U drugom nastavku svoje sveobuhvatne i stručne analize Ivica Mandić, vojni komentator, umirovljeni načelnik Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, elaborira niz drugih aspekata vezanih uz širi i dublji koncepcijski okvir i operativnu arhitekturu Anti-Access/AreaDenial (A2/AD), prilagođenu strateškom položaju i geomorfološkim karakteristikama Republike Hrvatske, s naglaskom na ulozi i ovlastima predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH.

10. Ustavnopravni okvir: podjela ovlasti u obrambenom sustavu

 

10.1. Predsjednička ovlast vrhovnog zapovjednika:

Ustav Republike Hrvatske u članku 99. određuje da je predsjednik Republike vrhovni zapovjednik oružanih snaga te da imenuje i razrješuje vojne zapovjednike u skladu sa zakonom. Ta odredba smješta predsjednika u srž zapovjednog lanca, ali je istovremeno uvjetuje zakonskim okvirom, čime Ustav eksplicitno odbija model apsolutnog vojnog zapovjedništva. Ustavom iz 2001. godine, kojim su provedene znatne promjene u raspodjeli izvršne vlasti, dobar dio ovlasti prebačen je s predsjednika na Vladu, a Hrvatska je evoluirala prema parlamentarnom sustavu s relativno ograničenom predsjedničkom ulogom.

Zakon o obrani (NN, 73./13., s izmjenama) razrađuje ustavni okvir i eksplicitno definira da Vlada provodi obrambenu politiku, predlaže proračun za obranu te je odgovorna za nabavu vojne opreme i naoružanja. Obrambeni sustav RH zamišljen je kao sustav podijeljene - ali usklađene - izvršne vlasti, a ne kao predsjednička autokracija u vojnim pitanjima.

 

10.2. Granice predsjedničke zapovijedi: suradnja s vojskom vs. nabava opreme:

Analitički je ključno razlikovati dva dijela Milanovićeve izjave koja imaju bitno različit pravni status. Prvi dio - zapovijed vojnim osobama da ne surađuju s izraelskom vojskom - načelno je u granicama ustavnih i zakonskih ovlasti vrhovnog zapovjednika. Predsjednik može zapovijedati vojnim osobama u pitanjima operativne suradnje. Međutim, ovlast nije neograničena: postavlja se pitanje kompatibilnosti sa savezničkim obvezama prema NATO-u.

Drugi dio izjave - poziv Vladi da obustavi nabavu oružja i prijetnja da bi ugovori sklopljeni s izraelskom vojnom industrijom bili “neprovedivi” - pravno je kudikamo problematičniji. Nabava oružja i vojne opreme u isključivoj je nadležnosti Vlade i MORH-a, što je jasno određeno Zakonom o obrani. Premijer Andrej Plenković reagirao je otvorenim demantiranjem Milanovićevih navoda naglasivši da “suradnja u području nabave oružja isključivo je u domeni Vlade i Ministarstva obrane” te da trgovine oružjem s Izraelom nema niti je u planu.

Nagomilani problemi

11. Milanovićeva izjava o naoružavanju Srbije i njezine implikacije za A2/AD arhitekturu

 

11.1. Faktografska razina - što je točno, a što nije:

Milanovićevu recentnu “zabrinutost” zbog naoružavanja Srbije i suradnje s Izraelom treba čitati kroz tri odvojena filtra: faktografski (što je točno?), institucionalno-pravno (tko je nadležan za što?) i strateški (što to znači za A2/AD arhitekturu?). Sve tri razine daju bitno drukčiju sliku od one koju medijski naslov sugerira.

