Da bismo razumjeli suvremeni koncept digitalne diplomacije, potrebno je sagledati njezine korijene u tradicionalnim oblicima diplomatske komunikacije. Diplomatska komunikacija i interakcija razvile su se kroz praksu međusobnog djelovanja uključenih aktera, što je dovelo do oblikovanja niza instrumenata i institucija usmjerenih na ostvarivanje diplomatskih interesa (Stanze & Voelsen, 2022, str. 7). Pojava interneta označila je prekretnicu u toj povijesnoj evoluciji diplomatske prakse. Razvoj interneta izazvao je značajne promjene u svijetu. Internet i računalni sustavi omogućili su prvi put trenutačan pristup informacijama i brzu pisanu komunikaciju (Verrekia, 2017, str. 12). O toj temi za IRMO aktualno 65 piše Zoe Tia Zlatkov, čiji prilog prenosimo uz neznatno skraćenje i prilagodbu u opremi.

KONCEPT I PRISTUP

Razumijevanje tih promjena zahtijeva i preciznije određivanje samog pojma digitalne diplomacije. Iako digitalna diplomacija postaje sve značajnija tema, još uvijek ne postoji univerzalno prihvaćena definicija tog pojma. Različite organizacije i znanstvenici ponudili su različita tumačenja, što je dovelo do raznolikih pristupa istraživanju - od kibernetičke sigurnosti i društvenih mreža do upravljanja internetom (Verrekia, 2017, str. 14). Jednu od najpotpunijih definicija daje Frey (2024), koja ističe da je digitalna diplomacija strateška uporaba digitalnih alata i platformi društvenih mreža koje koriste diplomatski akteri - vlade, diplomati i međunarodne organizacije - za provođenje širokog spektra diplomatskih aktivnosti (str. 112). Iako se digitalna diplomacija može povezivati i s praksama kulturne diplomacije i javne diplomacije, ovaj se rad fokusira na njezinu sigurnosnonormativnu dimenziju u kontekstu sukoba, kibernetičkih prijetnji i stranih informacijskih manipulacija.

Transformacija komunikacijskih tehnologija upravo je omogućila razvoj digitalne diplomacije kao novog alata međunarodnih odnosa, čiju važnost posebno ističe Europska unija. Istodobno sve više dolazi do izražaja važnost vodeće uloge Europske unije i njezinih država članica u oblikovanju međunarodnog digitalnog upravljanja i očuvanju temeljnih demokratskih vrijednosti u digitalnom prostoru (Vijeće Europske unije, 2023, str. 2). Kako bi se odgovorilo na te izazove, Europska unija razvila je sveobuhvatan pristup digitalnoj diplomaciji. Vijeće Europske unije ističe da je svrha digitalne diplomacije EU-a višestruka. Prije svega ona ima za cilj ojačati globalnu ulogu Europske unije u digitalnim pitanjima, utemeljenu na zajedničkim geopolitičkim prioritetima, uz poseban naglasak na zemlje od strateške važnosti ili one s visokim stupnjem ranjivosti. Nadalje, digitalna diplomacija ima važnu ulogu u promicanju ljudskih prava i demokratskih vrijednosti u digitalnom okruženju. Uz to trebalo bi se poticati razvoj tehnologije koja stavlja čovjeka i njegova prava u središte međunarodnih rasprava. Konačno, jedan od temeljnih ciljeva digitalne diplomacije EU-a jest promicanje otvorenog, slobodnog, globalnog, stabilnog i sigurnog interneta, koji se temelji na suradničkom modelu upravljanja internetom (Council of the European Union, 2022b, str. 3). U praksi to znači da EU djeluje protiv ograničavanja pristupa internetu i neopravdanog praćenja digitalnih aktivnosti građana, a istodobno prati online kampanje i sadržaje na društvenim mrežama tijekom izbora. Time se zaštita ljudskih prava i demokratskih procesa konkretno primjenjuje i u digitalnom prostoru (Council of the European Union, 2022b).

