Ova analiza Ivice Mandića, vojnog komentatora, umirovljenog načelnika Centra za obrambene i strateške studije Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, koju objavljujemo u dva nastavka, sintetizira dvije blisko povezane analize: prva istražuje koncepcijski okvir i operativnu arhitekturu Anti-Access/Area Denial (A2/AD) prilagođenu strateškom položaju i geomorfološkim karakteristikama Republike Hrvatske, druga analizira ustavnopravne ovlasti predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga i institucionalne posljedice kroničnog sukoba Pantovčaka i Vlade oko obrambene sposobnosti države.

Polazeći od temeljnih teorijskih postavki A2/AD koncepta i tekućeg procesa modernizacije OSRH sustavima HIMARS, Rafaleima F4, raketnim korvetama, obitelji raketa STRATUS i bespilotnim platformama MQ-9B SeaGuardian, rad argumentira da Hrvatska ima potencijal izgradnje jednog od najefikasnijih regionalnih A2/AD sustava nerazmjernog njezinoj veličini - pod uvjetom koherentne dugoročne strategije koja nadilazi nabavljačke cikluse. Istovremeno analiza pokazuje da je taj potencijal sustavno ugrožen kroničnim institucionalnim deficitom: predsjednik, koji propušta donijeti Vojnu strategiju RH kao zakonsku obvezu, a istovremeno se poziva na ovlasti vrhovnog zapovjednika kako bi blokirao Vladine aktivnosti u obrambenom prostoru, stvara paradoks koji strateški razorno djeluje na samu arhitekturu koju Hrvatska nastoji izgraditi.

AMBICIOZAN CILJ

1. Promijenjeno sigurnosno okružje, hrvatska strateška pozicija i institucionalni kontekst

Ruska invazija na Ukrajinu u veljači 2022. označila je temeljnu promjenu europske sigurnosne paradigme - ne samo u geografskom smislu nego i u metodološkom pristupu vojnom planiranju. Rat je dokazao da kinetičke kopnene operacije velikih razmjera ostaju relevantnom prijetnjom na europskom kontinentu, da integracija dronova, preciznih dalekometnih raketa i elektroničkog ratovanja fundamentalno mijenja dinamiku bojnog polja te da ni jedna saveznica nije imuna na direktne ili neizravne posljedice eskalacije.

Za Republiku Hrvatsku posebno je indikativna činjenica da je 10. ožujka 2022. - samo šesnaest dana nakon početka ruske invazije - iznad Zagreba preletjela i srušila se ruska bespilotna letjelica Tu-141 Striž, preletjevši prethodno teritorij triju NATO saveznica i pritom nije bila otkrivena ni presretnuta. Taj incident, koji je, srećom, završio bez žrtava, poslužio je kao brutalna ilustracija stvarnog stanja tadašnjih hrvatskih protuzračnih obrambenih sposobnosti i potaknuo ozbiljan javni i institucionalni diskurs o nužnosti sustavne modernizacije.

Hrvatska je danas, u 2026. godini, u tijeku najopsežnijeg procesa modernizacije Oružanih snaga u posljednjih trideset godina. Prema riječima ministra obrane Ivana Anušića, obrambeni proračun dostigao je 2,1 % BDP-a u 2025. godini, a zemlja je postavila ambiciozan cilj od 5 % BDP-a do 2035. godine. Taj kontekst - kombinirani pritisak promijenjenog sigurnosnog okružja, tekuće modernizacije i dostupnosti naprednih zapadnih sustava - stvara jedinstvenu priliku za izgradnju koherentne A2/AD arhitekture koja bi Jadran pretvorila u strateški kontrolirani prostor.

Međutim, analiza tog obrambenog potencijala ne može biti potpuna bez istovremenog uvida u institucionalni kontekst u kojemu se modernizacija odvija. Dana 23. veljače 2026. godine predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović objavio je priopćenje u kojemu, pozivajući se na ulogu vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga (OSRH), ponovo naglašava zabranu suradnje OSRH s izraelskom vojskom i poziva Vladu na obustavu svih planova nabave oružja i vojne opreme iz Izraela. Povod je bio službeni posjet potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića Izraelu, gdje se ministar sastao s izraelskim kolegom Israelom Katzom i predstavnicima izraelske obrambene industrije.

