S obzirom na vremena u kakvima živimo, šira i dublja slika propagande kao trajnog fenomena od daleke prošlosti do bliske suvremenosti poprima puno složenije konotacije u ovodobom globalnom i lokalnom komunikacijskom “društvu spektakla” u kojem se optimizam miješa s pesimizmom, objektivna percepcija stvarnosti sa subjektivnim doživljajem internetskog virtualiteta, eskapistički hedonizam sa surovim realitetom kakvi su sve brojniji sukobi, ratovi, krize i svi drugi izazovi kakvima je svijet krcat i u ova dva i pol desetljeća digitalnog 21. stoljeća.

U tom i takvom kontekstu sasvim se dobro snalazi, recimo tako, i dobra stara propaganda svake vrste i podvrste uključujući i njezin politički aspekt, kao i neke duge aspekte suvremenih društava. O svemu tome, kao svojevrsni nastavak teme iz prethodnog broja Magazina, razgovarali smo s prof. dr. sc. Josipom Berdicom, redovitim profesorom s Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

- Cilj je propagande, osobito one u svijetu politike, prema Noamu Chomskom, izazvati poslušnost i pasivnost građana modernih demokracija. Radi se o doktrinarnim karakteristikama sustava moći kao takvog kojima je cilj izazvati upravo poslušnost i pasivnost samih građana. Glavni propagandni sustavi današnjice, a koji svoje podrijetlo vuku iz divovske djelatnosti odnosa s javnošću, stvoreni su prije stotinjak godina u najslobodnijim državama svijeta zbog vrlo jasne spoznaje da su ljudi stekli tolika prava da ih je danas teško zaustaviti silom. Stavovima i vjerovanjima modernoga čovjeka stoga treba pokušati parirati, preusmjeriti ili ih bar nadzirati nekim drugim oružjem. Riječima ekonomista Paula Nystroma, propagandom moramo pokušati proizvesti potrošače i stvoriti potrebe, idealno bi bilo dakako koncentrirati ih na površne, tako da ljudi ostanu u zamci. Cilj propagande stoga, kako je to sve očitije, nije ljude natjerati da se zamisle, da misle, već da budu poslušni i podložni. Moderna je propaganda, povijesno gledano, u demokraciji zamijenila ono što je u totalitarnoj državi bila sila, odnosno batina. Jedino im je svrha ostala ista - kontrola. No ovaj put potpuna kontrola - kaže prof Berdica.

Totalna kontrola

U kojem smislu možemo danas uopće govoriti o vrlinama političke propagande?

- Vrlina neke stvari, kaže još Platon, jest ono stanje ili kvaliteta koja joj omogućava da dobro ispunjava primjerenu joj funkciju. Ako propagandu shvatimo kao plansko širenje određenih učenja i principa čija je funkcija da ljudi potpuno shvate (možda preciznije: usvoje) neki novi nazor o svijetu i da ga prihvate kao svoj, onda nam može biti jasnija i jedna od njezinih današnjih temeljnih vrlina - manipulacija. Jednom je prilikom Frank Luntz postavio šablonu kojom se i danas služe političke stranke (najbolje je uočavamo prilikom predizbornih kampanja): istu politiku prezentiramo ljudima onom terminologijom koja im se više sviđa i postupno oblikujemo fraze koje će dobro zvučati. Te fraze koje toliko često slušamo od strane političara često puta znače nešto potpuno suprotno od onoga što njihovi programi uistinu predstavljaju i nude. Propaganda je danas postala vrsta oružja kojom oni malobrojni koji posjeduju moć, osobito političku povezanu s ekonomskom, direktno ili indirektno, svjesno, a često i podsvjesno, vrše pritisak na veliku većinu ostalih članova društva kako bi ih mogli nadzirati u njihovu ponašanju, s vremenom pokrenuti u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva, ali uglavnom pasivizirati kako u stavovima tako i u mišljenju.

