Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji: Težina laži, strahota istine
Monografija ”Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji” Mitje Ferenca i Uroša Košira u izdanju Školske knjige (2025.) donosi sustavno dokumentirano istraživanje poslijeratnih prikrivenih grobišta na teritoriju Slovenije, fokusirajući se ponajviše na stradanja Hrvata u završnici i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U metodološkom pogledu riječ je o radu koji spaja arheološki terenski nalaz, forenziku, topografsku dokumentaciju i historiografsku kontekstualizaciju. I upravo jedan takav interdisciplinarni pristup i najveća je vrijednost ove knjige jer, umjesto interpretativne spekulacije, autori nude materijalno utemeljene podatke, kartografiju lokaliteta i pregled istraživačkih procedura koje omogućuju provjerljivost njihovih (stravičnih) nalaza.
Na taj način ova knjiga ulazi u prostor gdje se znanost i javna memorija nužno dodiruju. Upravo tu započinje i njezina društvena relevantnost: ona ne ostaje samo inventar užasnih stratišta naše traumatične prošlosti (kriminalne odluke nove komunističke vlasti da poslije završetka svih ratnih operacija pobiju na desetine tisuća ljudi, civila, žene i djece…, bez ikakve sudske procedure) nego postaje dokument o dugotrajnom režimu šutnje, svim onim administrativnim i političkim preprekama da se istraže i te “neugodne epizode” iz komunističke prošlosti, što je rezultiralo napetošću između forenzičke istine i službenih/partijskih narativa o tim strašnim poslijeratnim događajima. Stoga uopće nije neobično što je osjećaj straha/ontološke nesigurnosti postao zaštitni znak jednog totalitarnog režima, gdje se o posljedicama crvenog terora, o partizanskim zločinima, o Bleiburgu/Križnom putu, o Golom otoku, o sustavnim likvidacijama klasnog neprijatelja - moralo sve to vrijeme šutjeti.
PREKRATKA SJEĆANJA
Ante Žužul u predgovoru knjige postavlja snažno normativno polazište: interpretira fenomen prikrivenih grobišta kao simptom moralnog i političkog nasljeđa jugoslavenskog komunizma. Taj tekst ima funkciju etičkog uvoda i retorički podiže temu na razinu civilizacijskog pitanja - prava žrtava na identitet, grob i priznanje. Predgovor je u tom smislu sugestivan i mobilizirajući; on čitatelja uvodi u temu kroz kategorije odgovornosti, dugovanja prema nevinim žrtvama (ujaku autora pogovora koji je tada imao samo 19 godina, ali je i ta činjenica nekom Simi Dubajiću bila dovoljna da bez suda ubije nevinog mladića) i povijesne pravde. Jer nije moguće da se hrvatska (i ne samo hrvatska) mladost pobije i da se taj čin masovnog ubijanja nevinih ljudi smatra normalnim, odnosno da taj zločinački čin neki hrvatski historičari svedu na “eksces” novih vlasti, jer kao nije postojao nikakav plan da se takvo što dogodi, ali eto dogodilo se, neki su drugovi pretjerali… Doduše, dostupni dokumenti govore suprotno: sva ta nepotrebna ubojstva itekako su bila planirana, za njih je znao i JBT, i A. Ranković, i V. Bakarić, i E. Kardelj, i M. Đilas… I kada se govori o razlikama između fašizma i komunizma, između dva totalitarizma, onda s aspekta žrtve nema nikakvih bitnih razlika, a ponajmanje onih koje se odnose na etiku.
Istodobno, upravo zbog svoje snažne vrijednosne intonacije, predgovor može djelovati kao interpretativni okvir koji prethodi empiriji i potencijalno usmjerava recepciju onoga što ova knjiga sadrži. Za znanstveni diskurs to je ambivalentna dobit: s jedne strane pojačava svijest o etičkoj dimenziji istraživanja, a s druge riskira da se metodološki neutralan materijal čita kroz unaprijed zadanu teleologiju (filozofsko učenje o svrhovitosti svega postojećeg, prema kojem priroda, povijest i ljudsko djelovanje nisu vođeni samo uzrocima, već i krajnjim ciljevima. op.u.). No ta napetost nije slabost knjige koliko je simptom šire rasprave o tome kako pisati o traumatskim povijestima u postjugoslavenskom prostoru. Osobno, između čitanja A. Žužula i V. Viskovića uvijek ću birati čitanje A. Žužula!
