Sigurnost u nesigurnim vremenima: Potencijalnih pretenzija na hrvatski teritorij još ima
Marinko Ogorec: Izuzetno je važno da je obvezno služenje vojnog roka konačno započelo
Eskalacije napetosti sa svakim je danom sve više, uz ukrajinski rat sad imamo i rat na Bliskom istoku, koji bi također mogao dugo trajati, energetska kriza ponovo je aktualna, a utrka u naoružavanju Europe ne posustaje...
Kako se cijela ta situacija odražava na stabilnost u našoj regiji, u hrvatskom okruženju, u susjednim državama, napose Srbiji, ali i u BiH..., upitali smo prof. dr. sc. Marinka Ogoreca, stručnjaka za sigurnost i predavača na Veleučilištu Velika Gorica.
- Globalna politička i gospodarska scena postaju sve složenije s izbijanjem novog rata na Bliskom istoku, koji sa svakim danom sve više poprima obilježja ozbiljnog regionalnog sukoba. Posljedica koje će iz tog rata nastati vjerojatno još uvijek nismo svjesni, jer većina zemalja ima dosta dobre energetske pričuve, upravo zbog razloga koji su sada aktualni. Međutim, te pričuve nisu beskrajne i u većini zemalja su koncipirane za dva-tri mjeseca krize, nakon čega će biti nužno njihovo obnavljanje uz redovitu opskrbu za svakodnevnu potrebu zemalja potrošača energenata (među koje spada i naša država, kao i većina zemalja članica EU-a).
Već sada je jasno kako je iranska blokada Hormuškog tjesnaca rezultirala ozbiljnim retrogradnim procesima u većini zemalja proizvođača nafte i zemnog plina - zbog nemogućnosti normalnog pomorskog prometa kroz taj tjesnac i samim time redovite distribucije nafte i ukapljenog plina pojedine zemlje proizvođači tih energenata smanjuju ili potpuno gase njihovu proizvodnju, jer su im skladišni kapaciteti prepuni i više nemaju mogućnosti pohrane proizvedenih energenata. Osim toga, Iran u svojoj ratnoj kampanji namjerno gađa proizvodne kapacitete i skladišne prostore tih zemalja, kako bi se dodatno otežala proizvodnja energenata i njihov plasman na tržište, čime se nastoji ostvariti pritisak većeg dijela međunarodne zajednice (korisnika energenata) na američko-izraelsku koaliciju s ciljem završetka ratnih operacija.
Takav razvoj situacije dugoročno je neodrživ i vodi u tešku globalnu recesiju s ozbiljnim implikacijama velikog gospodarskog, socijalnog i političkog poremećaja u međunarodnoj zajednici. Naravno, takav disbalans, očekivano, najviše bi se mogao reflektirati na prostor EU-a, kao gospodarski razvijenu regiju koja je iznimno vezana uz nabavu energenata s Bliskog istoka, nakon što je gotovo potpuno prekinula gospodarsku suradnju s Rusijom zbog njezine agresije na Ukrajinu.
Jugoistok Europe, na kojem se nalazi naša zemlja, jednako je osjetljiv na ovu međunarodnu situaciju kao i ostatak europskih zemalja, što rezultira dodatnim tenzijama i problemima na unutarnjopolitičkom planu u pojedinim državama (trenutno u Republici Srbiji i djelomično u BiH). Problem sve više postaje projekcija tih unutarnjopolitičkih problema na ostale zemlje jugoistoka Europe, što naravno negativno utječe i na regionalnu sigurnost u cjelini.
JAČANJE VOJSKE
Na ozbiljnost situacije upozorio je i premijer Plenković kad je nedavno predložio predsjedniku Milanoviću sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. S kakvim se zapravo prijetnjama, zasad, srećom, potencijalnim, suočava Hrvatska kad se radi o širem regionalnom kontekstu? Priča se o mogućem terorizmu, ali i o nekim opasnim srbijanskim projektilima iz Kine...