Izjava nije izoliran politički iskaz, ona je nastavak višegodišnjeg institucionalnog sukoba predsjednika i Vlade koji zadire u temelje demokratskog ustroja izvršne vlasti. Istovremeno, ona dobiva osobitu težinu kada se promotri u kontekstu propusta istog predsjednika da, kao vrhovni zapovjednik, donese Vojnu strategiju Republike Hrvatske - temeljni strateški dokument koji je zakonski dužan donijeti prema odredbama Zakona o obrani.

Ovdje postavljam trostruko analitičko pitanje. Prvo, kakva je koncepcijska arhitektura A2/AD sustava koji Hrvatska može i treba izgraditi nad Jadranom? Drugo, u kojoj su mjeri predsjednikove zapovijedi i zahtjevi prema Vladi ustavnopravno utemeljeni? Treće, koje su šire institucionalne i sigurnosne posljedice opisanog institucionalnog sukoba za obrambenu sposobnost RH i realizaciju A2/AD potencijala koji se tek gradi?

2. Teorijski okvir: A2/AD kao strateški koncept [1]

2.1. Geneza i definicija koncepta

Koncept Anti-Access/Area Denial (A2/AD) razvijen je primarno u kontekstu američke vojne misli kao analitički alat za opisivanje sposobnosti potencijalnih protivnika - posebno Kine i Rusije - da ograniče, ometaju ili onemogućuju slobodu operativnog manevra izvan i unutar određenog geografskog prostora. U strogoj doktrinarnoj terminologiji, anti-access (A2) odnosi se na dugodometne sposobnosti, čija je svrha spriječiti ulazak protivničkih snaga u operativno područje, a areadenial (AD) opisuje sustave i taktike kojima se ograničava sloboda manevra već angažiranih snaga unutar tog prostora.

Kako ističe War on the Rocks, sam pojam A2/AD evoluirao je od korisnog konceptualnog oruđa do ponekad varljive heurističke skraćenice koja može zamagliti stvarnu narav prijetnje. U slučaju Rusije, primjerice, najefikasniji instrumenti zone zabrane pristupa nisu precizni raketni sustavi, nego klasično topništvo i višecijevni bacači raketa. Ta je distinkcija metodološki važna: A2/AD nije monolitna doktrina, nego operativni koncept koji svaka vojska i svaka geopolitička situacija realizira na specifičan način.

Za male saveznice poput Hrvatske A2/AD ima posebno značenje: nije instrument globalnog projiciranja sile, nego asimetrični mehanizam odvraćanja kojim relativno mala zemlja može nametnuti neprihvatljive rizike daleko nadmoćnijem protivniku. Jadransko more, sa svojom izrazito razvedenom obalom, dugom 1880 km kopnene linije, s dodatnih 4058 km otočnih obala, prirodnim kanalima, plitkim uvalama i planinskim masivima Dinarida, gotovo je idealan geografski preduvjet za upravo takvu, asimetričnu A2/AD, primjenu.

2.2. Višedomenska narav modernog A2/AD

Suvremeni A2/AD sustavi ne operiraju isključivo u jednoj vojnoj domeni. Rat u Ukrajini dokazao je da učinkovita zabrana pristupa i kontrola prostora zahtijevaju simultanu i integriranu primjenu pet međuovisnih domena: kopno, more, zrak, cyber-prostor i informacijska/kognitivna domena. Izostanak koherentnosti u bilo kojoj od tih domena stvara ranjivosti koje sofisticirani protivnik može iskoristiti za probijanje cjelokupnog sustava.