Izrael je Srbiji prodao isključivo izviđačke bespilotne letjelice Hermes 450/900 - dakle ISR platformu - te višecijevni raketni sustav PULS. MORH navodi da Hrvatska od izraelskog oružja posjeduje bespilotne letjelice Orbiter i manji broj daljinski upravljanih oružanih stanica na Patriama, što govori da je sam MORH donedavno imao funkcionalne veze s izraelskom obrambenom industrijom. Što se tiče obaviještenosti, predsjednik i premijer obaviješteni su istog dana, a ministar obrane po zakonu nije mogao biti obaviješten prije nego predsjednika RH. Milanovićeva implicitna sugestija da mu je Anušić “tajio” informacije nije faktografski utemeljena.

 

11.2. Institucionalno-pravna razina - zona ustavnog sukoba:

Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović, u sklopu svojih ustavnih nadležnosti, zapovjedio je OSRH prekid svakog oblika vojne suradnje s izraelskom vojskom još u svibnju 2025. Međutim, tu nastaje ključna ustavnopravna napetost: kupnja i prodaja oružja i vojne opreme u nadležnosti je Vlade RH. Predsjednički “poziv” Vladi nije zapovijed - on je implicitno priznanje granice ovlasti.

Strateška implikacija za A2/AD je ozbiljna: Anušić se u službenom posjetu Izraelu trebao sastati s predstavnicima tvrtki izraelske obrambene industrije. Izraelska obrambena industrija u kontekstu A2/AD nije nevažna - Rafael Advanced Defense Systems (Iron Dome, Barak-8), Elbit Systems (EW sustavi, optoelektronika za dronove), IAI (radarski sustavi) - sve su to platforme potencijalno relevantne za gradnju komponenti A2/AD arhitekture koje smo identificirali kao nedostajuće, posebno EW i protudronski segment.

 

12. Propuštanje zakonske obveze: vojna strategija kao institucionalni deficit

 

12.1. Normativni okvir Vojne strategije RH:

Zakon o obrani definira Vojnu strategiju RH kao “konceptualni dokument kojim se razrađuju sposobnosti Oružanih snaga definirane Strategijom obrane Republike Hrvatske te definira struktura Oružanih snaga, načela organizacije i uporabe Oružanih snaga”. Vojna strategija je, prema hijerarhiji obrambenih dokumenata, akt koji donosi predsjednik kao vrhovni zapovjednik - ona operacionalizira Strategiju obrane na razini vojnih sposobnosti i struktura. Potonja Vojna strategija usvojena je 2002. godine, od kada je sigurnosno okruženje radikalno promijenjeno: Hrvatska je 2009. postala punopravnom članicom NATO-a, slijedio je rat u Ukrajini, a OSRH prošao kroz znatan strukturni razvoj.

 

12.2. Dva mandata bez Vojne strategije: pravne i operativne posljedice:

Predsjednik Milanović je u dva uzastopna mandata - prvom, koji je počeo 2020., te drugom, koji je počeo 2025. - propustio donijeti Vojnu strategiju RH. To nije diskrecijska odluka, nego propuštanje zakonske obveze. Posljedice su višestruke: obrambeno planiranje odvija se bez ažuriranog strateškog okvira; dugoročni plan razvoja OSRH ostaje bez izvorišnog dokumenta; Hrvatska pred saveznicima u NATO-u nema ažurirani nacionalni vojnostrateški dokument; sve planirane nabave realiziraju se bez strateškog referentnog okvira. To je ekvivalent situacije u kojoj arhitekt projektira zgradu bez statičkog proračuna - konstrukcija može stajati, ali ne znate zašto ni do kada.

 

12.3. Selektivna primjena institucionalnih ovlasti kao normativni problem:

Ovdje se pojavljuje ključni normativni paradoks: predsjednik koji propušta ispuniti temeljnu zakonsku obvezu - obvezu koja izravno omogućava operativnost OSRH - istovremeno se poziva na ovlasti vrhovnog zapovjednika kako bi blokirao Vladine aktivnosti u obrambenom prostoru. To je primjer asimetričnog korištenja institucionalnim ovlastima: predsjednik aktivira ovlasti kada mu to politički odgovara, a ne ispunjava obveze koje zahtijevaju suradnju s Vladom i preuzimanje strateškog vodstva.