- Republika Hrvatska je za sada sigurna, stabilna i gospodarsko-politički uravnotežena zemlja, na koju se neizbježno reflektiraju silnice međunarodnih odnosa, koje pogađaju i ostale europske zemlje, a samim time i regionalni prostor jugoistoka Europe. U tom kontekstu možemo procjenjivati i određene pretenzije nama susjednih zemalja na našu teritorijalnu cjelovitost i suverenitet Republike Hrvatske. Pri tome se ne treba fokusirati samo na našeg istočnog susjeda, jer su slične aspiracije otvoreno iskazali i pojedini mađarski čelnici, a još uvijek postoje i slične tendencije dijela talijanskih političkih struktura. U svakom slučaju, sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu bilo bi nužno realizirati u što kraćem roku, jer postoji cijeli niz izazova koji stoje pred Hrvatskom i koje naša zemlja mora potpuno pripremljeno dočekati. Pri tome se prvenstveno misli na jačanje preventivne uloge Hrvatske vojske, koja mora biti dovoljno snažna, dovoljno opremljena, uvježbana i motivirana da bi mogla odvratiti i obeshrabriti svakog potencijalnog agresora iz našeg susjedstva koji bi eventualno poželio posegnuti za našim teritorijalnim integritetom i suverenošću.
Što se tiče terorizma, Hrvatska nije neposredno ugrožena tom asimetričnom prijetnjom, ali sama činjenica da smo članica EU-a i NATO-a može nas svrstati u status kolateralne žrtve međunarodnog terorizma, koji bi na prostoru zapadne Europe mogao eskalirati ako se rat na Bliskom istoku nastavi (ili intenzivira).
Da se vratimo na domaći teren... Bez obzira na to što smo u NATO savezu, ulaže li Hrvatska dovoljno u dodatnu vlastitu sigurnost, napose s vojnog aspekta? S tim u vezi, kupnja francuskih Refalea nije bila dvojbena, no raspravlja se o opravdanosti kupnje tenkova Leopard, suradnji s Izraelom, izostanku ulaganja u protuzračnu obranu, kibernetičkoj sigurnosti... Vaš komentar?
- Nakon gotovo 20 godina zanemarivanja obrambenog sektora te devastiranja društvene uloge, položaja i potencijala Hrvatske vojske aktualna je vlada započela redefiniranje mjesta i društvene uloge naših oružanih snaga, te nužno potrebno obnavljanje njezinih materijalnih i ljudskih kapaciteta. Potrebno je naglasiti kako su to procesi koji se ne mogu realizirati u kratkom vremenu, jer u kratkom razdoblju nisu ni zanemarivani. S obzirom na to da je hrvatskim oružanim snagama potrebno doslovno sve što čini suvremene oružane snage, razumljivo je da je svaka nabava, investicija i inovacija u oružanim snagama izuzetno važna i bitna. Pri tome, jedno od važnih pravila je da se nabavlja oružje i oprema koji su dostupni u dogledno vrijeme ili su odmah raspoloživi (kao što su bila npr. borbena vozila Bradley ili borbeni zrakoplovi Rafale). Naravno, mora se voditi računa i o ostalim sustavima naoružanja i borbene tehnike kako bi se stvorile uravnoteženo razvijene i optimalno opremljene i naoružane oružane snage, sposobne za prihvaćanje obrambenih napora u svim segmentima suvremenih borbenih djelovanja - od specijalnih operacija, preko cyber-mjera i protumjera, do konvencionalnih borbenih djelovanja.
Osim toga, Republika Hrvatska mora povesti računa i o razvoju vlastite vojne produkcije. Pozitivna iskustva nekoliko naših proizvođača oružja i vojne opreme koji su se vlastitim sredstvima i vlastitim sposobnostima razvili do respektabilnih vojnih proizvođača međunarodne razine samo dokazuje kako bi Republika Hrvatska mogla biti u značajnoj mjeri samodostatna što se tiče vojne proizvodnje i opremanja naših oružanih snaga. Naravno, potrebna su dodatna ulaganja i racionalno osmišljavanje razvoja vlastite vojne proizvodnje, počevši od temeljnih potreba (npr. proizvodnje temeljnog pješačkog i topničkog streljiva) pa do razvoja tehnološki sofisticiranih sustava kao što su npr. besposadni leteći ili kopneni borbeni sustavi.