NATO je tu spoznaju integrirao u svoju Združenu doktrinu višedomenskih operacija (Multi-Domain Operations), a general Christopher Donahue, zapovjednik kopnenih snaga SAD-a u Europi i Africi, posebno je naglasio rastuću važnost kopnenih platformi u rušenju neprijateljevih A2/AD mjehura - navodeći primjer Kaliningrada, gdje moderni kopneni sustavi mogu u rekordnom vremenu neutralizirati ruske A2/AD sposobnosti. Ista logika primijenjena u obrnutom smjeru opisuje potencijal koji Hrvatska može razviti nad Jadranom.

3. Hrvatska geostrateška prednost: prirodni A2/AD teren

Hrvatska posjeduje geomorfološku prednost koja je rijetka u europskom kontekstu: razvedena obalna linija Jadranskog mora, gusti arhipelag od 1244 otoka, otočića i hridina, uski morski prolazi i kanali između kopna i otočja (Velebitski kanal, Splitska vrata, Hvarski kanal, Lastovski kanal) te planinski masiv Dinarida, koji fizički odvaja unutrašnjost od obalnog pojasa. Te geografske karakteristike vrijede kao prirodni multiplikator sile za svaki sustav oružja koji se njima koristi, a posebno za protubrodske, protuzračne i precizne kopnene sustave.

Jadransko more samo po sebi čini iznimno povoljan A2/AD prostor. Širina mora kreće se između 150 i 250 km, dubina je relativno malena (prosječno 170 m na sjeveru, do 1200 m na jugu), a gusti arhipelag pruža izvrsne zaklonjene pozicije za mobilne obalne lansere i pomorske jedinice. U strateškom smislu, zemlja koja kontrolira obalnu liniju Jadrana i otočje ima izrazitu asimetričnu prednost pred svakim napadačem koji pokušava projicirati silu kroz to more.

Hrvatska je aktivno lobirala za veću NATO prisutnost u Jadranu i razmatrala postavljanje regionalnog logističkog čvorišta. Strateška pozicija Rijeke kao izuzetno duboke luke [2] s višemodalnim kopnenim vezama čini je ključnom logističkom točkom NATO-ova južnog krila. Tva činjenica čini hrvatsku A2/AD arhitekturu ne samo elementom nacionalne obrane nego i doprinosom kolektivnoj sigurnosti Saveza.

4. Kopnena domena: HIMARS i precizne dalekometne vatre

4.1. Sustav HIMARS - temelj kopnene A2/AD komponente

Hrvatska je ugovorila nabavu osam lansera M142 HIMARS (High Mobility Artillery Rocket System), čime postaje jedna od malobrojnih europskih saveznica s tom sposobnosti. HIMARS je višenamjenski kopneni raketni sustav koji može nositi cijelu obitelj MLRS streljiva - od vođenih raketa GMLRS dosega 70 - 80 km do ER GMLRS s dosegom do 150 km, taktičkih balističkih raketa ATACMS s dosegom do 300 km te najnovijih sustava PrSM (Precision Strike Missile) s dosegom između 60 i 499 km.

Ključni doprinos A2/AD arhitekturi nije samo sam lanser nego i ukupna paleta raketa kojom se uz njega koristi. Pravi strateški skok dolazi s ATACMS i posebno PrSM sustavima: PrSM je specijalno dizajniran za gađanje pokretnih morskih i kopnenih ciljeva - što ga čini idealnim oruđem za A2/AD u pomorskom scenariju gdje neprijateljski brodovi pokušavaju ući u Jadran. Kao referentni model, Litva je pri nabavi HIMARS-a ugovorila kompletnu raketnu paletu uključujući ATACMS i PrSM u paketu vrijednom 495 milijuna dolara. Hrvatska bi trebala slijediti taj pristup, jer samo heterogena raketna paleta transformira HIMARS iz topničkog sustava u strateški A2/AD instrument.