Od Europske unije i njezinih država članica zahtijeva se daljnji razvoj suradnje s partnerima diljem svijeta, uz povezivanje i učinkovito korištenje svih dostupnih diplomatskih i političkih instrumenata. Pri tome je ključno osigurati komplementarnost i usklađenost unutarnjih i vanjskih politika Europske unije. Kako bi se ti ciljevi ostvarili, potrebno je dodatno unaprijediti suradnju između različitih politika i djelovanja EU-a, osobito u područjima ljudskih prava, kibernetičke sigurnosti, hibridnih prijetnji i digitalizacije, čime se jača cjelovitost i učinkovitost europske digitalne diplomacije (Vijeće Europske unije, 2023, str. 2). Uspješna provedba takvog pristupa zahtijeva jasan institucionalni okvir koji omogućuje koordinirano djelovanje različitih tijela Europske unije. EU-ov institucionalni sustav temelji se na podjeli uloga među ključnim institucijama koje zajedno oblikuju i provode politike, uključujući i digitalnu diplomaciju. Prema članku 13. Ugovora o Europskoj uniji temeljni su akteri Europsko vijeće, Europski parlament i Europska komisija, uz diplomatsku službu EU-a - Europsku službu za vanjsko djelovanje (EEAS) (European Union, 2016; European Union, 2010). Europsko vijeće okuplja predsjednike država ili vlada i postavlja opće političke smjernice i prioritete Unije. Iako ne donosi zakone, ono određuje strateške ciljeve, uključujući i one u području vanjske i sigurnosne politike, čime okvirno usmjerava i digitalnu dimenziju diplomacije, primjerice, strateške odgovore na dezinformacije (European Union, 2025). Europska komisija, kao izvršno tijelo Unije, predlaže zakonodavstvo, provodi politike i upravlja proračunom. U vanjskim odnosima vodi pregovore i inicijative, poput digitalnih partnerstava, postavljanja standarda i jačanja sigurnosti digitalnih lanaca (European Commission, 2024). Europski parlament sudjeluje u donošenju zakona i proračuna te nadzire međunarodne sporazume i vanjsku pomoć. Kroz rezolucije i nadzorne mehanizme utječe na prioritete digitalne politike prema trećim zemljama, osobito u područjima trgovine, kibernetičke sigurnosti te borbe protiv stranih manipulacija informacija. (European Parliament, 2024).

Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) djeluje kao diplomatska služba Europske unije pod vodstvom Visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku te provodi vanjsku i sigurnosnu politiku Unije (European Union, 2010). U okviru digitalne diplomacije EEAS koordinira Digital Diplomacy agendu, koja obuhvaća globalna digitalna pravila, kibernetičku sigurnost i međunarodnu povezanost (European External Action Service, 2025). Preko svojih odjela za strateške komunikacije, poput StratComa - osobito inicijative East StratCom Task Force i projekta EUvsDisinfo - EEAS jača otpornost Europske unije i partnerskih zemalja na dezinformacije te promiče vrijednosti Unije u digitalnom prostoru (European External Action Service, 2023; Zaiotti, 2024). Sve navedeno potvrđuje da je digitalna diplomacija jedan od strateških mehanizama Europske unije za jačanje svoje globalne uloge i očuvanje svojih vrijednosti u digitalnom dobu.

KRIZE I SUKOBI

Tijekom posljednjih deset godina Europska unija postupno je izgradila jasan i povezan pristup “digitalnoj diplomaciji”, namijenjen postupanju u krizama i sukobima. Temelj ove strategije je “Cyber Diplomacy Toolbox” iz 2017., koji je dalje razrađen smjernicama iz lipnja 2023. godine. Ovaj okvir ocrtava temeljne radnje koje treba poduzeti u slučaju kibernetičkog napada: stabilnost, suradnja, sprječavanje sukoba, otpornost i reakcija. Smjernice također opisuju povezanost s drugim politikama i praksama EU-a, uključujući protokole za upravljanje krizama, protumjere hibridnih prijetnji i strategije odnosa s javnošću. Naglasak je na učinkovitoj koordinaciji među institucijama i državama članicama, pravovremenoj razmjeni informacija i jačanju otpornosti sustava unutar EU-a i u suradnji s partnerima (Council of the European Union, General Secretariat, 2023). Dana 30. srpnja 2020. Vijeće Europske unije prvi je put primijenilo okvir sankcija protiv kibernetičkih napada. Sankcije su uvedene protiv šest osoba i tri organizacije povezanim s operacijama “WannaCry”, “NotPetya” i “Cloud Hopper”, kao i pokušajem hakiranja Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) (Council of the European Union, 2020). Time je odgovor EU-a izišao iz okvira isključivo tehničkih postupaka te postao i jasno politički: napadači su se suočili s konkretnim troškovima i posljedicama. Ta odluka uspostavila je obrazac za buduće postupanje. EU je pokazao da može kolektivno pripisati odgovornost za napade, javno ih osuditi te, kada su ispunjeni uvjeti, uvesti ciljane sankcije. Mjere se kreću od službenih izjava i koordiniranih poruka do zajedničke odgovornosti, zamrzavanja imovine i zabrana putovanja. Time je postavljen dugoročni obrazac za usmjerenije i dugoročnije djelovanje protiv trajnih izazova. U stvarnosti to je poboljšalo koordinaciju sa saveznicima, pojačalo odvraćanje i poslalo jasnu poruku da kibernetički napadi mogu imati stvarne političke i ekonomske posljedice, a ne samo reputacijske (Council of the European Union, 2020; Council of the European Union, 2025).

