Razgovor s doc. dr. sc. Nenadom Vertovšekom, komunikacijskim stručnjakom, započeli smo Noamom Chomskym, a jedan od razloga bio je i Vertovšekova knjiga "Noam Chomsky i kritika suvremenih masmedija" iz 2017. godine, koja je uz druge Vertovšekove knjige, poput "Drveno željezo medija" i "Filozofija budućeg" (u koautorstvu s Ivanom Gregurić), itekako aktualna i danas.

- Cijela desetljeća je Noam Chomsky posvetio razotkrivanju manipulacija, posebno medijskih, koje su opet rezultat interesa (super)bogatih i tzv. elite u SAD-u, rezultat desetljeća pokrivanja stvarnih i ogoljenih interesa moćnih obitelji i grupacija koje bezobzirno iskorištavaju i cijeli demokratski sustav. Dakako, ne samo u SAD-u, u svakoj zemlji "negativni filtar" odradio je svoje. I povijest je već pokazala bezobzirnost koja može uništavati, sankcionirati i razarati ekonomiju, obrazovanje, sustave vrijednosti i većih zemalja, da ne govorimo o manjim. (Mas)mediji su samo instrument. Imamo tzv. apsurd - neka zemlja može biti korumpirana i poludiktatorska, ali "razvija demokraciju", a oni koje žele političku, ekonomsku ili medijsku nezavisnost na udaru su koliko propagande toliko i bombi.

Digitalni feudalizam

Stoji li i danas teza Chomskog da je "propaganda demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu", koju je elaborirao u knjizi "Mediji, propaganda i sistem" iz 2003. godine?

- Doista, nasilje u demokraciji vodi u totalitarizam, što bi cinici rekli, "razlika je samo u nijansama koje nam odgovaraju". Oni glavni - tzv. mainstream mediji - već odavno mogu oblikovati i mijenjati javnu percepciju i javno mišljenje, koje je, rekao bih, samo naizgled javno, jer se zapravo formira prema interesima užeg kruga ljudi, pojedinih obitelji, pa i "navijača" iz puka. Javno mišljenje (p)ostaje samo naizgled mišljenje, jer nema i ne treba puno kritičkog mišljenja, vrednovanja, etičkog pristupa ili pravednosti. Naravno, ono ipak mora, posebno u početcima provođenja svih interesnih, obiteljskih i pohlepnih projekata koji se svode na krupni kapital i bezobzirne stope profita, odavati neku minimalnu predodžbu o pravednosti elite sposobnijih, mudrosti onih koji su "jednakiji od drugih" a vode zemlju te njihovoj spremnosti žrtvovanja uime naroda, bolje budućnosti, napretka, djece i mladih...

Svoj dio zadaće uvijek su, više ili manje uspješno, provodili klasični mediji, uglavnom oni utjecajniji, ali danas se mnogo "ulaže" u odanost i poslušnost društvenih mreža i portala koji imaju značajnu pozornost čitatelja, slušatelja i gledatelja. Dobar dio tih portala, tzv. ulaza za informacije i želje običnih korisnika, dostupan je i građanima koji žele građansko društvo, ne feudalizam. Sklon sam ih nazivati "portaloidima" novinarstva ili medija. Jer, kao i humanoidni roboti, primjerice, oni nisu ljudski, ali jako sliče ljudima, pa ih je lako zamijeniti.

Danas trebate nekomu ili nečemu sličiti, ne morate biti svoj. Vrijeme koje dolazi zapravo je doba umjetne inteligencije - što sve više postaje netočan pojam, jer je drukčije naravi prema onom što (zasad) zovemo inteligencija. Ujedno će UI sve manje biti umjetan, kako bude prelazio u "bića" organskog i anorganskog materijala. Primjerice, kao neuronske mreže sposobnosti veće nego ljudskog mozga, s poboljšanim "oklopom" metala, silikona, plastike.

Dakle, već smo ušli u ono što su nazvali "tehnofeudalizmom" ili "digitalnim feudalizmom" - imamo dovoljno materijala, znanja i iskustva u dinamici i brzini razvoja visoke tehnologije. Upravo doživljavamo renesansu feudalnih odnosa u politici, diplomaciji, ratovima i međuljudskim odnosima.

Koliko je u današnjem ubrzanom digitalnom dobu propaganda postala sveprisutna i podmukla sila, utjecajnija nego ikad prije, posebno u negativnom smislu? Drugim riječima, imamo li danas previše političke propagande u medijima?

- Propagande zapravo nikad nije bilo "previše", nje je uvijek dovoljno da popunjava sve praznine nastale u okvirima demokracije, etičkih načela, povjerenja i pouzdanosti u sustav vrijednosti svijeta u kojem su živjele i djelovale prošle i ove generacije. Ljudi su većinom prestajali opažati propagandu, umjesto toga prihvatili su najprije reklame, koje su bile "bezazlenije", korisnije i ugodnije. No usavršavala se i propaganda, od marketinške, psihološke do vojne, digitalno doba samo je ubrzalo i učinilo procese zamagljivanja i zavođenja ljudskog uma još potrebnijim. Do uvjerenja kako su sposobnosti "naprednijih i sposobnijih", da ne kažem, tzv. elite, prirođene i neizbježne za ostatak manje vrijednih.

