Slavnom i po mnogima najvećem američkom predsjedniku Abrahamu Lincolnu pripisuje se, između ostalog, i poznata izreka da je demokracija "vladavina naroda, od naroda, za narod". Britanski pak velikan Winston Churchill bio je otrovniji kad je izjavio da je "demokracija najlošija državna forma, ako izuzmemo sve ostale". Ciničan je bio i Bernard Shaw kad je demokraciju označio kao "proces koji garantira da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo". I da završimo s citatima, spomenut ćemo još Johanna Wolfganga Goethea, koji je ovako zborio: "Demokracija ne trči, ali ona sigurnije stiže do cilja.", te Demokrita koji je poentirao: "Za nerazumne je bolje da se njima vlada nego da oni vladaju."

Sve u svemu, izreke o demokraciji često ističu njezine paradokse, upozoravaju na njezine mane, ali i slave njezinu vrijednost kao najmanje lošeg oblika vladavine. One naglašavaju da demokracija zahtijeva aktivno sudjelovanje i odgovornost samih građana. Tako bi bar trebalo biti i u praksi, premda je višak teorije i dalje dominantija odredica demokracije u odnosu prema stvarnosti u kojoj i u kakvoj demokracija pokazuje svoje lice i naličje.

GLAVNE PRIJETNJE

No vratimo se u sadašnjost, u kojoj rasprava o demokraciji ne manjka, makoliko su mnogi drugi aspekti u prvom planu, s obzirom u koliko kriznim i neizvjesnim vremenima živimo posljednjih godina ovog sve samo ne dosadnog "društva spektakla", kakvo je globalno umreženo i krizama krcato treće desetljeće 21. stoljeća. S obzirom na sve što se zbiva, logičnim se nameće pitanje je li demokracija kakvu poznajemo, napose liberalna zapadnjačka demokracija, u krizi opstojnosti i, ako jest, kako se ta kriza manifestira, na što nas upozorava i kamo vodi u godinama koje slijede. Prema mnogima, krizno stanje demokracije uopće nije dvojbeno, ono se pokazuje svakodnevno, uključujući i dramatične primjere erozije demokratskih načela koja je zapadnjačka civilizacija preuzela iz grčke "kolijevke civilizacije", razvijala ih kroz stoljeća drama i tragedija kako bi se u konačnici uspostavila "demokracija kao najgori oblik vlasti, osim svih ostalih koji su ikada bili iskušani", da se ponovo referiramo na Churchilla.

U sveopću galamu oko stanja demokracije danas uključio se i papa Lav XIV., pa je nedavno upozorio na rizik od pretvaranja demokracija u "tiranije većine", u pismu koje je Vatikan objavio dva dana nakon što je američki predsjednik Donald Trump napao poglavara Katoličke Crkve na društvenim mrežama. Papa je također pozvao vođe demokratskih društava da se odupru bilo kakvoj napasti da povećavaju svoju moć. "Umjerenost se pokazuje ključnom za legitimno korištenje autoritetom jer istinska umjerenost obuzdava pretjerano uzdizanje samog sebe i djeluje kao zaštita od zloupotrebe moći", kazao je Lav XIV.

O krizi demokracije oglasio se nedavno i IPSOS, globalna agencija za istraživanje javnog mnijenja, čije istraživanje o praćenju stanja demokracije provedeno u listopadu 2025. nudi sveobuhvatan pogled na to kako građani i građanke u više zemalja percipiraju zdravlje i budućnost svojih demokratskih sustava. Navodi se, između ostalog, kako su lažne vijesti, manjak odgovornosti, ekstremizam i korupcija - glavne prijetnje demokraciji u Europi i SAD-u. No utješno je i to što, bez obzira na zabrinutost koja vlada oko sadašnjosti i budućnosti demokracije, IPSOS-ovo istraživanje navodi kako demokraciji u njezinoj osnovi, njezinm temeljima i vrijednostima većina anketiranih i dalje daje trajnu podršku.

Drugim riiječima, strah od zastranjivanja demokracije, od širenja njezinih anomalija i u širem smislu prevladavanja autokratskih vladavina nad tradicionalnim liberalno-demokratskim praksama gotovo da je postao svojevrsni ovodobni narativ, u kojem se na dnevnoj bazi gomilaju posve ozbiljne rasprave, analize i komentari, ali i katastrofični scenariji, uključujući i kojekakve teorije urota, kojima je i kriza demokracije "građevni element" za sumanute teze o propasti civilizacije ili, u blažem obliku, za vladavinu tajnih društava i moćnih elita pred nemoćnim narodnim masama. Janis Varufakis upozorava da je na djelu tehnofeudalizam i to objašnjava u svojoj kjizi "Tehnofeudalizam: Što je ubilo kapitalizam", objavljenoj prošle godine i u hrvatskom prijevodu.

