Što su donijeli protekli parlamentarni izbori u Sloveniji (22. ožujka), što bi mogli donijeti lokalni izbori u Srbiji (29. ožujka), nakon kojih bi se Vučić mogao odlučiti i za parlamentarne, a što u konačnici očekivati od izbora u Mađarskoj (12. travnja)? U kojoj će mjeri rezultati tih izbora, ovisno naravno o tome tko će pobijediti, utjecati na Hrvatsku? Može li se i u kojoj mjeri govoriti i o utjecajima rezultata izbora na regiju u širem smislu, uključujući i aspekt sigurnosti?

Za komentare na ta i neka druga aktualna pitanja zamolili smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka...

IGOR SOBAN

- Hrvatskoj ne odgovara samo jedan ishod parlamentarnih izbora u Sloveniji: onaj koji bi doveo do dugotrajne nestabilnosti i nemogućnosti formiranja stabilne administracije. Za Hrvatsku je praktično svejedno hoće li premijer ostati liberalni demokrat Robert Golob ili će ga zamijeniti konzervativni Janez Janša. Obojica u ključnom europskom pitanju - odnosu prema Ukrajini - zauzimaju jednake stavove. S obojicom je sadašnja hrvatska administracija lako uspostavljala razumijevanje unutar Europskog vijeća, a ključni bilateralni problemi zapravo su riješeni i zatvoreni. Bilo bi bolje da su to i formalno, ali to formaliziranje, na primjer graničnog pitanja, neće se dogoditi s idućom slovenskom vladom, vodio je Golob ili Janša. Jedino što Hrvatskoj ne odgovara je nestabilnost koja bi pogodovala jačanju populizma u Sloveniji, a već to da je tipična populistička opcija, ona "antivakserska" i kvazisuverenistička, sa strankom Resnica (Istina) ušla u inače konsolidiranu slovensku političku arenu, loš je znak. Uspije li sastaviti vladu ili ne, Robert Golob može se smatrati pobjednikom izbora jer je konsolidirao liberalno-demokratsko biračko tijelo i stranku Gibanje Sovoboda (Pokret Sloboda), koja je u prošlom ciklusu bila pridošlica u areni, te ju uspostavio kao jednu od dvije ključne nacionalne stranke.

MAĐARSKI SLUČAJ

Srbija je, međutim, drukčiji slučaj, no što predstojeći lokalni izbori znače za sadašnju vlast na čelu s Vučićem...?

- Lokalni izbori u Srbiji održavaju se u deset nebitnih općina, u kojima je do sada Vučićev pokret, sa svojim koalicijskim partnerima, bio dominantan, na prošlim izborima kontrolirao je uglavnom oko tri četvrtine osvojenih glasova. Malo je vjerojatno da bi opozicija mogla pobijediti i u jednoj od tih općina, a također je malo vjerojatno da bi Vučićeva autoritarna vlast mogla biti poražena na parlamentarnim izborima, budu li oni krajem ove ili početkom iduće godine. Stranački sustav u Srbiji posve se raspao, a na neki način mu je posljednji udarac zadao studentski pokret, koji je mnogima lani izgledao kao velika nada. Umjesto očekivane suradnje opozicije i studentskog pokreta, dogodio se rivalitet, opozicija je dodatno podijeljena, velik dio opozicijskih stranaka zagovara politike koje su zapravo izrazito slične onima što ih provodi Vučićev režim, a studentski pokret želi sudjelovati na izborima, ali se ne želi stranački, dakle politički, organizirati i jasno definirati svoje pozicije. S takvom opozicijom Vučić je osuđen na pobjedu, i jedino je pitanje kako će izvesti svoju "tranziciju" s predsjedničkog na premijerski položaj. Pitanje je i to može li naći osobu koja će uime njegova pokreta trčati izbornu trku za predsjednika republike (ti izbori moraju biti prije isteka njegova mandata u svibnju iduće godine, ali vjerojatno i ranije, jer ako bude preuzeo premijerski mandat, Vučić mora podnijeti ostavku na dužnost predsjednika), ne zato što bi predsjednik Republike, kad ne kontrolira parlamentarnu većinu, imao ikakvo značenje u političkom sustavu, nego zato što Vučić teško podnosi i to što njegova stranka nema vlast u jednoj jedinoj gradskoj općini u gradu Nišu.