ČETIRI DOMENE

5. Pomorska domena: raketne korvete, obalni lanseri i obitelj raketa MBDA “STRATUS” [3]

5.1. Obitelj raketa STRATUS - strateški temelj pomorskog A2/AD

Središnji element buduće hrvatske pomorske A2/AD arhitekture jest integracija raketa iz obitelji STRATUS, razvijenih od MBDA u okviru britansko-francuskog programa FC/ASW (Future Cruise/Anti-ShipWeapon). Obitelj STRATUS čine dvije komplementarne, ali funkcionalno različite rakete: STRATUS LO (LowObservable) i STRATUS RS (Rapid Strike). STRATUS LO je podzvučna, iznimno nisko vidljiva krstareća raketa procijenjenog dosega oko 1000 km, a STRATUS RS raketa s ramjet pogonom i brzinom između tri i pet maha, dosega oko 500 km, posebno dizajnirana za SEAD/DEAD misije.

Strateška sinergija dvaju sustava upravo je u njihovoj komplementarnoj naravi: kombinirana salva STRATUS LO i STRATUS RS može istovremeno napadati iz različitih smjerova i brzine, preplavljujući senzore i procese odlučivanja neprijateljevih obrambenih sustava - efekt koji se u vojnoj terminologiji naziva saturacijom obrane. Sposobnost jednovremenog udara na sustav PZO i zračne luke protivnika (Republika Srbija s narativom “Zagrepčanke”, koji šire kako hrvatski političari tako i mainstream mediji bez imalo soli u glavi) najmoćniji je odvraćajući “proizvod” A2/AD strateškog koncepta.

5.2. Raketne korvete - ploveći A2/AD čvorovi

Planirana nabava dviju suvremenih raketnih korveta ključni je strukturni element u izgradnji pomorske A2/AD mreže. Ključan uvjet pri odabiru jest ugradnja vertikalnog lansirnog sustava Mk41 VLS [4], jer jedino taj standardizirani NATO sustav omogućuje buduću integraciju STRATUS LO raketa. Svaka korveta s npr. 16 STRATUS LO u VLS-u postaje platformom za 16 simultanih strateških udara dosega 1000 km - što je sposobnost koja nema presedana u dosadašnjoj povijesti HRM-a. Uz korvete, paralelna nabava šest – osam mobilnih obalnih lansera (MOL) s NSM raketama (Naval Strike Missile, doseg 185+ km) kao prijelaznim rješenjem osigurala bi neposrednu protubrodsku sposobnost raspoređenu na ključnim otočnim pozicijama.

6. Zračna domena: Rafale F4, protuzračna obrana i bespilotni sustavi

Dvanaest višenamjenskih borbenih zrakoplova Rafale F3-R, primljenih do svibnja 2025. i nadograđenih na standard F4 u prosincu 2025., čine osnovu zrakoplovne A2/AD komponente. U A2/AD kontekstu, Rafale je primarni nosač za zrakoplovnu inačicu STRATUS LO i RS raketa. Borbeni komplet koji Hrvatska mora sustavno popunjavati uključuje rakete zrak-zrak Meteor (domet 200+ km), krstareće rakete SCALP EG (domet 560 km) te protubrodske rakete AM39 Exocet. Bez odgovarajućeg broja Meteor raketa Rafale gubi ključnu sposobnost nametanja A2/AD zone u zraku.

Za punopravni A2/AD “mjehur” nad Jadranom nužno je rješenje za srednji i dugački domet protuzračne obrane. Optimalna opcija jest sustav SAMP/T baziran na raketi Aster 30 Blok 1 NT, koji dostiže 150 km po daljini i 25 km po visini, a posebno je sposoban za obaranje balističkih dosega do 1500 km. Četiri baterije SAMP/T raspoređene na strateškim točkama u unutrašnjosti i uz jadransku obalu, u kombinaciji s MQ-9B AEW&C kao letećim radarom, stvorile bi preklapajući protuzračni “krov” koji pokriva cijelo Jadransko more.

