Na pitanje je li Transatlantski savez, odnosno NATO, moguć bez SAD-a dr. sc. Vedran Obućina, predsjednik Centra za međureligijski dijalog iz Rijeke, kaže: Da, ali ne kao isti savez u istom obliku, te dodaje:

- Transatlantski savez bi bez SAD-a mogao opstati kao europski sigurnosni okvir, možda s Kanadom, Australijom, Japanom u igri, ali bi bio znatno slabiji u odvraćanju, obavještajnim sposobnostima, logistici i nuklearnom kišobranu. Više analiza iz 2025. i 2026. zaključuje da NATO bez SAD-a nije bespomoćan, ali bi mu za vjerodostojnu obranu trebali veliki dodatni ljudski, financijski i strateški kapaciteti Europe. Europa već ima znatnu vojnu masu, industrijsku bazu i više od milijun vojnika u drugim članicama saveza, pa bi mogla organizirati obranu bez Washingtona. No oni ovise o američkim strateškim sredstvima - satelitima, sustavu ranog upozorenja, zapovijedanja, transporta i nuklearnog odvraćanja, bez čega europska obrana ostaje ozbiljno oslabljena. Zbog toga se sve češće govori o jačanju europskog stupa obrane. Rekao bih da je NATO bez SAD-a moguć samo ako se Europa politički konsolidira oko zajedničke obrane, što je teško, ali nije nemoguće. Ključno pitanje nije samo broj vojnika nego i politička volja: tko zapovijeda, tko financira, tko preuzima rizik i kako se nadomješta američko vodstvo. Ako toga nema, savez bez SAD-a postaje više koalicija država nego puni transatlantski partnerski savez.

Dodao bih da je ovdje važno pitanje odgovornosti za mir i pravednost. Savezi su sredstvo odvraćanja i zaštite, ali nisu cilj sami po sebi. Njihov legitimitet raste samo ako služe miru, a ne logici stalne eskalacije. U tom smislu odsutnost SAD-a bi Europu mogla prisiliti na ozbiljnije moralno promišljanje: želi li biti obrambena zajednica koja čuva sigurnost ili samo još jedan blok moći. Drugim riječima, ne govorimo o nužnom nestanku Saveza. Ali značilo bi kraj NATO-a kao dosadašnje američko-europske sigurnosne arhitekture i početak mnogo više europskog, samostalnog i vjerojatno fragmentiranijeg sustava obrane.

Kad se sve uzme u obzir, je li i u kojoj mjeri vrijeme pregazilo NATO savez, bar onakav kakav je dosad bio, za koji Trump kaže da je "tigar od papira"? Ako SAD istupi iz Saveza, ruši li se sigurnosna arhitektura Europe građena 70-ak godina? I što bi to značilo za Europu, koja je u tom slučaju sigurnosna alternativa za Europu/EU?

- U određenoj mjeri NATO je već "pregazilo vrijeme", ali ne kao ideju kolektivne obrane, nego kao model ovisan o američkom vodstvu. Trumpove izjave o "tigru od papira" zapravo pogađaju jednu drugu stvar, a to je da je Savez i dalje snažan samo dok je Washington spreman biti njegov stup, a bez toga bi njegova vjerodostojnost bila ozbiljno narušena. Zastarjelo nije načelo uzajamne obrane, nego pretpostavka da će SAD automatski nositi najveći teret sigurnosti Europe. U europskim analizama već se dugo upozorava da je američko jamstvo ključno za strateški transport, obavještajnu podršku, protuzračnu obranu. Zato je NATO bez SAD-a i dalje moguć kao okvir, ali ne i kao isti sigurnosni sustav. Ako bi SAD formalno istupio iz Saveza, što je samo po sebi težak proces, ne bi se "srušila" samo jedna organizacija, nego cijela arhitektura europske sigurnosti nastajala od 1949. godine. U praksi bi to značilo kraj dosadašnjeg transatlantskog jamstva, povećanu neizvjesnost prema Rusiji i snažan pritisak na europske države da same preuzmu odvraćanje i obranu. To bi bio najveći sigurnosni šok za Europu od hladnog rata. Europa bi morala birati između tri puta: dublje integracije obrane unutar EU-a, šire europske koalicije izvan klasičnog NATO okvira ili sporije i fragmentiranije ad hoc suradnje.

Već se spominju instrumenti poput jačanja obrambene industrije EU-a, zajedničkih nabava i novih regionalnih aranžmana, uključujući suradnju s Ujedinjenim Kraljevstvom. No ni jedna od tih opcija kratkoročno ne može potpuno zamijeniti američki vojni kapacitet. Najrealnija alternativa nije jedna institucija, nego europski obrambeni sustav: jača EU obrana, veća uloga Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, više koordinacije s državama poput Norveške i Kanade, te postupno građenje europskog odvraćanja. Francuske nuklearne sposobnosti i europski projekti protuzračne obrane mogu biti dio toga, ali ne i potpuna zamjena za SAD. Trumpov napad na NATO nije samo retorički udar, nego test koliko je Europa spremna postati subjekt, a ne objekt sigurnosti. Ovo otvara pitanje odgovornosti jer sigurnost nije samo moć nego i služenje dobru zajednice, a opet, ponavljam, savezi vrijede onoliko koliko štite mir, dostojanstvo i pravednost. Ako transatlantski okvir oslabi, Europa će morati prepoznati da sigurnost nije nešto što se delegira jednom zaštitniku, nego zajednički politički zadatak.