Primjena digitalne diplomacije EU-a u krizama i sukobima odvija se kroz tri povezana toka djelovanja. Normativno-politički pristup karakterizira rastuća tendencija prema eksternalizaciji politike kibernetičke sigurnosti EU-a, prebacujući brige unutarnje politike u područje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP). Ta je strategija institucionalizirana kroz EU-ov Alat za kibernetičku diplomaciju, pokrenut 2017., koji uspostavlja temelj za zajednički diplomatski odgovor EU-a na zlonamjerno kibernetičko ponašanje. Alat uključuje diplomatske instrumente poput koordiniranih javnih izjava i zajedničkih službenih prigovora. Kada su ispunjeni pravni i dokazni standardi, uključuju se i ciljane restriktivne mjere (sankcije) u okviru ZVSP-a, koje imaju za cilj obeshrabriti potencijalne počinitelje te potaknuti odgovorno ponašanje država preko granica EU-a (Miadzvetskaya & Wessel, 2022). Drugi je tehničko-operativni pristup utemeljen na projektima razvoja sposobnosti unutar Stalne strukturirane suradnje (PESCO), čiji je cilj stvaranje “pozitivne integracije” u obrani EU-a. Ključna komponenta ovog pristupa spada u projektni klaster “kibernetičkih sposobnosti”, posebno u projekt pod nazivom “Timovi za brzi kibernetički odgovor i međusobna pomoć u kibernetičkoj sigurnosti”. Ovu PESCO inicijativu, koju koordinira Litva, podupire Europska obrambena agencija (EDA) (Blockmans & Macchiarini Crosson, 2021). Treći je strateški komunikacijski pristup koji vodi odjel StratCom EEAS-a i usmjeren je na suzbijanje manipulacije i upletanja stranih informacija (FIMI). FIMI se definira kao uglavnom nelegalan, namjeran i koordiniran obrazac ponašanja koji ugrožava vrijednosti i političke procese EU-a. Ova strategija koristi mehanizme poput FIMI Toolboxa i FIMI-Information Sharing and Analysis Centre (ISAC) kako bi se poboljšala sposobnost brzog otkrivanja, analize i reagiranja. Usvajanjem ovog pristupa, koji je u skladu s okvirom “informacijskog ratovanja”, EEAS proširuje digitalnu diplomaciju prema koordiniranom upravljanju informacijskim okruženjem (Proto, Lamoso-González & Bouza García, 2025).

Na strani slabosti, uspostavljanje restriktivnih mjera unutar tematskog okvira EU-a za kibernetičke sankcije nastoji pružiti fleksibilnost kako bi se pojednostavio proces i izbjegli dugotrajni postupci skloni vetu, koji se često pojavljuju kada se sankcije odnose na konkretne zemlje. Međutim, ova potreba za brzinom i odvraćanjem djeluje unutar pravnog sustava koji nalaže jednoglasnost za odluke u Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici (ZVSP) i nameće visok pravni teret kako bi se osigurala legitimnost. Zahtjev da Vijeće Sudu Unije dostavi skup dovoljno konkretnih, preciznih i dosljednih dokaza kako bi se utvrdila veza između pojedinca i restriktivne mjere naglašava ovaj strogi prag. Dvosmislenost u zakonodavnom okviru u vezi s ključnim konceptima povećava rizik da se odluke donose bez jasnih kriterija i vjerojatnost sudske revizije. Sveobuhvatan i rigorozan sudski nadzor koji održava Europski sud pravde (ESP) bitan je za integritet postupka i vladavinu prava, no rezultirao je zastojima Vijeća u prošlim slučajevima sankcija (Ortiz-Hernández, 2024).

