U moru informacija i dezinformacija vezanih uz vruću temu Trumpove svađe s NATO savezom, analiza The Wall Street Journala posebno je odjeknula u europskoj javnosti. Taj je ugledni i više puta citiran američki medijski div obznanio da postoji tzv. rezervni plan koji bi Europi omogućio korištenje postojeće vojne strukture NATO-a ako SAD doista odluči napustiti Sjevernoatlantski vojni savez. Konkretno to pak znači da se radi na planovima za “europski NATO”, dakle Savez bez Amerike, što se dalo naslutiti, navodi WSJ, otkad je prije nekoliko mjeseci više Europljana uključeno u zapovjedne strukture Saveza na pozicijama koje su se dosad dopunjavale iz američkih vojnih resursa.

Bilo kako god, priča oko NATO-a, SAD-a i Europe se nastavlja i drama poprima sve više činova, pa će rasplet, ako do njega dođe, vjerojatno biti, osim realan, možda i pomalo ili previše nadrealan. O trenutačnoj situaciji razgovarali smo s prof. dr. sc. Josipom Glaurdićem s Instituta za političke znanosti Sveučilišta u Luxembourgu.

Je li Transatlantski savez moguć bez Sjedinjenih Američkih Država?

- Bez SAD-a NATO u sadašnjem obliku nije moguć, ali to ne znači da Europa ostaje bez alternative. Ključno je razdvojiti dvije stvari: NATO kao institucionalni okvir i transatlantsko jamstvo kao stvarnu jezgru odvraćanja. To je jamstvo do sada bilo američko. Ako ono nestane ili oslabi, Europa bi bila prisiljena učiniti ono što već dugo odgađa: pretvoriti svoj ekonomski potencijal u stvarnu vojnu i stratešku moć. To nije trivijalan zadatak, ali nije ni izvan dosega. Europske države zajedno troše znatno više na obranu od Rusije i imaju mnogo veću industrijsku i tehnološku bazu. Problem nije kapacitet, nego politička fragmentacija i nedostatak koordinacije. Drugim riječima, Trumpove prijetnje ne znače kraj sigurnosti u Europi, nego kraj jedne komotne iluzije. Ako Europa uspije prevladati vlastite podjele i institucionalne blokade, može izgraditi održiv sustav kolektivne obrane - možda ne identičan NATO-u, ali funkcionalno usporediv. Ključno pitanje više nije može li Europa, nego hoće li.

Kad se sve uzme u obzir, je li i u kojoj mjeri vrijeme pregazilo NATO savez, bar onakav kakav je dosad bio, za koji Trump kaže da je “tigar od papira”? Ako SAD istupi iz Saveza, ruši li se sigurnosna arhitektura Europe građena 70-ak godina? I što bi to značilo za Europu?

- NATO nije “tigar od papira”, ali jest savez koji ulazi u novu fazu. Razdoblje nakon hladnog rata, s američkom dominacijom i europskom ovisnošću, završava. Rat u Ukrajini i rast obrambenih izdvajanja pokazuju da Savez i dalje ima smisao, ali i da se njegova unutarnja ravnoteža mijenja. Izlazak SAD-a bio bi golem šok, ali ne i kraj europske sigurnosti. Ono što bi nestalo jest američki kišobran koji je desetljećima omogućavao Europi da sigurnost tretira kao gotovo zajamčeno javno dobro. U novim uvjetima Europa bi morala ubrzano graditi vlastite zapovjedne strukture, obavještajne kapacitete i, najosjetljivije, vjerodostojno odvraćanje. To bi kratkoročno značilo razdoblje nesigurnosti, ali dugoročno i potencijalnu emancipaciju. Povijesno gledano, sigurnosni poredci se ne raspadaju nužno - oni se transformiraju. Pitanje je hoće li Europa tu transformaciju voditi ili joj se samo prilagođavati.

Koliko je zapravo izlazak iz Saveza jednostavan proces, a koliko kompliciran? Članak 13. NATO-ova Ugovora uređuje povlačenje za koje nisu potrebne nikakve posebne formalnosti osim formalne obavijesti, a imali smo i povijesni presedan s Francuskom 1966. godine...

- Formalno, članak 13. NATO ugovora čini izlazak relativno jednostavnim: država može napustiti Savez godinu dana nakon službene obavijesti. No u praksi, osobito za SAD, to više nije tako jednostavno. Američki je Kongres 2023. ograničio mogućnost predsjednika da samostalno povuče zemlju iz NATO-a, što znači da bi takva odluka zahtijevala širi politički konsenzus. Drugim riječima, pravni okvir postoji, ali politička realnost je znatno složenija. Što se tiče Francuske 1966., to se često pogrešno interpretira: Pariz nije napustio NATO, nego njegovu integriranu vojnu strukturu, zadržavajući političko članstvo. Taj presedan pokazuje da postoji cijeli spektar odnosa prema Savezu - od pune integracije do selektivnog distanciranja. Upravo zato je danas možda važnije pitanje ne hoće li SAD formalno izaći, nego koliko će se de facto udaljiti. Jer i bez formalnog izlaska Savez može biti temeljito oslabljen.

Zaključno, tko bi mogao profitirati ako SAD doista iziđe iz NATO-a? Rusija i Kina? Ako velike europske države (Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska...) još i mogu bez NATO-a, može li, ikako, Republika Hrvatska bez NATO-a? Vaš završni komentar?

- Najveći dobitnik američkog povlačenja bila bi Rusija, jer bi nestanak ili slabljenje NATO-a otvorilo prostor za politički i sigurnosni pritisak na Europu. Kina bi profitirala indirektno, kroz slabljenje globalne pozicije SAD-a. No fokus bi trebao biti na Europi. Velike europske države imaju resurse za stratešku autonomiju, ali samo ako djeluju zajedno. Bez toga fragmentacija bi postala glavna slabost kontinenta.

Hrvatska se u toj slici nalazi na osjetljivijem mjestu. Ona ima vlastite kapacitete i članstvo u EU-u, ali njezina sigurnost danas počiva na širem sustavu kolektivnog odvraćanja. U svijetu bez NATO-a Hrvatska bi se suočila s neizvjesnijim regionalnim okruženjem. No to ne znači da je osuđena na slabost. Upravo suprotno: hrvatski interes je u jačoj, koherentnijoj Europi, koja preuzima veću odgovornost za vlastitu sigurnost. Drugim riječima, pitanje nije može li Hrvatska bez NATO-a, nego kakvu Europu želi.