Koliko je zapravo izlazak iz Saveza jednostavan proces, a koliko kompliciran? Članak 13. NATO-ova Ugovora uređuje povlačenje za koje nisu potrebne nikakve posebne formalnosti osim formalne obavijesti, a imali smo i povijesni presedan s Francuskom 1966. godine... Vaš komentar?

- Proces izlaska je formalno jednostavan, ali politički i strateški vrlo kompliciran. Članak 13. NATO-ova Ugovora doista predviđa da država članica može istupiti tako da pošalje formalnu obavijest, a izlazak stupa na snagu godinu dana nakon te obavijesti. Dakle, u čistom pravnom smislu, nije riječ o složenom međunarodnom raskidu ili pregovorima o amandmanu, nego o jednostranoj notifikaciji. Zbog toga se često kaže da je procedura "iznenađujuće jednostavna". Kod SAD-a je dodatna zanimljivost to što se obavijest upućuje vlastitoj vladi kao depozitaru ugovora, što pokazuje koliko je američka uloga ugrađena u sam temelj Saveza. Ali upravo tu počinje kompliciraniji dio. Izlazak je i politička odluka s dubokim posljedicama za obrambeno planiranje, zapovjedne strukture i međunarodni kredibilitet. Kod SAD-a bi to značilo i ozbiljan unutarnjopolitički spor o tome može li predsjednik sam povući zemlju iz Saveza ili bi trebala biti uključena šira politička i pravna procedura. Francuska 1966. jest važan presedan, ali treba biti precizan: De Gaulle nije napustio NATO kao politički savez, nego je povukao Francusku iz integrirane vojne strukture. Francuska je ostala članica Sjevernoatlantskog saveza, ali je obnovila vlastitu stratešku autonomiju i prisilila NATO da premjesti sjedište iz Pariza. To je pokazalo da se političko udaljavanje od Saveza može dogoditi i bez formalnog izlaska. Dakle, procedura je jednostavna - posljedice nisu.

Zaključno, tko bi mogao profitirati ako SAD doista iziđe iz NATO-a? Velike europske države (Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska...) vjerojatno bi mogle bez Saveza s Amerikom na čelu...

- Ako bi SAD doista izišao iz NATO-a, najveći kratkoročni dobitnici bili bi Rusija i, u nešto širem smislu, Kina. Rusija bi profitirala politički i strateški jer bi nestao najvažniji element odvraćanja na europskom kontinentu, a Kina bi profitirala posredno, kroz dublje zapadno razilaženje i manju sposobnost SAD-a da istodobno koncentrira pozornost na Europu i Indopacifik. Rusija bi dobila najviše jer bi se otvorio prostor za pritisak, testiranje granica i jačanje utjecaja u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Za Kinu slabiji transatlantski blok znači manje koordinacije Zapada, više podjela i veći manevarski prostor za Peking u globalnoj politici. Ali to ne znači da bi im to bio "poklon bez cijene", jer bi raspad ili slabljenje NATO-a povećao i nepredvidljivost, a time i rizik za sve aktere. Velike europske države poput Britanije, Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske mogle bi u načelu organizirati ozbiljniju vlastitu obranu, ali to bi zahtijevalo više novca, više koordinacije i više političke volje nego što Europa danas pokazuje. Problem nije samo vojna snaga nego razvoj cijelog sustava kolektivne sigurnosti. Europa bi mogla preživjeti bez NATO-a kakav poznajemo, ali ne bez bolne i dugotrajne transformacije.

Ako bi SAD istupio iz NATO saveza, što bi to značilo za Republiku Hrvatsku, ali i za Crnu Goru i Makedoniju u regiji, koje su također članice NATO-a? Srbija bi vjerojatno likovala kad bi se NATO ukinuo... Vaš završni komentar?

- Za Hrvatsku izlazak SAD-a iz NATO-a bio bi ozbiljan sigurnosni udar. Hrvatska sama ne može nadomjestiti ono što NATO pruža. Bez NATO-a Hrvatska bi morala još više ulagati u obranu, još tješnje se vezati uz europske sigurnosne aranžmane i vrlo pažljivo balansirati regionalne odnose, osobito prema prostoru zapadnog Balkana. Crna Gora i Sjeverna Makedonija bile bi još ranjivije od Hrvatske, jer imaju manje resursa, manje strateške dubine i manji obrambeni kapacitet. Za takve države NATO je politički štit koji smanjuje prostor za vanjski pritisak, destabilizaciju i regionalne političke avanture. Bez tog kišobrana obje bi zemlje morale tražiti nove sigurnosne oslonce, vjerojatno kroz EU, bilateralne sporazume i jačanje vlastitih obrambenih institucija. Srbija bi vjerojatno politički likovala u simboličkom smislu, osobito oni krugovi koji NATO vide kroz prizmu 1999. godine.

Ali i tu treba biti oprezan - nestanak NATO-a ne bi automatski povećao sigurnost Srbije, nego bi cijelu regiju učinio nestabilnijom i nepredvidljivijom. U takvom vakuumu svaka država postaje izloženija pritiscima većih sila, lokalnim rivalstvima i unutarnjim krizama.