7. Informacijsko-ISR domena: MQ-9B SEAGUARDIAN s AEW&C [5] [6] kao središnji živčani sustav

Najvažnija, a često najzanemarenija komponenta svakog A2/AD sustava jest sposobnost prikupljanja, obrade i raspodjele informacija u stvarnom vremenu - bez koje su čak i najskuplji i najtočniji raketni sustavi reaktivni, parcijalni i podoptimalni. General Atomics Aeronautical Systems (GA-ASI) i Saab zajednički razvijaju AEW&C (Airborne Early Warning&Control) sposobnost za cijelu liniju MQ-9B bespilotnih letjelica, uključujući SkyGuardian, SeaGuardian i novu MQ-9B STOL inačicu. Tehnološku osnovu čini SaabovErieye ER radar - adaptivni S-pojasni AESA višenamjenski radar baziran na galijev-nitrid (GaN) tehnologiji. [7]

Za Hrvatsku je od posebne važnosti MQ-9B SeaGuardian inačica, jer je jedina platforma koja obavlja tri misije koje Hrvatska treba: trajno izviđanje (ISR) Jadrana, AEW&C sposobnost i protupodmorničke (ASW) zadaće. Ključni podatak koji mijenja cijelu A2/AD arhitekturu jest izdržljivost od 40 sati: s dvjema do trima MQ-9B u rotaciji Hrvatska bi imala gotovo kontinuiranu 24/7 prisutnost letećeg radara iznad Jadrana. Integracija MQ-9B AEW&C u A2/AD arhitekturu jest kvalitativan skok koji transformira svaku drugu komponentu - SAMP/T baterija čiji vlastiti radar “vidi” krstareće rakete do 40–50 km, sa MQ-9B koji kruži na 12 km visine, “vidi” iste prijetnje na +300 km.

8. Cyber i informacijska domena: nevidljivi stup A2/AD

Moderna A2/AD arhitektura bez cyber i informacijske komponente jest kao tvrđava bez zidova u digitalnom prostoru. Rat u Ukrajini demonstrirao je da kinetički sukobi gotovo uvijek imaju cyber-prethodnicu ili prateće komponente - napadi na energetsku infrastrukturu, sustave zapovjedništva i nadzora (C2), komunikacijske mreže i sustave navođenja suvremenog naoružanja. Hrvatska A2/AD arhitektura temelji se na visoko umreženim sustavima: HIMARS, Rafale, SAMP/T, korvete i MQ-9B međusobno komuniciraju i razmjenjuju podatke o ciljevima preko NATO-ovih standardiziranih protokola. To znači da narušavanje C2 mreže može privremeno “oslijepiti” cijeli A2/AD sustav.

Konačno, A2/AD u informacijskom prostoru znači sposobnost da se neprijateljevu planiranju i odlučivanju nametne nesigurnost - aktivnim upravljanjem informacijama o vlastitim sposobnostima i pozicijama, strateškom komunikacijom prema regionalnim akterima, koji trebaju razumjeti troškove potencijalne agresije. Ova dimenzija dobiva posebnu težinu u svjetlu unutarnje institucionalne dinamike, o kojoj se govori u poglavljima koja slijede.

PET PRSTENA

9. Integrirana A2/AD arhitektura: slojevita mreža, ne skup platformi

Kritična distinkcija između skupova nabavljene opreme i funkcionalnog A2/AD sustava jest integracija. Vizualizirati se može kao pet koncentričnih prstena koji zatvaraju jadransku strategijsku zonu:

Prvi prsten: vanjska granica dosega, s STRATUS LO raketama dometa 1000 km sposobnim gađati ciljeve u cijelom Mediteranu

Drugi prsten: operativno bojište (200-500 km) s ATACMS, PrSM i SCALP EG

Treći prsten: kontrola Jadrana (do 200 km) s NSM/STRATUS MOL mrežom i korvetama

Četvrti prsten: PZO i proturaketna obrana (do 150 km) s SAMP/T baterijama

Peti prsten: bliska obrana i protudronska komponenta s Mistral 3, Rheinmetall Skyranger 30 i EW sustavima.

MQ-9B SeaGuardian s AEW&C modulom jest živčani sustav koji prožima sve prstene i osigurava zajedničku operativnu sliku (COP - Common Operational Picture) u stvarnom vremenu, a cyber i EW sposobnosti štite cijeli sustav od elektroničkih i digitalnih napada. (Nastavak u idućem broju Magazina)