U teoriji javnog prava i u komparativnoj ustavnoj praksi pitanje institucionalnog estoppela - načela prema kojemu tijelo vlasti koje samo ne ispunjava vlastite obveze ne može u dobroj vjeri pozivati na ovlasti koje mu isti zakonodavni okvir daje - dobiva sve veće analitičko značenje. Predsjedniku koji ostavlja vojsku bez strateškog dokumenta teško je pripisati vjerodostojnost zaštitnika njezinih interesa.

Važne implikacije

13. Sustavne institucionalne posljedice za A2/AD arhitekturu

 

Sve gore navedeno konvergira u jednu središnju stratešku poruku: Hrvatska gradi A2/AD arhitekturu u uvjetima kroničnog institucionalnog deficita na vrhu zapovjednog lanca.

Konkretno:

Prva implikacija - EW i protudronska rupa ostaju otvoreni duže nego što treba. Zabrana suradnje s izraelskom obrambenom industrijom izravno usporava rješavanje jedne od kritičnih A2/AD praznina. Rafael i Elbit su među svjetskim liderima upravo u EW sustavima i protudronskim rješenjima, segmentu koji smo identificirali kao “nedefiniranu prazninu”.

Druga implikacija - informacijska domena A2/AD ima domaću dimenziju. Milanovićeve izjave o Srbiji, koje miješaju točne zabrinutosti s faktografski netočnim atribucijama, mogu stvoriti percepciju reaktivnog, bilateralnog pristupa opremanju tamo gdje zapravo postoji sustavna i NATO-usklađena modernizacija. Za potencijalne protivnike koji prate hrvatsku stratešku komunikaciju nejasni i kontradiktorni signali iz vrha državne vlasti smanjuju odvraćajuću snagu A2/AD arhitekture.

Treća implikacija - nepostojanje Vojne strategije RH jest najkonkretnija šteta. Hrvatska gradi skupu A2/AD arhitekturu bez formalnog strateškog dokumenta koji bi definirao prijetnje, scenarije uporabe sile, prioritete opremanja i pravila angažmana. Najskuplje oruđe postaje strateški suboptimalno ako se nabavlja bez doktrine, operacionalizira bez zajedničke vizije i komunicira bez strateške kohezije.

Redukcija A2/AD diskursa na bilateralni Hrvatska-Srbija narativ štetna je i doktrinarno siromašna. Hrvatska A2/AD arhitektura mora biti dimenzionirana prema NATO kolektivnoj obrani i mogućim prijetnjama iz više smjerova i domena - ne prema jednoj susjednoj državi. Ovaj obrazac - blokada NSATU-a, zabrana suradnje s Državom Izrael, nepisanje Vojne strategije RH - nije niz izoliranih odluka. To je sustavni obrazac koji ima izravne posljedice na razvoj A2/AD sposobnosti.

 

14. Financijski i institucionalni okvir: preduvjeti uspjeha

 

Hrvatska je dostigla 2,1 % BDP-a u obrambenoj potrošnji 2025. godine, a postavljeni cilj od 5 % do 2035. uz 3 % BDP-a do 2030. stvara realan financijski prostor za opisanu A2/AD arhitekturu. Prema dostupnim procjenama, potpuni operativni potencijal opisanog sustava zahtijeva investicije u rasponu od četiri do šest milijardi eura tijekom desetogodišnjeg razdoblja. Hrvatska se može koristiti Europskim obrambenim fondom (EDF) s proračunom od 7,3 milijarde eura, SAFE inicijativom s 150 milijardi eura, EU potporama za zajedničku nabavu te projektima vojnih mobilnosti unutar CEF.

