Ako gledamo dugoročno, propaganda nije nikakva novost - ona je konstanta politike. Već su povijesni vladari poput Hammurabija ili Ashoka koristili svojevrsne "komunikacijske kampanje" kako bi legitimirali vlast, ratove ili društvene reforme. Njihove "objave" bile su uklesane u kamen ili razaslane putem glasnika, ali svrha je bila ista kao i danas: oblikovati percepciju stvarnosti - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultant iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

- Sličnost između propagande u miru i u ratu je, dakle, u njezinoj temeljnoj funkciji - upravljanju narativom. U miru ona gradi politički kapital. U ratu, ista logika postaje intenzivnija i brutalnija: propaganda tada služi održavanju morala i demonizaciji protivnika. Već u Prvom svjetskom ratu države su svakodnevno proizvodile ono što bismo danas nazvali "lažnim vijestima".

Ključna razlika danas nije u samoj prirodi propagande, nego u njezinoj brzini, volumenu i granularnosti. Društvene mreže ukinule su vremenski odmak između događaja i interpretacije - narativ se više ne gradi naknadno, nego u realnom vremenu, često prije nego što činjenice uopće postanu jasne.

U tom kontekstu primjer Donalda Trumpa doista je paradigmatičan. On ne koristi samo propagandu kao alat, nego aktivno kreira paralelni informacijski svijet, često kroz vlastite komunikacijske kanale i platforme. To nije klasična propaganda koja pokušava uvjeriti protivnika - to je propaganda koja učvršćuje vlastitu publiku u već postojećem uvjerenju.

S druge strane, američki protivnici, bilo državne strukture, bilo difuzni akteri, sve više koriste nove tehnologije poput umjetne inteligencije za proizvodnju hiperrealističnih, ali potpuno besmislenih sadržaja: memova o nepostojećim pobjedama, lažnih snimki, generiranih "dokaza". Ti sadržaji nisu uvjerljivi u klasičnom smislu, ali funkcioniraju jer je cilj stvoriti šum, i zamor.

Hrvatski kaos

Da se vratimo na domaći teren i dotaknemo političke propagande hrvatskih stranaka, odnosno njihovih lidera, vlasti i oporbe, kakvo je tu stanje, kakva nam je politička propaganda, više ideološke ili pragmatične naravni, moderna ili zastarjela...? S obzirom na ono što slušamo i gledamo, stanje se čini podosta kaotičnim...

- Kaotično, to je zapravo vrlo precizan opis. Hrvatska politička propaganda danas funkcionira kao sudar dviju paralelnih digitalnih stvarnosti koje se gotovo uopće ne dodiruju.

U jednoj, koju dominantno artikulira parlamentarna i izvanparlamentarna oporba, Hrvatska je zemlja poraženih i poniženih - prostor u kojem "obični građanin" jedva preživljava, a javni prostor je distopijski prazan. To je narativ snažno emocionalan, često reduciran na slike i kratke poruke koje trebaju proizvesti osjećaj hitnosti i nepravde.

U drugoj stvarnosti, koju gradi vlast, Hrvatska je priča o stabilnosti i uspjehu - rast BDP-a, eurozona, Schengen, investicijski ciklusi. I to nije izmišljena stvarnost; velik dio tih pokazatelja je objektivno točan. Međutim, problem nastaje u selekciji stvarnosti: usporedno s tim uspjesima, činjenica je da je "potrošačka košarica" od 2018. do danas narasla dramatično, u percepciji dvostruko, što bitno mijenja svakodnevni život i osjećaj sigurnosti.

I tu dolazimo do ključnog problema: ni jedna strana ne laže potpuno, ali ni jedna ne govori cijelu istinu. Propaganda više nije pitanje izmišljanja činjenica, nego njihova selektivnog uokvirivanja. U tom smislu hrvatska propaganda je formalno moderna - koristi društvene mreže, kratke videoformate, meme estetiku. Ali sadržajno je često zastarjela, jer i dalje počiva na starim obrascima podjele i mobilizacije straha.

Dodatni je problem što se komunikacija sve više fragmentira. Svaka politička opcija govori svojoj publici, u svom digitalnom "balonu", bez stvarne ambicije da dopre do neodlučnih ili suprotne strane. To proizvodi dojam stalne kampanje, ali bez stvarnog političkog dijaloga. Kad propaganda postane identitetski alat, onda racionalna rasprava nužno postaje kolateralna žrtva. Primjer za to je po meni posve besmislena i štetna rasprava o Thompsonu, u kojoj njegovi kritičari ignoriraju činjenicu da on svoju pjesmu o Čavoglavama izvodi 35 godina, da ju je pjevao tijekom oba mandata SDP-a, i pokušavaju kreirati narativ po kojem je pojava Thompsona na zagrebačkom glavnom trgu nov i nečuven skandal, iako je on na Trgu bana Jelačića prije toga nastupio devet puta, tri puta tijekom "lijevih" vlasti. Ali činjenice se pokazuju kao nebitne za narativ…

DOMINIONART STUDIO

Mogu li se u svojevrsnu političku propagandu svrstati i aktualna reagiranja u domaćem javnom prostoru kad se primjerice radi o kineskim raketama koje je nabavila Srbija, Milanovićevo ustrajanje na zabrani vojne suradnje s Izraelom, kao i druga retorika kakvu primjenjeje Milanović?

