U svojoj knjizi iz 2013. godine, “Zamka samopouzdanja: Povijest demokracije od Prvog svjetskog rata do danas”, britanski politolog David Runciman tvrdi da su demokracije vrlo dobri sustavi za oporavak od kriza, ali loši u njihovoj prevenciji - kaže prof. dr. sc. Darko Polšek, redoviti profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

PROF. DR. SC.  DARKO POLŠEK, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Ustupljeno

- Povijest je, naime, “naučila” demokratske zemlje da mogu preživjeti i dramatične krize - velike ratove i financijske kolapse. No upravo je ta lekcija među stanovnicima demokratskih zemalja stvorila nepouzdan i pogrešan osjećaj sigurnosti, odnosno, kako autor kaže, tzv. zamku samouvjerenosti, ili zamku samopouzdanja, pogrešno uvjerenje da se mogu izvući iz svake krizne situacije. Time je stvoreno samozadovoljstvo i nebriga, nesposobnost prepoznavanja krize koja bi mogla postati prevelika da bismo joj mogli izbjeći. Runciman u tom kontekstu spominje krize poput klimatskih promjena, državnih dugova ili jačanja autoritarnih rivala.

VELIKA ILUZIJA

Kriza kojoj danas svjedočimo jedan je takav primjer. Proteklih pola stoljeća Europa je bila dobar primjer Runcimanove zamke pretjeranog samopouzdanja. Njezin se “um”, kako su to izrazili američki psiholog Jonathan Haidt i politolog Greg Lukianoff, “uljuljkao” u uvjerenju da je hobbesovskom svijetu rata svih protiv svih došao kraj, u uvjerenju da autoritarni režimi ne mogu konkurirati demokratskim, kao i u brojnim drugim problematičnim, uvjerenjima. Američka se demokracija “uljuljkala” u uvjerenju da je njihov sustav kontrole vlasti dovoljno snažan da spriječi bilo kakve pokušaje uspostave autoritarizma njihovih političkih kandidata ili predsjednika. Sukobi kojima danas svjedočimo, prema mom mišljenju, jedna su najtežih kriza s kojima se suočavaju demokratske zemlje razvijenog Zapada u svojoj povijesti. Kada predsjednik najjače svjetske sile prijeti nuklearnim uništenjem ili otimanjem teritorija suverenih zemalja saveznica, a o internim skandalima sa zaposjedanjem kontrolnih oblika vlasti da i ne govorimo, ili kada vlada jedne “demokratske” regionalne sile na Bliskom istoku sravnjuje sa zemljom i nekažnjeno ubija desetke tisuća stanovnika, žena i djece na teritorijima koji joj po međunarodnom pravu ne pripadaju, opravdano je postaviti pitanje: Smijemo li još uvijek govoriti o tim zemljama kao o “demokratskim”? Sve donedavno mogli smo vjerovati da demokratske zemlje u pravilu poštuju međunarodno pravo, ne pokreću pljačkaške ratove ili ih pokreću kako bi širile ljudska prava u zemljama u kojima ona ne postoje. Danas znamo da je to bila velika iluzija.

Kriza demokracije ne ogleda se samo u postupcima najveće svjetske sile ili najjače regionalne sile na Bliskome istoku nego, ponajviše, i u krizi legitimnosti demokracije kao najboljeg političkog sustava, sustava koji bi sve civilizirane zemlje trebale slijediti. Ni Europa nije isključena iz takve optužbe. Europska pomoć Ukrajini zbog ruske agresije lako se može opravdati kao zaštita međunarodnoga prava jedne suverene države. Ali ako je zaštita teritorijalnog integriteta jedne zemlje opravdana, zašto se prema postupcima druge agresivno ekspanzivne, k tomu navodno demokratske, države susteže od kritika i adekvatnog i analognog postupanja? Na djelu su očita dvostruka mjerila. U očima stanovnika zemalja koje su donedavno na Ameriku i Europu gledala sa zavišću stvorena je cinična odbojnost prema tim “korifejima demokracije”, a time i odbojnost prema samoj ideji demokracije. Ukratko, u vrlo kratkome roku Amerika i Europa izgubile su svoj pomno građeni “softpower”, svoju ideološku atraktivnost, meku moć, koja im je u pravilu donosila i ekonomske i geopolitičke koristi. Naposljetku, i ne najmanje važno, kada je riječ o Europskoj uniji, sve se češće počinju postavljati neugodna pitanja o legitimnosti izbornog postupka Europske komisije. Tko je točno birao njezina “premijera”? Narod? Ili možda tek manji broj predstavnika jačih europskih zemalja u Vijeću ministara? I komu točno Europska komisija odgovara? Ili: Kako balansirati posve različite, štoviše - upravo suprotne, pristupe vanjskoj politici zemalja sastavnica Europske unije? Kakve će odluke donositi Europska unija o NATO savezu, u koji nisu uključene sve njezine zemlje, ili su uključene u NATO savez, ali imaju posve različite ideje o njegovoj budućnosti? Dosad su se takva nezgodna pitanja mogla izbjeći relativno lako.

