Ukrajinski rat, koji je ušao u petu godinu trajanja, a sad i rat na Bliskom istoku tjednima se udarne vijesti svih svjetskih medija. Pritom se čini kako se o uzrocima tih ratova sve manje raspravlja, svi govore o posljedicama, koje su sve dramatičnije. uključujući i one geopolitičke... Da analizira aktualnu situaciju zamolili smo Admira Lisicu, doktoranda na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, direktora Centra za geopolitička istraživanja - Geopol.

- Uzrok rata postaje sporedan u onom trenutku kada njegove posljedice postaju globalne, te kada su one uzrok pomicanja na geopolitičkoj šahovskoj ploči. Upravo su ruski napad na Ukrajinu i američko-izraelski napad na Iran učinili da svi osjećamo posljedice sukoba. Primjera radi, zbog geopolitičkih implikacija cijene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koje su nekoliko tisuća kilometara udaljene od ratnih područja, kontinuirano rastu. Sportski kolektivi ne mogu igrati u svojim matičnim državama, pa im ovdašnji domaći teren postaje onaj koji im nudi sigurnost. U slučaju Dubai Basketaballa to je Sarajevo, što je veoma značajno u dekonstruiranju lažnog narativa koji nastoji Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu prikazati kao sigurnosnu opasnost, kroz sekuritizaciju, koju često imamo od pojedinih zlonamjernih srpskih i hrvatskih lobista, pa čak i policy makera. S druge strane, za izraelske klubove sigurnu zonu trenutno čine Mađarska i Srbija. Posljedice ćemo, izgleda, tek zbrajati, a one nisu samo u ekonomskim parametrima, koje šira javnost najčešće potencira. Smatram da aktualne geopolitičke promjene donose novu geopolitičku realnost, te drukčiju konstelaciju odnosa, što podrazumijeva da će se buduća savezništva zasnivati na realpolitici i pragmatičnosti, pa tek onda na ideološkoj osnovi.

Stoji li teza da se u suvremenim sukobima, poput rata u Ukrajini i ovoga na Bliskom istoku, cijena mira mjeri u teškim pregovorima, a cijena rata očituje u dugotrajnom iscrpljivanju resursa i geopolitičkoj nestabilnosti? Ako je suditi prema Trumpovim svakodnevnim kontradiktornim izjavama, čini se da se upravo to događa... Trump priča o pregovorima, Iran ih demantira, dok Bliski istok doslovce gori...

- U vezi s Trumpom jedino je jasno da on nema konkretan fokus u svojoj vanjskoj politici. Emanuel Todd u knjizi "Poraz Zapada", kada tematizira američke vanjskopolitičke aspiracije, kritički iznosi stav da je njihova mana to što se ne zadržavaju na jednom cilju. On ističe: "Poput hiperaktivnog djeteta, Amerika se muči zadržati pažnju na jednom cilju." Od zagovaranja mira, rješavanja sukoba došli smo do toga da Trump pod izraleskim utjecajem sudjeluje u sukobima, a također mu u fokusu više nije toliko ni rješenje situacije u Ukrajini. Trump je "doveo za stol" Putina, te je shvatio da se Rusiju mora shvatiti ozbiljno u rješevanju ukrajinskog pitanja, koje je, prema Brezinskom, od neprocjenjive važnosti. Emanuel Todd i neki drugi istraživači koji tematiziraju međunarodne i geopolitičke odnose sve su bliži teoriji da je Brezinski pogriješio u svojoj procjeni u kontekstu odnosa na relaciji Ukrajina - Rusija oko konačnog epiloga.

Kada je riječ o Iranu, mišljenja sam da će, ako izdrži do kraja, a sve upućuje na to da hoće, njegova pregovaračka pozicija biti znatno jača nego u cjelokupnom razdoblju od posljednjih nekoliko desetljeća. Iran je shvatio lekcije iz "Dvanaestodnevnog rata", koji im je poručio da za njega nisu dobra polurješenja, koja u praksi znače zamrznuti sukob. Iran nije Venezuela, što su zagovarači vojne intervencije znali, ali se nisu željeli pomiriti s tom očitom činjenicom. Geopolitička nestabilnost uzrok je i one unutarnje, jer podatak da samo oko 20 % američkih građana podržava vojnu intervenciju i politiku "Izrael first" govori da Trumpova administracija nema podršku. Kada je SAD namjeravao izvesti invaziju na Irak, prije tog čina, vođena je kontinuirana kampanja uvjeravanja javnosti da je to dobro za američke interese, sada je takvo što izostalo, jer je čak i jasnije od situacije u Iraku da pad iranskog režima nije glavni američki, nego izraelski interes.