No u zaglušujućoj buci crnih prognoza čuju se i glasovi razuma. Tako primjerice britanski The Guardian (www.theguardian.com) u analizi Nathalie Tocci i Anu Bradford naglašava da se, za razliku od Rusije Vladimira Putina, SAD-a Donalda Trumpa i Kine Xi Jinpinga, Europa čini u stanju duboke krize, a narativ o njezinoj budućnosti često je ispunjen fatalizmom. Međutim, postoji paradoks. Unatoč rastućem nacionalizmu, klimatskoj krizi i gospodarskom usporavanju, malo tko bi se usprotivio tvrdnji da Europa još uvijek ima mnogo toga ponuditi. Ako ih se zamoli da odaberu gdje bi u svijetu željeli živjeti, velika je vjerojatnost da bi većina Europljana ipak odabrala Europu prije drugih kontinenata. No da bi Europa napredovala - da bi bila kontinent sposoban pružiti sigurnost i prosperitet, a istovremeno se zauzimati za slobodu i demokraciju - potrebni su joj principijelni i kompetentni vođe, ambiciozne tvrtke i, možda najvažnije od svega, angažirani građani inspirirani da podignu svoj glas u zaštitu demokracije. Ovaj kontinent i njegova budućnost pripadaju svima nama - potrebne su mu naše zajedničke ideje i podrška, zaključuju Tocci i Bradford.

Sve u svemu, ispada da se povijest ponavlja, tko zna koji put, i kad se o demokraciji radi. Jer bezbroj je primjera iz dalje i bliže prošlosti koji su na alarmatan način upozoravali na "demokratska zastranjivanja". Tako je bivši zapadnonjemački kancelar Willy Brandt strahovao da su zapadne demokracije toliko zaglibile u vlastitim kontradikcijama da im je preostalo još samo dva-tri desetljeća do propasti u kaosu i diktaturi. Zaključak da su demokracije postale previše demokratične iznesen je i u izvješću "Kriza demokracije", koje je 1975. objavila Trilateralna komisija, sastavljena od političara i poslovnih ljudi iz Sjeverne Amerike, Europe i Japana. U tom je izvješću Samuel Huntington prvi put upotrijebio izraz "višak demokracije", a ostali autori zaključili su da je degeneracija demokracije neraskidivo povezana s inflacijom. Sličan argument danas čujemo u vezi s eurozonom, koja je utemeljena na pretpostavci da demokratska kontrola nad monetarnom politikom vodi inflaciji.

Još je jedan aspekt u cijeloj priči iznimno važan - tehologija, odnosno ubrzani tehnološki napredak i razvoj, koji sa sobom nosi sve izraženije izazove i za demokraciju. Kako piše Benjamin Bridson, urednik časopisa Uncover IE, tehnologija u stvarnom vremenu prepisuje pravila demokracije. Digitalne platforme, sustavi umjetne inteligencije i algoritamsko upravljanje transformiraju sve, od izbora do građanskog sudjelovanja. S jedne strane pozitivna strana je stvarna: online angažman može učiniti politiku pristupačnijom, posebno mlađim ili marginaliziranim biračima. S druge strane dezinformacije, kibernetički napadi i netransparentni sustavi donošenja odluka potkopavaju povjerenje u institucije. Demokratske vrijednosti - transparentnost, odgovornost, jednakost - teško drže korak s tehnološkim poremećajima. A kada se tehnološko upravljanje ostavi u rukama privatnih tvrtki ili nekontroliranih država, rezultat nije inovacija - to je erozija. Zato demokracijama trebaju kreatori politika koji zapravo razumiju kako tehnologija funkcionira, zaključuije Benjamin Bridson.

POSLJEDNA NADA

Sve u svemu, svim izazovima, problemima i krizama usprkos, činjenica jest da smo, srećom, i dalje u demokraciji i da se crne prognoze zasad ne ostvaruju makoliko se pojedini autokrati trudili demokraciju preurediti za vlastite potrebe totalitarne vlasti i kontrole društva. Doduše, valja uzeti u obzir da se geopolitički krajolik svijeta, napose Zapada, promijenio, pa i to ima utjecaja na širi i dublji kontekst demokracije kao takve. Pesimisti će kazati da su anomalije demokracije postale nova normalnost zapadnih društava, a optimisti će zaključiti da je demokracija sa svim svojim dobrim i lošim iskustvima i dalje jedina nada da ovodobna civilizacija ne završi na stranputici koja vodi u propast. Demokracija jest na kušnji, ali ta kušnja može biti i dobrodošao ispit spremnosti, odlučnosti i odgovornosti za opstanak Zapada u ovim burnim i neizvjesnim kriznim vremenima.