirani ili fragmentirani i često se oslanjaju na pristupe upravljanju rizicima koji nisu potpuno prilagođeni nepredvidljivim krizama. Nadalje, liderstvo igra - kako primjećuje Silvie Drahošová - odlučujuću ulogu, jer lideri mogu ili stabilizirati krizu ili je pogoršati, posebno u smislu komunikacije, koordinacije i odgovornosti (Drahošová, 2025).
U tom smislu izvršni program za upravljanje krizama i upravljanje kriznom komunikacijom Globalne akademije za buduće upravljanje (GAFG) i njezinih partnera poput Međunarodnog instituta IFIMES direktno se bavi ovim prazninama. Kombiniraujući visokorazvijene refleksije iskusnih međunarodnih donositelja odluka sa sesijama zasnovanim na simulacijama usmjerenim na strateško predviđanje, vježbe krizne komunikacije i dizajn otpornosti, program povezuje teoriju s praksom. Prepoznaje da su upravljanje krizama i krizna komunikacija neodvojivi procesi. Institucije koje reagiraju na krizu moraju uskladiti svoje djelovanje s načinom na koji ih objašnjavaju i opravdavaju, kao i s načinom na koji upravljaju javnim očekivanjima, kako bi se adekvatno pripremile, efikasno upravljale i naknadno obnovile institucionalno povjerenje.
Stoga ovaj program treba shvatiti ne samo kao teorijsku raspravu već kao praktičan korak prema jačanju institucionalnih kapaciteta i spremnosti. Za lidere u vladi i strateškim industrijama, posebno na globalnom jugu, on je prilika da ugrade otpornost, mehanizme koordinacije i zaštitu reputacije u srž sustava donošenja odluka, prelazeći od improvizacije k strukturiranoj spremnosti.
Smjernice za lidere
Same krize mogu se definirati kao situacije u kojima su osnovne društvene strukture, norme i vrijednosti sustava ugroženi neočekivanim događajem koji utječe na pojedince, grupe, organizacije, kulturne sustava, čitava društva ili čak globalni sustav (Christensen et al., 2016; Boin et al., 2005). Ove situacije manifestiraju se kao prirodne katastrofe, teroristički napadi, pandemije, industrijske ili transportne nesreće, između ostalog, i zahtijevaju brzo donošenje odluka u uvjetima neizvjesnosti (Christensen et al., 2016).
Takve situacije mogu dobiti prekogranične karakteristike, jer mogu uključivati višestruke geografske, administrativne, infrastrukturne i kulturne granice. To, zauzvrat, otežava sposobnost kreatora javnih politika, regulatornih aktera i administratora da uspostave administrativne strukture koje su istovremeno stabilne, fleksibilne i efikasne (Christensen et al., 2016).
Kada dođe do krize, specijalizacija je nužna kako bi se osigurala dostupnost relevantnih vještina i znanja. Međutim, ovo mora biti praćeno jasnim vodstvom, definiranim odgovornostima i dobro uspostavljenim lancem zapovijedanja (Christensen et al., 2016). Tijekom takvih događaja često se javlja dinamika okrivljavanja, oblikujući narative oko odgovornosti i učinka te uokvirujući način na koji se akteri doživljavaju kao pobjednici ili gubitnici (Boin, Kuipers & Overdijk, 2013). Ova dinamika ističe važnost efikasnog vodstva, jer neadekvatne odluke mogu pogoršati krizu (Boin, Kuipers & Overdijk, 2013).
Upravljanje krizama ima za cilj smanjenje štete, zaštitu institucija i održavanje povjerenja javnosti (Boin, Kuipers & Overdijk, 2013). To je posebno važno u kontekstu u kojem povjerenje u institucije i podrška njima nastavljaju opadati (Bećirović, 2020). Međutim, upravljanje krizama ne treba smatrati univerzalnim rješenjem sposobnim za rješavanje svakog scenarija, te očekivanja stoga trebaju ostati realna. Prilikom rješavanja krize potrebno je uzeti u obzir nekoliko faktora, uključujući njezinu veličinu, podrijetlo, brzinu razvoja, predvidljivost, konkurente žrtve, stupanj slobode aktera i dostupne resurse (Boin, Kuipers & Overdijk, 2013), kao i nedostatak transparentnosti u koncentraciji moći tijekom kriznih situacija, kako je istaknula Globalna akademija za buduće upravljanje (GAFG).