AFP/HINA

Mnogi analitičari upozoravaju da posljedice američko-izraelskog rata protiv Irana osjećaju gotovo svi. Ako je tomu tako, je li svijet pred najvećom ekonomskom i energetskom krizom u posljednjih 50 godina, ali i sigurnosnom, koliko je to realnost, a koliko pretjerivanje? I tko u svemu tome najviše profitira, vjerojatno Kina...?

- Kao što sam već istaknuo, posljedice očito već osjećamo svi. Ako se ovaj rat oduži, sigurno je da će one biti još veće. Ne bih olako ulazio u procjenu razmjera ove krize i ne želim je populistički predstaviti jednom od najvećih, jer, kao što sam istaknuo, tek slijedi razdoblje kada ćemo zbrajati njezine posljedice. Javnost je sklona populizmu i stvaranju određenih paranoja, koje imaju negativan efekt na prosječne građane u našoj regiji, a oni nešto informiraniji ipak imaju analitičko znanje procjene, koja od nas zahtijeva da budemo racionalni u ovako geopolitički nepredvidljivim situacijima. Ako gledamo na Kinu, ona je jedan od važnijih partnera Irana, ali Kini, kao ni Rusiji, ne odgovara da Iran bude superiorniji od nje. Na početku rata istaknuli su kako su se na vrijeme opskrbili izvorima opskrbe drugih dobavljača, ali sigurno je da u ovom trenutku iscrpljivanje SAD-a odgovara Kini, jer je fokus na drugoj strani. Iako je jasno kako bi urušavanje postojećeg sustava u Iranu bilo snažan udar na Kinu, kao što je rušenje Bashara Al-Asada negativno za utjecaj Irana i Rusije. Naftni disbalans ne utječe previše na SAD, ali će i on imati određene posljedice, posebno zbog nezadovljstva svojih poreznih obveznika, čiji se novac troše velikom brzinom za podržavanje rata koji je u interesu Izraela. U ovakvim sukobima profit i pobjeda su mogući, ali ne apsolutna pobjeda. Tek će konačni epilog rata pokazati tko je izvukao stvarnu korist iz ove situacije.

Zaključno, kakva je trenutno situacija u BiH s opskrbom naftom i plinom? Hrvatska Vlada donijela je zaštitne mjere vezane uz cijene naftnih derivata i cijene električne energije, plina ima dovoljno i situacija je zasad stabilna... Vaš završni komentar?

- Slično kao u susjednoj Hrvatskoj, nema panike oko opskrbe ključnim energentima, koji su važni ne samo za funkcioniranje gospodarstva nego i za svakodnevni život građana. U ovako izazovnim situacijama važna je komunikacija i "krizno komuniciranje", koje mora biti ozbiljno i profesionalno prema konzumentima, a u ovom slučaju konzumenti su svi građani, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Podjednako važno za obje susjedne države jest da shvate kako postoji život i nakon ovog sukoba, koji će se kad-tad morati okončati. Nakon toga slijedi izazovna faza, u kojoj će biti važno obnoviti narušene odnose, te nastaviti surađivati, jer jasno je da ovo nije samo rat koji uključuje na jednoj strani SAD i Izrael, a na drugoj Iran. Situacija je u određenoj mjeri kompleksnija nego kada je riječ o ruskoj invaziji na Ukrajinu. Prema tome, bitno je zadržati komunikacijske diplomatske kanale, te perpetuirati na tome da je glavni interes, sada govorim iz pozicije Bosne i Hercegovine, da se ovaj rat što prije okonča!

To govorim zato što je u bliskoj prošlosti, posebno u ratnom razdoblju, Bosna i Hercegovina imala prijateljski odnos sa SAD-om i Iranom, ali ne treba zaboraviti ni kako je Hrvatska imala vojne benefite tijekom agresije od iranskih pošiljki koje su stizale u Bosnu i Hercegovinu preko Hrvatske. Sve to je realizirano uz prešutno odobravanje SAD-a. Prema tome, rat prijateljskih zemalja trećoj strani nije u interesu nikada.