U svojoj glasovitoj knjizi "Mediji, propaganda i sistem" (2003.) Noam Chomsky, između ostalog, navodi kako je "propaganda demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu", a više puta je izjavio da zapadni mediji tvore najviše zastrašujući sustav propagande dosad viđen u svjetskoj praksi.

Stoje li te teze Chomskoga i danas - upitali smo prof. dr. sc. Lejlu Turčilo s Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

- Teško se ne složiti, posebno u posljednje tri godine, kada su zapadni mediji posve preuzeli propagandni model u kontekstu genocida u Gazi. Svi standardi profesionalnog novinarstva potpuno su bačeni u drugi plan, a mediji koje smo nekad smatrali uzorima postali su propagandna glasila američkih i izraelskih centara moći.

I u europskom kontekstu svjedočimo medijskom udaljavanju od javnog interesa i profesionalnih principa i stavljanju u službu dominantnih narativa koje kreiraju političke elite na vlasti. Područje Zapadnog Balkana posebno pokazuje tu spregu političke moći, medija i propagande, ne samo kroz tabloide u Srbiji, koji jesu najeklatantniji primjer (kao produžena ruka režima Aleksandra Vučića) nego i kroz pojedine medije i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini, koji su devedesetih godina prošlog stoljeća sudjelovali u onome što Mark Thompson naziva "kovanje rata", a danas sudjeluju u (p)održavanju na vlasti onih koji malo (ili nimalo) odstupaju od tih ratnohuškačkih ideja.

U konačnici, svijet je na pragu globalnog rata i u tom kontekstu opravdano je zapitati se ima li uopće više demokracije na način kako smo je ideal-tipski postavljali kao civilizacijsku tekovinu, ili zapravo, i globalno i lokalno, svjedočimo usponima totalitarizama u kojima i mediji nedvojbeno imaju svoju ulogu.

Stoga, ako bismo uopće mogli reći da Chomsky (više) nije u pravu, bilo bi to zato što se demokracija sve više pretvara u svoju suprotnost, u kojoj mediji (uz, naravno, časne izuzetke) jesu dio sustava propagande, koja ne samo što izaziva nego i (kako vidimo na primjeru Gaze, ali i Irana) opravdava i podržava nasilje.

Je li u svijetu u kojem percepciju stvarnosti diktiraju mediji puno previše propagande, napose one političke, ali i svake druge? S tim u vezi, stoji li teza da je u današnjem ubrzanom digitalnom dobu propaganda postala sveprisutna i podmukla komunikacijska sila koja je utjecajnija nego ikad prije, napose u negativnom smislu? No postoje li i kakvi su pozitivni aspekti?

- Propagande je previše uvijek i u svakom slučaju, no ono što je specifikum sadašnjeg trenutka jest činjenica da ona čak više nije ni suptilna ni prikrivena, jer u polariziranom svijetu u kojem živimo priklanjanje ovoj ili onoj strani, a time i prihvaćanje njezinih propagandnih poruka, ciljeva i ishoda, postaje gotovo postulat i (ne)moralna obaveza. Naravno, ovdje govorimo o političkoj propagandi kao sredstvu ostvarivanja ne samo političkih nego i ratnih ciljeva, što za krajnji ishod može imati kreiranje novog svjetskog poretka. Tu je, svakako, i ekspanzija ekonomske propagande, koja na nešto suptilniji način, kreiranjem naših (nerijetko umjetnih) potreba, pretvara aktivne građane u pasivne konzumente. Upravo u toj pasivizaciji i "trčanju" za ispunjavanjem svih svojih želja (koje, vjerojatno, ne bismo ni imali da nam nisu kreirane medijskom percepcijom stvarnosti, koju, između ostalog, kroji i ekonomska propaganda) mi prestajemo imati vremena, interesa, pažnje i energije za praćenje društvenih i političkih zbivanja.

Društvo self-orijentiranih pojedinaca, umjesto društva aktivnih građana, savršeno odgovara političkim centrima moći, jer stvara distancu između donositelja političkih odluka i onih na koje se te odluke odnose. Pojednostavljeno kazano, dok god građani gledaju na politiku kao nešto daleko od njihovih života, a instagramske i reality zvijezde kao sebi bliske, dok god, u oponašanju tih "zvijezda", podliježu histeriji masovne kupnje i potrošnje, oni se, zapravo, u svoj život (o kojem umnogome odlučuju političari) i ne miješaju i ne "remete" obrasce djelovanja političkih moćnika, koji onda mogu što god hoće. U tom kontekstu, aktivno građanstvo nije više samo društveni ideal nego i individualna moralna obaveza svakog od nas.

Kako su dezinformacije u komunikaciji postale vrlina sadašnjeg doba, ako se tako može reći? Je li u pitanju komunikacijski kaos ili strategija manipulacije? I konačno, koliko je politička propaganda ujedno i samopropaganda pojedinca, lidera i vođe, napose onih s autokratskim sklonostima, ali i unutar liberalnih demokratskih društava? U kakvu kategoriju spada Donald Trump, primjerice...?

- Donald Trump je zaista kategorija za sebe, u mjeri u kojoj se pristojnom čovjeku čini da "prlja jezik i pero" kad o njemu govori i piše. Ne radi se tu samo o autokratskoj maniri vođenja politike, ni o tek samodopadnosti i samoljublju kao crtama ličnosti. Osobno, doista smatram da bi o takvom profilu ne samo političara nego i čovjeka najbolji sud mogla dati medicinska struka. Trumpu je, međutim, informacijski kaos idealno stanište, jer informacijski kaos podrazumijeva ne samo sveprisutnost dezinformacija nego i kreairanje takvog informacijsko-komunikacijskog okruženja u kojem kakofonija glasova onemogućava čak i elementarno razaznavanje istine i raspoznavanje onih koji imaju i kompetencije i namjeru da tu istinu i traže i predstavljaju drugima. Problem informacijskog kaosa je, zapravo, problem naše nemoći da prosudimo i odlučimo komu vjerovati i na osnovi kojih kriterija. To, u konačnici, i jest cilj totalitarne vlasti, kao i propagande kao njezina "servisa": zapljuskivati ljude stalnim valovima neistina, poluistina i krivonavodećih informacija, kako bi se u njih stvorio dojam o nesposobnosti snalaženja u društvu i svijetu, da bi se potom kao spasitelj nametnuo Vođa, koji zna šta je najbolje, koji je prepoznao neprijatelje i koji zna kako "nas" (tko god ti "mi" bili) od tih neprijatelja i obraniti.

Takav model manipulacije dodatno je olakšan algoritamskom selekcijom informacija, ehokomorama u kojima, iako imamo privid da sudjelujemo u komunikaciji, zapravo dijelimo mišljenja i stavove s onima koji misle isto ili slično, isključujući sve alternativne glasove, kao i filtar-balonima, u kojima biramo pratiti one sadržaje i informacije koji samo dodatno potvrđuju i osnažuju (a ne dovode u pitanje ili u sumnju) naše stavove i dominantne društvene narative.

U takvom informacijsko-komunikacijskom okruženju čin je otpora misliti svojom glavom, argumentirano debatirati i kritički promišljati, a kakav-takav izlaz (još uvijek) u savezništvu je (rijetkih) profesionalnih medija (i globalnih i lokalnih), (rijetkih) neovisnih intelektualaca i (nadati se, ne tako rijetkih) mislećih i društveno aktivnih građana.