Slovenija i Mađarska su Hrvatskoj politički važne kao partnerice unutar EU-a, u Sloveniji ne postoji opasnost da bi europska orijentacija države došla u pitanje, a u Mađarskoj je sad vrlo vjerojatno da bi se Mađarska s novom administracijom mogla vratiti u glavni tok europskih politika. Srbija je Hrvatskoj najmanje važna. Neugodno je imati autoritarni režim na svojim granicama, ali odnosi Hrvatske sa Srbijom tako su ograničeni. Srbija jednostavno više nema političko značenje za Hrvatsku, koliko god se režim u Beogradu ili neki hrvatski radikali trudili dokazivati suprotno.

RUSKI INTERESI

Od svih navedenih najviše se priča o izborima u Mađarskoj, za koje mnogi analitičari tvrde da bi mogli oblikovati Europu 2026. Koliko su utemeljene takve dramatične teze? Dolazi li kraj Orbanove ere? Jesu li doista realne šanse da Peter Magyar porazi Orbana? I što bi to značilo kako za samu Mađarsku tako i za EU, kao i za odnose s Hrvatskom i šire u regiji, sa Srbijom, ali i Rusijom, recimo?

- Teško je reći što je to "Orbanova era". Naime, premijer Viktor Orban kontrolira izvršnu vlast u Mađarskoj od 2010. godine, dakle četiri mandata, ili šesnaest godina, ali se profil njegove stranke FIDESZ u tih šesnaest godina dramatično promijenio, a promijenile su se i javne politike koje je provodila njegova vlada. FIDESZ je 2004. napustio liberalnu političku obitelj i pridružio se Europskoj pučkoj stranci te je u vrijeme preuzimanja vlasti 2010. bila riječ o primjernoj stranci europskog desnog centra. Iz tog vremena Hrvatsku s Mađarskom povezuju izrazito dobra iskustva, a premijer Orban je, zajedno s tadašnjim i današnjim poljskim premijerom Donaldom Tuskom, bio silno važan saveznik u hrvatskom zatvaranju pretpristupnih pregovora s EU-om (zatvoreni su na kraju mađarskog predsjedanja u prvoj polovini 2011., a ugovor o pristupanju sastavljen je u vrijeme poljskog predsjedanja, u drugoj polovini te godine).

Problemi između FIDESZ-a i Eurpske pučke stranke (EPP) počinju bitno poslije, nakon migracijske krize, a završavaju time što je 2021. FIDESZ istupio iz članstva u Europskoj pučkoj stranci. Današnji konkurent FIDESZ-a na parlamentarnim izborima, stranka TISZA, proeuropska je stranka umjerenog desnog centra, članica Europske pučke stranke, u mađarskoj stranačkoj areni djeluje kao svojevrstan vremenski stroj, jer je profil te stranke izrazito sličan profilu FIDESZ-a iz vremena kad je preuzeo vlast nakon neodgovorne vlasti socijalista Ferenca Gyurcsanya, a važan dio današnjeg tima Petera Magyara čine ljudi koji su kreirali javne politike tadašnje FIDESZ-ove administracije, na primjer, današnja kandidatkinja za ministricu vanjskih poslova i energetike, Anita Orban, koja je bila ključni kreator politike energetske sigurnosti Mađarske.

Zbog pragmatičnih interesa premijer Orban se tijekom mandata sve više okretao Putinovoj Rusiji, a pozicija dominantne političke stranke, bez ozbiljne opozicije, dovela ga je na pozicije "neliberalne demokracije". Pojava TISZE i Magyarov ulazak u političku arenu veliki su "game changer", jer se Mađarska zahvaljujući njima vraća kompetitivnim izborima i parlamentarnoj demokraciji. Izgubi li premijer Orban ove izbore, ne treba očekivati da će nestati iz političke arene. Dapače, FIDESZ će ostati snažna stranka, o toj će stranci ovisiti mnogo toga u Mađarskoj, a ako pobijede, Magyar i TISZA imat će ozbiljnu kontrolu vlasti.

Mađarska je na početku Orbanova šesnaestogodišnjeg kontinuiteta vladavine Hrvatsku smatrala jednom od najvažnijih partnerskih zemalja, ali je približavanje Rusiji i udaljavanje od europskog usmjerenja te administracije ostavilo traga i na odnosima dviju država. Uspostavljanje Magyarove administracije stvorilo bi pretpostavku i za vraćanje odnosa Budimpešte i Bruxellesa, ali i Budimpešte i Zagreba, na stanje iz 2010. godine.

Da se malo vratimo na Srbiju. Srbijanski predsjednik Vučić nedavno je izjavio, u jeku kampanje za "mini" lokalne izbore, da je Hrvatska izravno i najsnažnije od svih zemalja sudjelovala u pokušaju obojene revolucije u Srbiji, aludirajući na studentski pokret... Kako to objašnjavate?