Učinkovitost i legitimnost okvira restriktivnih mjera EU-a oslanjaju se na mehanizme pravne kontrole i transparentnosti, koji služe kao mjere validacije ishoda. Vlasti su težile da sustav postigne dva složena cilja: ublažavanje neposrednih prijetnji i oblikovanje ponašanja potencijalnih agresora dugoročno, uz napomenu da će sposobnost reagiranja i odvraćanja odrediti buduću putanju. Kako bi se osigurala dosljednost sustava s vladavinom prava, Vijeće nalaže da se popis sankcioniranih subjekata i pojedinaca periodično preispituje, najmanje svakih dvanaest mjeseci. Taj pregled, uz pružanje sveobuhvatnih informacija, služi održavanju transparentnosti i odgovornosti unutar regulatornog režima. Ključno je da učinkovitost sudske revizije zajamčena člankom 47. Povelje o temeljnim pravima Europske unije zahtijeva da odluka o izricanju sankcija mora biti utemeljena na dovoljno čvrstim činjeničnim razlozima. S obzirom na poteškoće Vijeća u pribavljanju dokaza u složenim situacijama poput kibernetičkih napada, obveza dokazivanja smatra se ispunjenom ako se Sudu Unije podnese skup dovoljno konkretnih, preciznih i međusobno usklađenih dokaza. Ti dokazi moraju uspostaviti dovoljnu vezu između osobe na koju se odnosi restriktivna mjera i situacije na koju se ta mjera primjenjuje (Ortiz-Hernández, 2024).

Digitalna transformacija promijenila je način na koji države komuniciraju, rješavaju krize i razvijaju sigurnosne planove. S obzirom na rastuću rasprostranjenost hibridnih prijetnji, kibernetičkih napada i dezinformacija, digitalna diplomacija sada je bitna komponenta moderne vanjske politike, a ne samo dodatni instrument. U tom smislu Europska unija razvija koherentnu strategiju koja spaja normativnu funkciju EU-a s učinkovitim mjerama odgovora na krize.

PROMJENA PARADIGME

Prema analizi EU uglavnom koristi digitalnu diplomaciju kroz tri međusobno povezane dimenzije: normativno-političku (kroz Instrument za kibernetičku diplomaciju i restriktivne mjere), tehničko-operativnu (kroz razvoj sposobnosti i PESCO inicijativu) i komunikacijsku (kroz EEAS StratCom i borbu protiv strane manipulacije informacijama). Ovakav okvir omogućuje Uniji da brže, koherentnije i vidljivije reagira na sukobe i krize nego što bi to dopuštali tradicionalni diplomatski pristupi, posebno u krizama gdje su digitalni prostor i komunikacija jednako važni kao i fizičke akcije. Međutim, učinkovitost tih instrumenata nije ni zajamčena ni jednaka u svim situacijama. Institucionalna složenost EU-a stvara značajna ograničenja.

Potreba za jednoglasnim donošenjem odluka unutar ZVSP-a izaziva daljnju zabrinutost. Učinkovitost je dodatno ograničena visokim pravnim standardom za utvrđivanje krivnje za kibernetičke napade. Iako EU u praksi može poduzeti odlučne mjere, to često rezultira sporijim odgovorima.

Istraživačko pitanje - Kako Europska unija koristi alate digitalne diplomacije za ublažavanje sukoba u sve složenijem globalnom sigurnosnom okruženju? - sugerira da učinkovitost digitalne diplomacije Europske unije ovisi o usklađenosti tri ključna elementa. Ti elementi su: kolektivna politička namjera država članica, institucionalna koordinacija i čvrsti dokazi koji podupiru pravno održiv odgovor. U tom kontekstu digitalna diplomacija Europske unije doprinosi smanjenju sukoba mehanizmima odvraćanja, jačanju otpornosti i oblikovanju informacijskog okruženja. Međutim, dugoročna učinkovitost ovisit će o sposobnosti Unije da se kontinuirano prilagođava novim sigurnosnim prijetnjama. To će također ovisiti o sposobnosti Unije da brzo djeluje, bez ugrožavanja svoje vjerodostojnosti i temeljnih demokratskih načela.