Rat u Ukrajini ne može se razumjeti bez njegova energetskog i sigurnosnog okvira. Ta zemlja je desetljećima bila ključni tranzitni koridor za ruski plin prema Europi, ali i prostor na kojem se prelamaju interesi velikih sila spram sigurnosne arhitekture kontinenta - kaže Miloš Zdravković, dipl. ing. elektrotehnike, stručnjak za energetiku iz Beograda, te dodaje:

- Ovaj sukob pokrenuo je duboku promjenu europskog energetskog sustava - ubrzano odustajanje od ruskih energenata, okretanje LNG-u i veću izloženost globalnom tržištu. Posljedice su vidljive: više cijene energije i pad konkurentnosti europske industrije, naročito u energetski intenzivnim sektorima.

Sukobi na Bliskom istoku još direktnije utječu na globalne energetske tokove. Prolazi poput Hormuškog tjesnaca i Sueskog kanala ključne su točke svjetske trgovine naftom i robom, pa svaka nestabilnost na tom području gotovo trenutno podiže rizike u opskrbi i cijene energenata na globalnoj razini.

Zajednički nazivnik obaju konflikata jest duboka transformacija energetskog sustava. Model jeftine i stabilne energije, na kojem je počivao razvoj Europe, ubrzano se mijenja. Energetika sve više postaje pitanje geopolitike, a tržište instrument političkog utjecaja. Zato se o uzrocima govori manje, a o posljedicama više. U biti, riječ je o borbi za kontrolu resursa i transportnih pravaca. U takvom poretku vrijedi jednostavno pravilo - tko kontrolira energiju, u velikoj mjeri određuje i ekonomske i političke tokove.

U svojoj glasovitoj knjizi "Mitovi, laži i ratovi za naftu" F. William Engdahl naglašava ključnu ulogu nafte u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima. Koliko je ta "zloglasna" slava nafte i danas aktualna, s obzirom na sadašnji rat na Bliskom istoku? Jesu li nafta i plin ključni faktori o kojima sve ovisi?

- Nisam čitao Engdahlovu knjigu, ali sam se ovom temom bavio kroz radove drugih autora, između ostalog i kroz knjigu hrvatskog znanstvenika Vladimira Paara "Energetska kriza", koja vrlo jasno pokazuje koliko je energija, a posebno nafta i plin, duboko upletena u međunarodne odnose i sukobe.

Ako gledamo današnji Bliski istok, teško je ignorirati činjenicu da je to područje i dalje ključni izvor svjetske nafte i jedno od najvažnijih čvorišta energetskih tokova. Prolazi poput Hormuškog tjesnaca nisu samo geografske točke nego i strateški ventili globalne ekonomije. Svaka destabilizacija tog prostora automatski se prelijeva na cijene energenata, transport i ukupnu ekonomsku stabilnost.

Međutim, bilo bi pojednostavljeno reći da se danas svi ratovi vode isključivo zbog nafte i plina. Oni jesu ključan faktor, ali ne i jedini. U igri su i sigurnosni interesi, politički utjecaj, kontrola transportnih pravaca, kao i širi geopolitički odnosi velikih sila. Energetika je, u tom smislu, više osnova na kojoj se ti interesi prelamaju nego jedini uzrok sukoba.

Ono što se nije promijenilo jest činjenica da energija i dalje određuje odnose moći. Nafta i plin ostaju strateški resursi bez kojih nema stabilne ekonomije, a samim tim ni političke stabilnosti. Zato svaki ozbiljniji poremećaj na područjima gdje se proizvode ili kroz koja prolaze energenti, kao što je Bliski istok, ima globalne posljedice.

Drugim riječima, "zloglasna" uloga nafte nije nestala - samo je postala dio šire slike u kojoj se prepleću energija, geopolitika i sigurnost.

Mnogi analitičari upozoravaju da se američko-izraelski rat protiv Irana pretvorio u neku vrstu "crnog labuda" - nepredvidljiv i razoran šok čije posljedice osjećaju gotovo svi. Ako je tomu tako, je li svijet pred najvećom ekonomskom i energetskom krizom u posljednjih 50 godina, ali i onoj sigurnosnoj, koliko je to realnost, a koliko pretjerivanje? I tko u svemu tome najviše profitira, vjerojatno Kina...?

- Pojam "crnog labuda" često se koristi kako bi se opisao šok koji sustav nije uspio predvidjeti, ali u ovom slučaju treba biti precizan - napetosti na Bliskom istoku, posebno oko Irana, nisu iznenađenje, nego dugotrajan proces koji sada ulazi u fazu otvorenog rizika. Drugim riječima, više se radi o eskalaciji poznatog problema nego o potpuno nepredvidljivom događaju.