Robin Harris u pogovoru knjige pomiče fokus prema europskom horizontu. Njegov tekst interpretira nalaze Ferenca i Košira kao dio šireg kontinentalnog suočavanja s totalitarnim nasljeđima. U tom je smislu pogovor most između lokalne empirije i europske kulture sjećanja: on naglašava potrebu institucionalne transparentnosti, arhivske otvorenosti i komparativne perspektive.
Za čitatelja koji kritički promišlja “EU duh” kao normativni okvir političke modernizacije Harrisov pristup otvara ključno pitanje: može li europska integracija biti vjerodostojna bez simetričnog priznanja svih traumatskih iskustava 20. stoljeća? U tom smislu pogovor funkcionira kao interpretativni epilog koji knjigu smješta u širi projekt europske memorijske politike. Nadalje, R. Harris također sugerira da je ova knjiga važan korak prema službenijem i cjelovitijem istraživanju dijela povijesti koji je dugo bio marginaliziran ili sustavno potiskivan.
M. Ferenc i U. Košir pokazuju visoku razinu istraživačke discipline: precizna lokacijska evidencija, dokumentiranje stratigrafije i sustavna prezentacija nalaza omogućuju čitatelju da razluči činjenice od interpretacija. Ta razina empirijske pouzdanosti čini knjigu referentnim djelom za daljnja istraživanja. I samo intelektualne ništarije mogu ova dva znanstvenika etiketirati kao “bjelogardejce”, površne revizioniste!
No upravo zato što je empirija snažna, interpretativni sloj zahtijeva dodatnu pluralizaciju perspektiva. Povijesni kontekst poslijeratnog nasilja složen je i višedimenzionalan; stoga bi buduća istraživanja trebala još snažnije uključiti komparativni okvir jugoistočne Europe i razraditi odnos između političkog poretka, ratne tranzicije i obrazaca odmazde. Time bi se smanjio rizik da se znanstveni materijal reducira na jednosmjernu narativnu shemu.
U svjetlu naših recentnih analiza jubileja i memorijskih praksi na Balkanu, ova monografija može se čitati kao studija o transformaciji šutnje u znanje. Ona pokazuje kako se memorijska politika ne formira samo kroz komemoracije i simbole nego i kroz arheološki rad, arhiv i institucionalnu volju. Stoga ova knjiga nudi model kako empirijsko istraživanje može postati temelj javne etike sjećanja.
PREDUGA ŠUTNJA
“Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji” istodobno su znanstveni inventar i memorijski izazov. Snaga je djela u empirijskoj preciznosti i interdisciplinarnosti; njegova javna važnost proizlazi iz zahtjeva za priznanjem i transparentnošću. Predgovor i pogovor knjizi daju snažan normativni i europski okvir, ali i otvaraju raspravu o granicama interpretacije traumatskih povijesti. Oni pružaju i onaj kontekst koji pomaže razumjeti ne samo podatke nego i moralnu i historiografsku težinu teme. Konačno, ova knjiga potiče i daljnja istraživanja i otvorenu povijesnu diskusiju o poremećenim memorijama.
U tom spoju znanosti i etike knjiga potvrđuje temeljnu intenciju i mojih eseja o europskom duhu (Argumentum, Tirana, 2026.): politička modernost nije samo institucionalni poredak nego i sposobnost društva da vlastitu prošlost učini predmetom znanja, a nikako šutnje. (Pre)dugo smo mi u Hrvatskoj šutjeli i, kako stvari trenutno stoje, uvjereni smo da ćemo i Domovinski rat i sve njegove derivacije morati iznova ne samo pročitati već i (re)interpretirati, jer ako nam oni “drugi” (YU nostalgičari, “antifašisti”, razni “lijevi” aktivisti, neokomunisti, dezorijentirani diletanti, književnici, novinari…) budu objašnjavali što se na ovim prostorima događalo 90-ih godina prošloga stoljeća, onda će nam opet nakon pedesetak godina trebati neki novi ferenci i koširi da nam kažu/otkriju pravu istinu/dokumente o tom izuzetnom vremenu.
Jer nije baš normalno da bismo trebali slaviti osobu (vojno lice) koja je prešutjela rat u Hrvatskoj, ali se najvjerojatnije spletom nekih nesretnih okolnosti, s pravom, pobunila protiv odvođenja nekih ljudi iz vlaka, ili ozbiljno misliti da je nesretna (i, dakako, nepotrebna) smrt jednog čovjeka dovela do rata u Hrvatskoj, kao da se prije toga apsolutno ništa prjeteće na onoj drugoj strani nije događalo.
