Kad se povede riječ o turizmu u širem i dubljem kontekstu, sve se više spominje regenerativni turizam. O čemu zapravo govorimo kada govorimo o regenerativnom turizmu, koja je razlika između održivog i regenerativnog turizma - pitali smo dr. sc. Irenu Ateljević, sveučilišnu profesoricu i osnivačicu Terra Meera, Centra za regeneraciju i ljudski potencijal.

- Dugo smo turizam promatrali kao svrhu samom sebi - industriju čiji je glavni cilj rast broja dolazaka, noćenja i apartmana. Sama činjenica da turizam nazivamo industrijom govori puno o logici na kojoj je nastao. To je paradigma industrijske revolucije koja uspjeh mjeri masovnošću, profitom i eksploatacijom resursa. U turizmu se desetljećima uspjeh mjerio isključivo brojkama: koliko imamo gostiju i noćenja. Vrlo rijetko postavljamo pitanje koliko nam od svega toga zapravo ostaje netovrijednosti i koliko turizam pridonosi drugim sektorima gospodarstva.

Drukčija logika

Koji su problemi našeg turizma općenito? I što zapravo nudi regenerativni turizam...?

- Turizam je jedini pravi multisektorski fenomen. On treba inpute iz gotovo svih sektora - od gradnje, namještaja, tekstila i keramike do hrane, vina, suvenira i prijevoza. Kada krenete razvijati hotel ili restoran, vrlo brzo shvatite koliko toga zapravo više ne proizvodimo. Hrvatska je 2024. godine uvezla gotovo 90 posto potreba hrane za domaće stanovništvo i više od 20 milijuna turista. To je poražavajući podatak i pokazuje koliki gospodarski potencijal propuštamo, posebno danas kada gosti, a posebice oni koji su više platne moći, upravo traže autentična lokalna iskustva i gastronomiju.

Posebno na Mediteranu turizam je postao gotovo sinonim za rentijerstvo. Mnogi su prostori počeli živjeti isključivo od sezonskog iznajmljivanja, dok su poljoprivreda, ribarstvo, obrtništvo i drugi oblici lokalnog stvaranja vrijednosti ostali na margini. Time smo stvorili vrlo krhak model razvoja koji možda kratkoročno donosi prihod, ali dugoročno osiromašuje prostor, identitet i otpornost zajednice.

Sjećam se da mi je jednom prilikom, tijekom sastanka u Ministarstvu poljoprivrede na temu kratkih lanaca opskrbe, jedna ključna osoba rekla: "Nažalost, turizam je postao glavni neprijatelj hrvatskoj poljoprivredi." I upravo ta (uistinu žalosna) izjava zapravo vrlo precizno opisuje ono što se dogodilo na velikom dijelu obale - mnogi su ljudi postupno odustali od proizvodnje i "teškog" rada jer je rentijerstvo postalo lakši i brži model zarade.

Upravo zato regenerativni turizam donosi potpuno drukčiju logiku. Turizam više ne smije biti cilj sam po sebi, nego sredstvo kroz koje se mogu obnavljati drugi zapostavljeni resursi i sektori jednog prostora. To znači da turizam treba aktivno podržavati lokalnu proizvodnju hrane, male proizvođače, obrtnike, kulturnu baštinu i život zajednice. Drugim riječima, turizam bi trebao služiti mjestu, a ne mjesto turizmu.

Tu je i ključna razlika između održivog i regenerativnog pristupa. Održivost uglavnom pokušava umanjiti štetu postojećeg modela, a pitanje je što to mi to zapravo održavamo. Dok regeneracija postavlja puno dublje pitanje: kako kroz turizam ponovno aktivirati i osnažiti ono što smo desetljećima zanemarivali?

Koliko je taj pristup u Hrvatskoj prepoznat i prihvaćen?

- Moram priznati da Hrvatska još uvijek kasni za europskim i svjetskim trendovima. To mogu potvrditi i osobno jer se održivim razvojem u Hrvatskoj bavim još od 2006. godine, kada sam paralelno radila kao profesorica na Wageningen University u Nizozemskoj. Regenerativnim pristupima bavim se još od 2016., kada sam otvorila Šibenik Hub za Ekologiju, vegetarijanski organski bistro koji je tada već promovirao koncept "od polja do stola". Poslije sam napisala i prvu strategiju regenerativnog turizma za staru gradsku jezgru Šibenika.