Sjetim se uvijek jednog teksta iz, mislim, udžbenika trećeg osnovne moje kćeri, gdje je za pojam aristokracije navedeno kako su u davna vremena neki ljudi bili sposobniji, snalažljiviji i pametniji te su oni postali aristokracija. Koji je to zločin tako pričati djeci i mladima, u ovakvoj stvarnosti masovnih ubijanja neke tamo djece, prodavati romantične bajke o ekonomskim i političkim princezama, patuljcima i trnoružicama, umjesto onih o iskvarenim plemićima sadašnjosti i budućnosti. Jer aristokracija tzv. starog kova - nekadašnje nazovimo princeze i kraljevi, zapravo su većinom bili paraziti ili su ostatak nekadašnje kolonijalne slave i tradicije. No aristokracija tzv. novog kova - to su upravo oni što su nas uveli u tehnofeudalizam - korak su, dva natrag u evoluciji ljudskih odnosa kako bi ljude učinili još poslušnijima i odanijima lažnim idolima i blagodatima.

Naravno, osim onih "sposobnijih i pametnijih", koji su zgrnuli krupni kapital i izgradili politički status, postoje dakako i časni izuzetci poput marljivih poduzetnika i političara s etičkim kodeksom.

Međutim, danas je na djelu tzv. post truth society narativ, no takvo društvo i nije baš "nakon istine", više je društvo u kojem istina nije važna! Niije ni prava stvarnost, nego ona propaganda, koja meni/nama ugađa. Netko je rekao, "stvarnost je ono što ostaje, kada prestaneš vjerovati u to". Dakle, umjesto provjerljivosti, vjerodostojnosti i iskustva prihvaćamo ono što nam se sviđa, što je lakše pojmiti i probaviti, ne mareći uvijek za istinu.

LUKA GERLANC/CROPIX

Što je danas dominantna odrednica, komunikacijski kaos ili strategija manipulacije, ili je sve povezano?

- Strategije manipulacije i komunikacijski kaos zapravo su dva lica istog novčića. U jednom slučaju kaos može prethoditi manipulaciji, u drugom slučaju je obrnuto. Iz radova Chomskog može se izvući "model" nekakve tri razine manipuliranja, odnosno situacije u kojoj manipulacija i manipulator najbolje zavodi čak i one koji uporno misle da ne mogu biti zavedeni. Ili upravo njih! U ljubavi je to možda (?) jasnije, no u medijima, politici, ekonomiji i ratovima nešto teže. A zapravo, prema "skali," sve počinje razinom trajne uznemirenosti preko medija ili sadržaja tzv. stvarnosti. Druga razina je strah, koji može biti vrlo konkretan i bolan. Treća razina nije nikakav "pakao", nego, jednostavno rečeno, zbunjenost. Kada smo zbunjeni u medijima ili kroz medije, najpodložniji smo manipulaciji, jer se tek treba opredijeliti, vrednovati, promišljati..., a s glavom u internetu i rukom na mobitelu to nije uopće lako. Majstori manipulacije, stranke, institucije i zavodnici ponovo nas vraćaju ili na strah ili na uznemirenost, pa počinje novi krug.

Rimsko carstvo

Što nas uči povijest, kako ona bliža tako i ona daleka? Neki su primjeri uvijek aktualni, uključujući i one iz domene političke propagande... Vaš završni komentar?

- Današnja politička propaganda je vrlo "feudalna" - morate vjerovati i onom što nije logično ili jest apsurdno, bit vjerovanja je dogma, način življenja i mišljenja gdje nema propitivanja. Najvažnije je unaprijed okriviti bilo kojeg Drugog, po mogućnosti s podosta osjećaja krivnje, mržnje ili naglašene pripadnosti "izuzetnim". Trump je, ne treba zaboraviti, svoje iskustvo stekao u prvom mandatu, kada je zapravo bio "dobriji" nego što je sada. Ali on, kao samoprozvani kralj ili car, zapravo nije na vrhu "političkog hranidbenog lanca", samo ponavlja postavke i načela iz Rimskog Carstva, koje tako obožavaju neki politički vrhovi i slojevi, odnosno dijelovi navedenih tzv. elita.

No povijest (pa i Rimskog Carstva, kao i drugih) treba malo bolje analizirati i promišljati, ne samo slaviti ili kuditi na razini rasprava o igri Reala i Barcelone ili Hajduka i Dinama između dva piva ili dvije kave. A oni mudriji Latini (Rimljani) znali su reći kako je onaj komu povijest nije učiteljica života osuđen da takvu povijest ponavlja. Recimo to i ovako, vrijedi i za medije i globalna zbivanja - problem je ne samo trajanje ovog tehnofeudalnog doba nego i koliko vremena će proći do neke buduće renesanse.