- Za Aleksandra Vučića i njegov autoritarni režim najneugodnija je istina to što hrvatsku politiku zapravo ne zanima ono što se događa u Srbiji, naravno, izvan okvira zaštite temeljnih nacionalnih interesa. Srbija je za Hrvatsku, doduše, neugodna susjeda. Hrvatska je svjesna modela ekspanzionističke politike koju svojim konceptom srpskog svijeta vodi Aleksandar Vučić. Zabrinuta je zbog toga što Srbija unosi političku nestabilnost u susjedne države, Bosnu i Hercegovinu, posredovanjem tamošnjeg manjeg entiteta pod srpskom kontrolom, i na Kosovo, kojem otežava demokratsku konsolidaciju, ali sustavno šalje i vojne prijetnje ("kad se vojska na Kosovo vrati"), te na Crnu Goru, u kojoj kontrolom nad tamošnjim velikosrpskim i proruskim strankama otežava proces pristupanja Europskoj uniji. Vidljivi su i patogeni utjecaji Srbije na sadašnju administraciju u Sjevernoj Makedoniji, ali i činjenica da Srbija funkcionira kao država na čijem teritoriju represivni aparat totalitarnog režima Vladimira Putina nesmetano provodi hibridne operacije, kako one usmjerene protiv Europske unije tako i protiv država s prostora bivšeg SSSR koje se žele integrirati u europske i euroatlantske strukture.

Takvoj je Srbiji Hrvatska, koja se integrirala u EU i euroatlantske strukture, i koja je evidentno izbjegla sa "zapadnobalkanskog prostora", prirodni neprijatelj. Površni analitičari govore o tome kako se "nacionalistički režimi u Beogradu i Zagrebu" uvijek međusobno potpomažu, posebno u vrijeme izbora, ali to je puka brbljarija, doduše daleko učestalija u Srbiji nego u Hrvatskoj. Hrvatskoj Srbija jednostavno ne spada u političke prioritete, a prioriteti njezine obrane i nacionalne sigurnosti čvrsto su povezani s europskim i euroatlantskim. Kad se naoružava, Hrvatska to čini unutar zajedničkih planova europskih saveznika, kad sklapa dogovore o vojnoj suradnji, a onaj s Albanijom i Kosovom samo je jedan od njih, ti su dogovori čvrsto vezani uz NATO strukturu, a ovaj je usmjeren na jačanje jugoistočnog krila NATO-a i integraciju Kosova u euroatlantske strukture.

STRATEGIJA IGNORIRANJA

I u dosadašnjim kampanjama SNS-a Hrvatska je često, na dnevnopolitičkoj razini, bila tema. Što u tom kontekstu Hrvatska treba činiti, kako reagirati ili jednostavno ignorirati Vučićeva prozivanja...?

- Za razliku od Hrvatske, srbijanska je vojna strategija agresivna, pa se Srbija zato opskrbljuje ofenzivnim borbenim sustavima, a Vučić i njegovi glasnogovornici prilično su jasno izložili njezinu doktrinu. Ona se svodi na to da Srbija čeka početak ruske agresije na Europsku uniju, što Vučićevi "teoretičari" smatraju neizbježnim, ali je nazivaju općim sukobom Europe i Rusije. Kao satelit Rusije, Srbija poručuje da će, ako Rusija napadne EU, iskoristiti priliku i pokrenuti operacije kako bi vratila teritorije izgubljene u vrijeme Miloševićeva režima: Kosovo, Crnu Goru, polovinu Bosne i Hercegovine, ali i teritorije u Hrvatskoj koji su bili okupirani u razdoblju 1991. - 1995. Rat na Balkanu što bi ga Srbija pokrenula kao ruski saveznik iza linije država koje razdvajaju europski korpus od zone utjecaja Rusije, dakle iza linije zemalja članica NATO saveza, temelj je njezine vojne strategije.

Toga Hrvatska mora biti svjesna, o tome mora informirati svoje europske i euroatlantske saveznike i inzistirati na izgradnji sustava obrane od te opasnosti, i za njezin teritorij, ali i za teritorij BiH, Crne Gore i Kosova, pa i zapadne Makedonije, u mjeri u kojoj današnja administracija u Skopju još nije dovela svoju državu u posve vazalni odnos prema Srbiji. Zato bi bilo mudro nastaviti strategiju “gromoglasnog ignoriranja” Srbije, koju je osmislio premijer Plenković, te izbjegavati bilo kakav dijalog s autoritarnim režimom Aleksandra Vučića i s predstavnicima tog režima. Posve drukčiji odnos treba biti prema ono malo demokratske Srbije, koja nije posve ugušena, ali ne treba imati nadu da te političke snage mogu donijeti preokret i usmjeriti Srbiju prema europskoj integraciji. n