Svjedoci smo nevjerojatne agresivnosti čovjeka već od njegove najranije dobi. Pritom je puno i djece koja uz neku dozu agresivnosti ostvaruju svoje želje. Bore se, primjerice, s drugom djecom za neku igračku već u svom domu, a poslije i u dječjem vrtiću. Podsjeća me to na urođenu agresivnost ptića u gnijezdu koji će izgurati onog slabijeg i izbaciti ga iz gnijezda - navodi prof. dr. sc. Darko Ropac te u nastavku svog komentara piše:

PIŠE: PROF. DR. SC. DARKO ROPAC

- Stoga, ako roditelji svoju djecu u odgoju ne usmjeravaju kako treba i ne obuzdavaju njihovu agresivnost, to će se nastaviti tijekom njihova života. Poslije se ta agresivnost nastavlja kroz vršnjačko nasilje pa preko agresije navijačkih skupina sve do obiteljskog nasilja i mobinga na radnom mjestu. Mnoga djeca tijekom razvoja ne stječu respekt prema roditeljima i drugim članovima obitelji ni prema svojim vršnjacima, a poslije ni prema drugima. Još u vrijeme mojeg djetinjstva i odrastanja kućni i školski odgoj stjecao se i kaznama. Nekada je u odgoju vrijedila krilatica da je batina izišla iz raja. Dakako, nisam za odgoj temeljen na batini, ali djeca moraju steći respekt i svojevrsno poštovanje prema roditeljima, svojoj okolini i svima drugima koji će odgojno djelovati tijekom njihova života.

OPASNE ULICE

Da se ipak vratimo na one malo starije koji ipak nisu više djeca. Gotovo mi je nezamislivo da se navijačke skupine dogovaraju gdje će se susresti radi fizičkog okršaja. Što je to u mladim ljudima da pripremaju palice i noževe znajući da mogu nanijeti teške ozljede ili da ih i sami mogu steći u tom okršaju? Agresivnost je toliko izražena da ni dolazak policije ne umanjuje njihovu želju za obračunom. Agresivnost usmjeravaju čak i prema policajcima, koji u samoobrani moraju posegnuti za sredstvima prinude, pa čak i vatrenim oružjem. Na kraju se preispituje postupanje policajaca i njihova suspenzija. U Velikoj Britaniji napad na nenaoružanog policajca, popularnog bobija, napad je na državu, te su i kazne tome primjerene. Kod nas je uhićenje dokaz odvažnosti nekog iz skupine.

Noćne lude vožnje ulicama našeg glavnog grada odraz su agresivnosti mladih koji time iskazuju svoj društveni status. Gotovo da je postalo za život opasno voziti se noću gradom. Čovjek može lako postati žrtvom nasilja neke skupine mladih koja, vozeći se gradom u alkoholiziranom stanju, traži žrtvu na kojoj će iskaliti neki svoj bijes.

PEXELS/MELINE ASRYAN

Stoga sebi postavljam pitanje ima li agresivnost evolucijsku ulogu. U praskozorje ljudskog roda naš davni predak morao se boriti s brojnim nedaćama. Hrane sigurno nije bilo u izobilju, ni dovoljno, pa je bila nužna borba za teritorij s nekim drugim skupinama za povoljniji životni prostor. Tako je bilo i sa skloništem od divljih zvijeri. Opasnost za našeg pretka vrebala je na svakom koraku. U konačnici mogao je završiti kao obrok nekoj od drugih skupina praljudi. Zbog opasnosti s kojima se susretao kroz svoj evolucijski razvoj bilo je nužno razviti neke mehanizme obrane. Stoga se razvio neovisni živčani sustav - sipmatikus - koji je osigurao brzu reakciju na opasnost. Bio je to mehanizam koji je omogućio borbu ili bijeg. Autonomni živčani sustav ostao je i danas te omogućuje modernom čovjeku brzu reakciju na neku opasnost. Uz to razvio se i hormonalni sustav koji je davnim precima omogućio borbu za preživljavanje. I taj je mehanizam ostao u modernom čovjeku. Stoga zaključujem da smo genetski determinirani da se borimo, odnosno da pokazujemo određeni stupanj agresivnosti. Ta sposobnost agresivnog ponašanja i reakcije prisutna je i dandanas.

Utjecaj okoline i novih tehnologija koje potiču agresivnost sve je veći. Tomu pridonose videoigrice koje se u većini temelje na nekom obliku agresije. Ili je to borba s nekim opasnim zvijerima, ili uništavanje neprijatelja u nepoštednoj videoborbi. Djeca i mladi ljudi (ali i ne samo oni) uz takve igrice provode nerijetko dnevno i po nekoliko sati. Mali je korak od virtualne agresivnosti do one u stvarnom životu. Stečeno ponašanje, uz urođenu i ničim sputavanu agresivnost, prenose u realni svijet. Otuda sve veći problem vršnjačkog nasilja koje nije samo verbalno već i fizičko. Uglavnom neka manja skupina odabere nejaku žrtvu i na njoj se iživljava.

HULIGANI SA STADIONA

Još je prisutnije verbalno nasilje kojim se vrijeđa nekog od vršnjaka. U tome ne zaostaju ni djevojčice. Nerijetko zbog toga zlostavljano dijete izgubi samopouzdanje i počini samoubojstvo. Agresija se nastavlja kroz tinejdžersku dob i poslije kroz navijačke skupine. Zanimljivo je da je agresija navijačkih skupina gotovo isključivo vezana uz nogomet. Čini se da nogomet potiče među navijačima najniže strasti. Dakako, nije nogomet sam po sebi poticaj na agresiju. Tu je urođena sposobnost agresivnog ponašanja uz agresiju nesputanu društvenim utjecajem, a ujedno je to način da se iskaže nezadovoljstvo. U konačnici nije li i rat oblik društvene agresivnosti prisutan kroz čitavu ljudsku povijest sve do današnjih dana.

Moderno društvo donosi svoja pravila po kojima bi se trebali njegovi pripadnici ponašati. Utjecaj na korekciju neobuzdane agresivnosti treba početi od najranijeg djetinjstva unutar obitelji. Potom odgojno-obrazovne ustanove trebaju nastaviti s pozitivnim utjecajem na ponašanje mladih ljudi. Često to izostaje...