Ali kada je riječ o ratovima i naoružanju, o stanju koje se sve više približava slici rata svih protiv svih (pa se brže-bolje, gotovo posve neovisno o obvezama prema NATO savezu, naoružavaju i male zemlje poput naše, za slučaj regionalnih sukoba), ili ako smo možda bliže slici sve intenzivnijeg sukoba među novostvorenim međunarodnim blokovima, pri čemu oni geopolitički nisu jedini, napukline u ideji Thomasa Friedmana o “zlatnim lukovima” - prema kojoj zemlje u kojima postoje lanci McDonald’sa međusobno ne ratuju - postaju sve vidljivije. Runciman je bio potpuno u pravu: demokracije se za ovakvu krizu doista nisu najbolje pripremile.

PARADOKS KRIZE

Dodajmo još nešto. Demokracija se donedavno slavila kao sustav koji najfleksibilnije reagira na novonastale situacije i spontano rješava nenamjeravane posljedice ljudskih (nacionalnih) postupaka. Nadajmo se da to njezino obilježje još uvijek vrijedi. No ako se od političara na vlasti, čiji je demokratski vijek trajanja ili poluraspada razmjerno kratak, ne može očekivati bavljenje nenamjeravanim posljedicama ljudskog djelovanja, taj je zadatak ipak ostao najvažniji za politologe i druge društvene znanstvenike. Kao i nakon sloma komunizma, možemo postaviti pitanje: Kako gotovo ni jedan akademik nije predvidio ovakav razvoj događaja? Ili, možda blaže: Kako to da ni jedan europski društveni znanstvenik nije čak ni misaono eksperimentirao sa situacijom u kojoj će glavni europski saveznik de facto gurnuti Europu u ukrajinski rat, a potom je ostaviti na cjedilu; zatim je prisiliti na energetski embargo prema Rusiji s obećanjem da će nafta stizati iz drugih izvora, a samo nekoliko dana poslije taj isti saveznik poduzima ratne akcije koje su Europi začepile, a drugim silama poput Indije odčepile i drugi najvažniji energetski dotok? Kako to da nitko nije predvidio da će posljedice Trumpova carinskog rata i njegova Dana oslobođenja biti najteže upravo za Europu, koja već godinama bilježi vrlo skromne stope rasta? Sudeći po više ili manje namjeravanim posljedicama svojih postupaka, Amerika nije u ratu s Rusijom, Kinom, pa čak ni s Iranom, nego upravo sa svojim glavnim demokratskim saveznikom - Europom.

Europa se, a time i mi, nalazi u iznimno teškoj ekonomskoj, (geo)političkoj i vojnoj situaciji. Jedan od možda najvećih paradoksa ove krize (ako me moja analiza nenamjeravanih posljedica ne vara) bit će to što će upravo predsjednici vlada koji su zagovarali pomirljivu politiku prema našem savezniku preko Atlantika, kao i prema našem navodnom savezniku na Bliskom istoku, kojemu se u njegovim transgresijama predugo gledalo kroz prste, na sljedećim izborima biti suočeni s najvećim izazovima. Orbanov pad samo je prva lasta. U tome ima ironije: i našoj vladajućoj garnituri pokornički stav prema Americi i Izraelu bit će najveći izborni teret i glavni izazov za ostanak na vlasti. Sreća je za nju što ni opozicija o spomenutim pitanjima nije rekla gotovo ni jednu riječ.