Jesmo li pred najvećom energetskom krizom u posljednjih 50 godina? To u ovom trenutku još nije izvjesno, ali potencijal postoji. Sve ovisi o jednoj ključnoj stvari - hoće li doći do ozbiljnog poremećaja u transportu nafte, prije svega kroz Hormuški tjesnac. Ako bi taj tok bio znatno ugrožen, imali bismo nagli skok cijena nafte, lančani rast troškova transporta i proizvodnje, a zatim i inflacijski udar na globalnoj razini. To je scenarij koji bi zaista mogao podsjećati na krize iz 70-ih, pa i nadmašiti ih.

Međutim, ako se sukob zadrži u ograničenim okvirima, bez direktnog zatvaranja ključnih pomorskih pravaca, onda ćemo imati povišenu volatilnost i stalni pritisak na cijene energenata, ali ne i potpuni slom sustava. Dakle, realnost je negdje između - rizik je ozbiljan, ali najcrnji scenarij još nije izvjestan.

Što se tiče toga tko profitira, odgovor nije jednostavan, ali postoje jasni trendovi. Kina svakako ima određene koristi, jer kao najveći uvoznik energije može diversificirati opskrbu i kupovati energente po povoljnijim uvjetima, posebno iz Rusije. Istovremeno jača svoju geopolitičku poziciju kao stabilan industrijski centar u svijetu koji postaje sve fragmentiraniji.

S druge strane, profit ostvaruju i veliki izvoznici energije - zemlje koje proizvode naftu i plin, ali i kompanije koje posluju u LNG sektoru. Ne treba zanemariti ni činjenicu da krize uvijek ubrzavaju preraspodjelu tržišta i jačanje onih koji imaju kontrolu nad resursima i transportnim pravcima.

Ako se sve svede na bit problema, ne radi se samo o ratu nego i o fazi u kojoj se globalni energetski sustav preoblikuje. U takvim okolnostima, najveću prednost imaju oni koji imaju siguran pristup energiji i sposobnost da je dugoročno osiguraju, a tu se danas jasno izdvajaju Azija, prije svega Kina, i veliki izvoznici energenata. Europa je, s druge strane, u najosetljivijoj poziciji upravo zbog visoke cijene energije i gubitka prijašnjih prednosti.

Zaključno, kakva je trenutno situacija u Srbiji s opskrbom naftom i plinom? Hrvatski premijer Plenković kaže da "opskrba naftom nije u pitanju, imamo rezerve za iduća tri mjeseca", a slično govori i predsjednik Srbije Vučič: "Imamo ogromne zalihe, samo jedna zemlja u regiji ima kao mi." Vaš završni komentar?

- Što se tiče Srbije, situacija je trenutno stabilna, ali ne i komforna u dugom roku. Opskrba naftom dominantno se oslanja na uvoz preko JANAF-a i preradu u rafineriji u Pančevu, a plin se osigurava prije svega iz Rusije, uz skladišne kapacitete u Banatskom Dvoru. Država zaista ima strateške rezerve, ali one su po definiciji ograničene - služe da amortiziraju kratkoročne poremećaje, ne i da trajno riješe problem.

Izjave političara da "imamo dovoljno za tri mjeseca" ili "ogromne zalihe" treba razumjeti u tom kontekstu - to jest važno za stabilnost sustava u kriznim momentima, ali ne znači da smo dugoročno energetski sigurni. Srbija je i dalje visoko ovisna o uvozu, i nafte i plina, što znači da smo direktno izloženi svim vanjskim poremećajima - bilo da su u pitanju cijene, logistika bilo geopolitika.

Ključna stvar je da, za razliku od nekih zemalja EU-a, Srbija još uvijek ima relativno povoljnije ugovorne aranžmane za plin i određeni stupanj fleksibilnosti u opskrbi naftom. To nam daje kratkoročnu prednost. Međutim, to nije sistemsko riješenje. Ako bi došlo do ozbiljnijeg poremećaja globalnih tokova, prije svega nafte kroz Bliski istok ili logistike u regiji, naše rezerve bi brzo došle u fokus, a tada bi se vidjelo koliko sustav zaista može izdržati.

Zaključno, stanje je stabilno dok su globalni tokovi stabilni. Srbija trenutno nije ugrožena, ali nije ni energetski neovisna. U takvom okruženju, svaka ozbiljna kriza izvana vrlo brzo postaje i unutarnji problem.