Često i sami kažemo: Pa ionako ja ne mogu ništa promijeniti ili moj glas ionako ništa ne znači! To su najčešće parole “pasiviziranih objekata” moderne propagande, a zapravo eutanaziranih političkih građana kojima je oduzeto i ono malo političke važnosti, osim u vrijeme izbora. Radi se o vrlo sofisticiranom, ali ne i bezazlenom obliku moderne paralize uma, odnosno “sistemskog nasilja”, kojom nadzor nad životima pojedinaca, ali društva u cjelini (javnog mnijenja) stječe mali dio populacije. U određenom smo smislu prisiljeni živjeti u sustavu u kojem kontrolu nad nama imaju drugi. Pacifikacija je, rekao je još George Orwell, pokušaj kontroliranja stanovništva preko nasilja i terora. Ono što se mora priznati modernoj propagandi jest da ona doista ne poznaje dubinu, ona voli kad se pacificiramo na informaciji, a ne tragamo za znanjem. Moderna propaganda želi proizvesti pristanak, a ne razmišljanje.

PEXELS/OLGA LIONCAT

Ima li takva propaganda kroz globalno umreženo društvo posebnog odjeka ili utjecaja na određene socijalne grupacije?

- Pa kao primjer učinka moderne propagande na naše društvo dovoljno je uzeti primjer visokog obrazovanja u kojem se krećem više od dvadeset godina kao sveučilišni nastavnik. Negdje na početcima svoje akademske karijere na jednom sam uvodnom predavanju rekao studentima kako mi je želja da na ispitu pokažu logično zaključivanje, razumijevanje, u konačnici osobni stav. Nekoliko minuta kasnije podijelio sam im kratki upitnik koji je između ostaloga pitao: “Što očekujete od ovih predavanja?” Jedna je osoba nestorski otrježnjujuće odgovorila: “Profesore, da smo htjeli samostalno misliti, ne bismo upisali pravo!” Od tog trenutka počeo sam preispitivati svoje dotadašnje mladenačke ideale, što je vidljivo još i danas. Čemu, dakle, služi naše visoko obrazovanje uopće ako ne znanju, razumijevanju, mišljenju? Ali ne! Nije to smisao obrazovanja. U našem društvu najbolje prolaze oni koji imaju informacije, mnogo informacija, ali najčešće nekorisnih. U našem društvu nije “fora” znati, čak vas i ismijavaju ako nešto doista dobro znate, ismijavaju vas ako ste “maher” u nečemu, ako imate nešto u “malom prstu”, u konačnici ako ste, da se poslužimo aforizmom grčkog pjesnika Arhiloha s otoka Para, “jež koji zna jednu, ali veliku istinu”.

Čak se i od nas u sustavu visokog obrazovanja očekuje, pa i traži da znamo “sve i svašta”, da budemo “transdisciplinarni” (što god to značilo), odnosno da se nigdje ne zadržavamo previše, jednom riječju da budemo - lisice! I znanost je, da parafraziram Zygmunta Baumana, posljedično postala “fluidna”, tekuća, neuhvatljiva, pa zbog tog razloga često i dosadna jer “ne možemo raditi ono što želimo, ali moramo raditi ono što ne želimo”. Stječe se dojam da je u društvu znanja, kakvim se volimo opisivati već dvadesetak godina, sve vrjednije osim samoga - znanja. Znanje je u konačnici opasna rabota kojom se bave malobrojni, o kojima nitko i ne govori, i koji, gotovo za kaznu, jedva da mogu i živjeti od te rabote.

Tko zapravo kreira suvremenu propagandu koja, koliko vidimo i slušamo, obuhvaća sve segmente društva pa i obrazovanje?