U provedbi je i obvezatni vojni rok, u tijeku je obuka prvih ročnika, no treba li, i može li se, povećati broj ročnika, nekoliko tisuća koliko će ih biti ove godine obučeno čini se nekako premalo u širem kontekstu izazova s kojima se RH suočava u okruženju...? S tim u vezi, kakvo je stanje s obvezatnim vojnim rokom u susjedstvu, Sloveniji, Srbiji, BiH...?
- Izuzetno je važno da se obvezno služenje vojnog roka konačno i započelo. Sada je potpuno jasno kako je svojevremena suspenzija obveznog vojnog roka bila potpuno pogrešna odluka, no bitno je da se obvezno služenje vojnog roka ipak vratilo u naše društvo. Razumljivo, bilo bi nužno povećati kontingent ročnika, međutim, za to moraju biti stvoreni odgovarajući materijalni, kadrovski i infrastrukturni uvjeti, kako bi se omogućila zadovoljavajuća kvaliteta vojne izobrazbe i sustava uvježbavanja. Naime, kada se jedna aktivnost kao što je redovito služenje vojnog roka suspendira na toliko dugo razdoblje, može se očekivati smanjenje raspoloživih smještajnih kapaciteta za ročnike, smanjenje kapaciteta vježbališta i poligona za njihovu obuku, smanjivanje broja zapovjednog i trenažnog osoblja koje može s njima provoditi obuku i uvježbavanje te nastavnog, vježbovnog i ostalog materijala potrebnog za obuku i uvježbavanje ročnika, što se i dogodilo. Sve navedeno vrlo je teško nadoknaditi i povratiti u razmjerno kratkom razdoblju. Upravo zbog toga su naše oružane snage napravile ozbiljan napor kako bi uopće i započelo obvezno služenje vojnog roka. Naravno da je potrebno postupno povećanje broja ročnika, ali za to se, uz permanentno izvođenje sadašnje obuke, moraju povećavati smještajni i materijalni kapaciteti, što je dodatna (prilično kompleksna) zadaća koja se postavlja pred Hrvatsku vojsku.
Za sada obvezno služenje vojnog roka nije uvedeno u pojedine zemlje nekadašnje Jugoslavije, iako je Republika Srbija donijela odluku o početku obveznog vojnog roka u tekućoj godini i za sada se stvaraju pretpostavke za njegovo započinjanje. Republika Slovenija još uvijek ne razmatra obvezno služenje vojnog roka, kao ni BiH, a u Crnoj Gori se raspravlja o toj temi, ali nisu još uvijek doneseni nikakvi konkretni zaključci.
POZITIVNI POKAZATELJI
Kad se sve uzme u obzir, u kontekstu brojnih izazova, može li se zaključiti da Hrvatska ipak sigurnosno dobro balansira između regionalnih napetosti i vlastite stabilnosti? Koliko tomu pridonose i ekonomska stabilnost, rekordno visok (A) investicijski rejting, gospodarstvo u dobrom stanju, Vladine zaštitne mjere (cijene goriva, energije...)?
- Mogu opet samo ponoviti kako je Republika Hrvatska još uvijek sigurna i stabilna država, u kojoj je ostvaren razmjerno visok stupanj sigurnosti za njezine građane i turiste koji nas posjećuju, bez obzira na sve složenije sigurnosne probleme na prostoru ne previše daleko od našeg (naravno, mislim na ratove u Ukrajini i na području Bliskog istoka). Tomu svakako pridonose još uvijek pozitivni gospodarski pokazatelji, a prije svega opredijeljenost Republike Hrvatske za izgradnju ozbiljnih smještajnih i transportnih kapaciteta za distribuciju nafte na prostor središnje Europe (JANAF), pa se sada odluka da se izgrade ti kapaciteti pokazuje kao dalekovidna.
Što se tiče Vladinih zaštitnih mjera i intervencija u cijene naftnih derivata, svakako su dobrodošle i nužne za zadržavanje standarda stanovništva na koliko-toliko solidnoj razini, no one su ipak samo vatrogasna mjera, neće moći biti dugoročna. Dugoročnije i sveobuhvatno rješenje moglo bi biti tek sa završetkom rata na prostoru Bliskog istoka. Nažalost, za sada se njegov kraj još uvijek ne vidi.