- Tu smo također u domeni ignoriranja činjenica. Predsjednik RH zaobilazi činjenicu da Hrvatska vojska već koristi izraelsku opremu kao ključnu - Spike protutenkovske rakete, dronove Orbiter i Skylark, naručene Trophy APS sustave bez kojih je oklopno ratovanje besmisleno, i da su 2023. i 2025. u Saboru potvrđene nove narudžbe od Izraela, u iznosima od više stotina milijuna. Također ignorira svoju vlastitu poziciju o ratu o Ukrajini, a to je da prema navodnom učenju HSS-a "mali trebaju biti pod stolom kad se veliki tuku". Zalaže cijelu dosljednost hrvatske države u korist rata na Levantu, s kojim mi nemamo gotovo ništa - za razliku od rata u Ukrajini, gdje nam je geopolitički "glava u torbi". Ignorira sve to i stvara poziciju u kojoj sve počinje 2026. i tvrdim "moralnim" stavom male države, svojevrsnim inatom prema Izraelu i SAD-u, upravo zemlji koju je on prozvao jedinim hrvatskim saveznikom, 2022. godine u raspravi o Bradleyima.

Dublja su priča "nepobjedive" kineske rakete. Uza sve poštovanje prema Kini kao dominatnoj svjetskoj industrijskoj sili, izvozne varijante kineskog oružja pokazale su se dvojbenima u pet sukoba ove i prošle godine: venecuelanskom, kambodžanskom, sudanskom, kašmirskom i iranskom. Siguran sam da Kinezi imaju bolje oružje za svoju vlastitu vojsku, ali proglašavanje tih raketa pokazanih na snimkama "nepobjedivima" i "šah-matom za HV", u čemu su se natjecali određeni mediji, svojevrsna je hibridna operacija kojom se pokušalo "pomračiti" politički ključan prvi dan temeljne vojne obuke.

Politička propaganda u našem susjedstvu, u regiji tzv. zapadnog Balkana? Što su u tom kontekstu pokazali nedavni izbori u Sloveniji, gdje su pljuštale optužbe za strano upletanje izraelske obavještajne tvrtke Black Cube...? U Srbiji je pak Vučić protekle mini lokalne izbore proglasio 100-postotnim trijumfom svog SNS-a... Eskalaciju političke propagande vidimo i u Mađarskoj pred izbore... Vaš komentar?

- U slučaju svih tih izbora, suočeni smo s gustom informacijskom maglom. Janša, tvorac samostalne Slovenije, od svojih je protivnika demoniziran kao izraelski agent jer je imao privatnu PR agenciju u angažmanu. U Srbiji Vučić je uspio tijekom dvije godine prosvjeda potpuno okrenuti narativ - prikazati sebe kao jedinog zagovornika europskih integracija, a "blokadere" kao promotore izolacije i koncepta "europske Kube". Situacija u Mađarskoj je kompleksna, ne treba zaboraviti da su stavovi Viktora Orbana o migraciji i promjeni spola tijekom deset godina od "potpune groze" postali europski konzervativni mainstream. Danas njemački kancelar Merz govori da neće više nikoga primiti i kako će vratiti natrag 80 % imigranata iz Sirije, a to je upravo stav zbog kojeg je Mađarska bila kažnjena blokadom EU fondova i "izopćena", što je korijen današnjih loših odnosa Budimpešte i Bruxellesa.

Doba postrealnosti

Zaključno, kakva je budućnost političke propagande, kakva joj je perspektiva i u kojem bi se smjeru mogla razvijati u godinama i desetljećima koja slijede?

- Rekao bih da je najveća razlika između nekadašnje i današnje propagande u tome što ona više ne pokušava nužno dokazati neku verziju istine, nego relativizirati samu ideju istine. Na taj način, na svjetskoj i domaćoj pozornici, dolazimo u doba "postrealnosti", u kojoj činjenice padaju pred emotivnom pričom koja iskorištava duboke strahove i nesigurnosti.

U suvremenom informacijskom ratu, digitalna propaganda sve više nadmašuje klasično oružje. Dok se u javnosti još uvijek raspravlja o "nepobjedivim" raketama, pravi sukob odvija se na razini narativa. Brzina, volumen i preciznost kojom se danas oblikuju percepcije građana - kroz memeove, selektivno uokvirivanje činjenica i stvaranje paralelnih stvarnosti - imaju veći utjecaj na političke ishode i društvenu koheziju nego bilo koji sustav naoružanja. U tom novom okruženju činjenice sve češće gube pred emotivnom pričom, a pobjednik nije onaj tko ima bolje rakete, nego onaj tko bolje kontrolira narativ i emocionalno stanje javnosti.