- Vodeći filozof društva prošloga stoljeća John Dewey kaže da je politika sjena koju krupni business baca na društvo, a tako će i ostati sve dok je moć u rukama uskog kruga ljudi koji dobit ostvaruju kroz kontrolu financijskih institucija, globalne industrije, potpomognuti tiskom i tiskovnim agencijama, te ostalim sredstvima javnog priopćavanja i promidžbe, odnosno propagande. Naime, propagandni sustav želi nadvladati sve eventualne aberacije, odstupanja od načela podvrgavanja većine sustavima političke i ekonomske moći koji se nalaze u rukama manjine. Privatna moć ne voli javno financirano visoko obrazovanje, i to zbog jednog naoko trivijalnog razloga - načela solidarnosti. Neoliberalni kapitalizam u svojoj intimnoj dubini ipak jest snažan generator nejednakosti koja uopće ne mari za solidarnost. Jon Sobrino, poznati teolog oslobođenja, piše u jednom svom zanimljivom tekstu da neizbježno živimo u jednoj civilizaciji koja je civilizacija kapitala, a iz koje proistječu gotovo nepodnošljive nestašice, dehumanizacija ljudskih bića i razaranje čovječanstva kao jedne velike obitelji: iz te civilizacije, naime, rađaju se ljudi koji su osiromašeni odnosno izopćeni, rađaju se pobjednici i pobijeđeni.

Naša civilizacija trajno je i “ozbiljno bolesna”. Živimo, dakle, u društvu s temeljnom pobjedničkom doktrinom: čovjek se mora brinuti samo za sebe i pustiti da svi ostali otpadaju i zaostaju. Sjetite se samo kako se ova “pobjednička doktrina” usađuje još u osnovnim i srednjim školama, pa kasnije dakako i na fakultetima, kroz sustav ocjenjivanja koji u djecu usađuje stalnu želju za natjecanjem, uspoređivanjem, u konačnici nezadovoljstva kada se “ne uspije”. To je temeljno načelo svih poslovnih pravila koje je postalo za život važno pravilo i u svim drugim sferama društvenoga života, pa tako i obrazovanju. Ocjene nisu ništa drugo nego oblik usađivanja kompetitivnosti u mlađe generacije. Javno visoko obrazovanje prijeti tom sustavu vjerovanja jer kao svoju temeljnu vrlinu ima izgradnju i jačanje osjećaja solidarnosti, zajedništva i međusobnog pomaganja. Sažeto rečeno: danas znati jest luksuz koji sebi ne smiju priuštiti mnogi. U konačnici, kapitalizam i nije zamišljen kao društvo obilja za sve, već kao društvo hedonizma za neke.

Proždiranje duha

Zaključno, nije li upravo reforma obrazovanja svojevrsna mantra političke paradigme kod nas?

- Visoko obrazovanje, a znamo da je to vrlo aktualno i kod nas, sustavi političke moći žele privatizirati upravo pod krinkom reforme obrazovanja. Reforme su orvelovski izraz koji se u javnosti, preko propagande, rabi za one promjene koje bismo mi, zainteresirana javnost - trebali kao podržavati. No ne smijemo pretpostaviti, a to se mnogima u sustavu ne sviđa, da samo zato što se zovu reformama, nužno imaju i pozitivno značenje. Zapravo se može, kaže austrijski filozof Konrad Liessmann, govoriti o duhu reforme koji se sablasno nalazi u svakom mediju, u svakom govoru, jer i nakon reforme dolazi reforma, a i reformu u konačnici treba reformirati. Dakle, bauk permanentne reforme kruži našim društvom. I u takvom okruženju ne biti za reformu, a svakom je jasno da je u pravilu nakon reforme ono reformirano skuplje, da eventualno funkcionira još lošije nego prije, da je postalo tromije (što pokazuje i najnovija situacija s radom matičnih odbora u sustavu visokog obrazovanja), te prije svega kompliciranije i neprozirnije, znači biti - zaostao; u konačnici postajete problem sustava.

PEXELS/VITALY GARIEV

U ovome vidimo koliku snagu u modernom obrazovanju ima propaganda. Valjda je svima jasno da privatna moć ne voli javno obrazovanje jer nekoga obrazovati znači dati mu svojevrsno oružje u ruke. Ono što je obrazovanje oduvijek razlučivalo od neobrazovanosti - sposobnost refleksivne distance - danas jednostavno slovi kao kulturni pesimizam. Time je sve rečeno. Neobrazovanost je tipičan izražajni oblik društva znanja, ona se u međuvremenu gnijezdi u njegovim središtima i općenito proždire duh.