Međutim, najkrhkija točka svake složene obrambene arhitekture nije tehnološka, nego politička: sustavna A2/AD izgradnja zahtijeva strateški konsenzus koji nadilazi vladajuće koalicije i predsjedničke mandate. Kombinacija propuštene Vojne strategije i blokiranja Vladine obrambene politike stvara ozbiljan institucionalni vakuum s realnim sigurnosnim implikacijama. Predsjednička retorika stvara pravnu neizvjesnost koja potencijalno otežava sklapanje ugovora i partnerske odnose.

Posebno je zabrinjavajuće pitanje kredibiliteta RH kao NATO saveznika. Savez se temelji na pretpostavci da saveznici imaju funkcionalne institucije sposobne za koherentnu stratešku komunikaciju i provedbu savezničkih obveza. Predsjednička izjava da će OSRH odbiti provedbu ugovora koje Vlada zakonito sklopi - čak i kao retorički iskaz bez pravnog temelja - šalje problematičan signal o institucionalnoj predvidljivosti i vladavini prava u RH.

Ranjiva sadašnjost

Republika Hrvatska ima iznimno rijetku kombinaciju čimbenika koji pogoduju izgradnji regionalnog A2/AD sustava nerazmjernoga njezinoj veličini: geografsku prednost Jadranskog arhipelaga, koja je neponovljiva u europskom kontekstu, tekući proces modernizacije, koji uvodi upravo platforme pogodne za A2/AD arhitekturu, integriranost u MBDA ekosustav kroz Rafale i Mistral, koji prirodno usmjerava prema STRATUS obitelji, te rastuće financijske ambicije, koje stvaraju prostor za opisane investicije.

Ključna argumentirana teza ove analize jest da Hrvatska mora razlikovati puku nabavu opreme od izgradnje sustava. Rafale bez Meteora i STRATUS raketa jest izuzetno skup lovac, ali ne i A2/AD instrument. HIMARS bez ATACMS/PrSM jest moderno topništvo, ali ne i strateška platforma. Korvete bez Mk41 VLS i NSM/STRATUS integracije jesu plovni objekti, ali ne i A2/AD čvorovi. MQ-9B bez AEW&C integracije jest ISR platforma, ali ne i živčani sustav koji transformira reaktivnu obranu u proaktivni višedomski sustav.

Istovremeno, ova analiza pokazuje da A2/AD arhitektura pati od dvostrukog institucionalnog deficita. Formalnopravno, predsjednički zahtjevi koji zadiru u izvršne ovlasti Vlade pravno su neutemeljeni. Moralno-institucionalno, predsjednik koji u dva mandata nije ispunio zakonsku obvezu donošenja Vojne strategije nema pune vjerodostojnosti kada se poziva na ulogu zaštitnika OSRH i hrvatskih obrambenih interesa.

Milanovićeva “zabrinutost” simptom je šire pojave: Hrvatska 2026. gradi jednu od najambicioznijih A2/AD arhitektura u regiji - HIMARS, Rafale, korvete, STRATUS, MQ-9B - ali to čini bez koherentne Vojne strategije RH, uz kroničnu napetost između dva ustavna aktera nadležna za obranu, i uz povremenu supstituciju strateškog mišljenja medijskim performansom. Ta ranjivost nije samo tehnička, ona je i institucionalna.

Cjeloviti A2/AD “mjehur” nad Jadranom - sa STRATUS raketama u svim trima domenama, SAMP/T protubalastičkim”krovom”, MQ-9B AEW&C kao integralnim senzorskim sustavom, te koherentnom cyber i EW komponentom - transformirao bi Jadransko more iz ranjivog strateškog prolaza u kontroliranu zonu odvraćanja, i to ne kao prijetnju susjedima, nego kao doprinos stabilnosti NATO-ova južnog krila.

Pitanje nije može li Hrvatska izgraditi takav sustav - može! Pitanje je hoće li politička volja, institucionalni kontinuitet i strateška vizija biti dorasli toj geostrateškoj prilici koja se javlja jednom u generaciji. Imperativ vladavine prava i strateškog kontinuiteta nije sloganski zahtjev, on je preduvjet funkcionalne obrane demokratske države. n