I uvijek dijelim istu sudbinu: kada govorite o novim paradigmama prerano, često vas smatraju naivnima ili radikalnima. I onda, nekoliko godina poslije, kada tema postane mainstream, svi žele uskočiti na taj val. Problem je što tada često dobijemo više marketinga nego stvarne promjene. Kao što smo dobili greenwashing oko održivosti, bojim se da sada polako dolazi i regenwashing.

Ne možemo ozbiljno govoriti o regenerativnom turizmu ako većina ekonomskih koristi turizma i dalje odlazi izvan lokalne zajednice. Kontinentalna Hrvatska još uvijek ima veliki potencijal upravo zato što nije do kraja izgubila svoje ruralne prostore i proizvodne kapacitete. Slavonija u tom smislu može imati ključnu ulogu u budućnosti hrvatskog turizma. Ne kao "dodatak" obali, nego kao prostor prehrambene, kulturne i krajobrazne regeneracije Hrvatske.

Danas često govorimo o povezivanju "zelenog" i "plavog", ali to je još uvijek uglavnom ostalo na razini marketinške fraze. Ako obala i otoci godišnje primaju milijune turista, onda bi taj turistički sustav morao postati snažan pokretač razvoja domaće proizvodnje hrane, malih prerađivača i ruralnih zajednica kontinentalne Hrvatske. Drugim riječima, turizam ne bi smio živjeti paralelno s ostatkom gospodarstva, nego postati alat njegove obnove.

ARHIVA/IA/GS

Kako je regenerativni turizam povezan s europskim zelenim politikama?

- Iako regenerativni turizam još nije formaliziran kao zasebna europska politika, njegova načela sve su prisutnija u europskim strategijama kroz teme lokalne otpornosti, kružne ekonomije, kratkih lanaca opskrbe, regeneracije tla i prehrambene sigurnosti.

No najveći izazov regenerativnog turizma nije tehnički, nego kulturološki. On traži promjenu mindseta. Traži odmak od ideje da je cilj turizma samo rast i profit prema razumijevanju da kvaliteta života lokalne zajednice mora biti u središtu razvoja destinacije.

Upravo na tome posljednjih godina radim kroz projekte u Šibensko-kninskoj županiji, posebno kroz projekt "Ajmo lokalno", koji povezuje lokalne proizvođače hrane s turizmom i gastronomijom kroz kratke lance opskrbe.

S kojim se problemima suočava razvoj regenerativnog turizma? Kako regenerativni turizam izgleda u praksi?

- Regenerativno je postalo pomodno i postoji opasnost da, kao što se dogodilo s održivošću, dobijemo novi oblik regenwashinga. Zato trebamo puno više transparentnosti i konkretnih strukturnih promjena. Trebamo otvoreno pokazati gdje završavaju ekonomski učinci turizma i koliko se oni stvarno vraćaju lokalnoj zajednici.

To u praksi znači razvijati kratke lance opskrbe hranom, pomagati poljoprivrednicima u plasmanu proizvoda, povezivati restorane i hotele s lokalnim proizvođačima, razvijati alternativne načine gradnje te poticati ljude da ponovno stvaraju i proizvode, a ne samo iznajmljuju prostor. Također, trebamo se ponovno zaljubiti u svoje krajeve i mjesta, jer ono što istinski volimo, prirodno želimo čuvati i njegovati - baš kao što čuvamo svoju djecu.

Potraga za smislom

Kakva je budućnost regenerativnog turizma? Vaš završni komentar...

- Mislim da je potencijal golem, ali i da nas na promjene polako prisiljava sama stvarnost. Živimo u vremenu multiplikativnih kriza - od ratova i pandemija do klimatskih promjena - koje pokazuju koliko turizam može biti ranjiv i kako može nestati gotovo preko noći. To nas prisiljava da preispitamo model beskonačnog rasta i vratimo se pitanju otpornosti, lokalne ekonomije i kvalitete života. Mislim da će budućnost turizma upravo zato biti obilježena potragom za smislom, autentičnošću i kvalitetnijim odnosima – s prirodom, zajednicom i samima sobom.

Regenerativni turizam zato nije povratak u prošlost ni romantiziranje ruralnog života. To je pokušaj stvaranja iskonski održivije i smislenije budućnosti.