Neki autori dijele upravljanje krizama u tri glavne kategorije: proces, priprema, odgovor i oporavak. Suprotno tome, Boin, Kuipers i Overdijk (2013) identificiraju deset bitnih izvršnih zadataka: rano prepoznavanje; donošenje smisla; donošenje odluka; koordinacija; povezivanje i razdvajanje; stvaranje značenja; komunikacija; odgovornost; učenje; i izgradnja otpornosti. Za potrebe ovog sinopsisa, posebna pažnja poklanja se komunikaciji.
Tijekom krize komunikacija mora objasniti podrijetlo događaja, njegove posljedice, radnje potrebne za ublažavanje njegovih efekata, aktivnosti koje mogu podržati upravljanje krizama i aktere odgovorne za provođenje ovih mjera (Boin, Kuipers i Overdijk, 2013). Komunikacija mora funkcionirati i prema građanima i između organizacija. Međutim, komunikacijski sustavi su često poremećeni, fragmentirani ili preopterećeni tijekom kriznih situacija, što ovaj zadatak čini posebno izazovnim.
Perspektiva upravljanja krizama naglašava važnost prevencije i upravljanja rizicima, uz istovremeno priznavanje da se kritični događaji uvijek mogu dogoditi (Boin, Hart y Kuipers, 2018). Stoga, spremnost može odrediti hoće li situacija ostati upravljiva ili će eskalirati u katastrofu velikih razmjera. Istovremeno, uloga liderstva ne bi trebala biti precijenjena. Lideri mogu pogoršati krize ignoriranjem rizika, donošenjem neadekvatnih odluka ili davanjem prioriteta partikularnim interesima u odnosu prema efikasnom rješavanju kriza (Boin, Kuipers y Overdijk, 2013).
Proces integriranja
U kontekstu globalnog juga proučavanje upravljanja krizama tradicionalno se fokusiralo na stabilna i demokratska okruženja. Međutim, potrebno je proširiti ovaj fokus, posebno u regijama poput Latinske Amerike, gdje odnos između upravljanja krizama i javne uprave ostaje nedovoljno istražen (Boin i Rhinard, 2023). Kao rezultat toga broj studija o upravljanju krizama na globalnom jugu ostaje ograničen. Ključni faktor je nedostatak obuke, specijalizacije i profesionalizacije u ovom području. Umjesto toga pažnja se često usmjerava na upravljanje rizicima, koje se fundamentalno razlikuje od upravljanja krizama po tome što se bavi poznatim scenarijima, a ne prema neočekivanim i neviđenim događajima (usp. Boin et al., 2018; Backman i Rhinard, 2017; Boin et al., 2005).
Ova situacija ne proizlazi iz nedostatka sposobnosti među stručnjacima ili javnim administratorima, koji često reagiraju koristeći dostupne alate i improvizaciju, već iz ograničene institucionalizacije upravljanja krizama unutar akademskih i struktura javnog sektora. To se može ilustrirati usporedbom opsežne infrastrukture za upravljanje krizama u Europskoj uniji s relativnim odsustvom takvih struktura na globalnom jugu. Na primjer, u Meksiku, unatoč nekim inicijativama, trenutno ne postoji poseban centar za upravljanje krizama, a sveučilišta rijetko nude specijalizirane kurseve u ovom području, iako se upravljanje rizicima šire predaje.
Stoga, ako se žele ojačati kapaciteti i liderstvo u upravljanju krizama, predmet mora biti integriran u sveučilišta i javne institucije. To uključuje razvoj centara za obuku, simulacijske vježbe i komunikacijske strategije. Bez takvih napora odgovor na krize i dalje će se oslanjati na improvizaciju, povećavajući potencijalne rizike za društvo. (Stavovi izneseni u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno službeni stav IFIMES-a)
(Dr. sc. Pablo Cruz doktorirao je društvene i humanističke znanosti na Autonomnom metropolitanskom sveučilištu Santiago, Chile, sa specijalizacijom iz organizacijske teorije, institucionalne analize i upravljanja krizama)
