Koliko je danas međunarodno pravo, s naglaskom na međunarodno javno pravo, i dalje ključan demokratski alat ili je postalo mrtvo slovo na papiru - pitali smo, između ostalog, dr. sc. Duška Dimitrijevića, znanstvenog savjetnika s Instituta za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu.

DR. SC. DUŠKO DIMITRIJEVIĆ​

- Odgovor na to pitanje nije lako dati jer međunarodno javno pravo od svog je nastanka pravo kojim bi se trebali služiti svi narodi, sve ljudske zajednice jer je diktirano jednakom ljudskom prirodom. Ono što se u starom Rimu nazivalo ius gentium, poslije je pretočeno u pravni poredak koji uređuje odnose između država. Taj poredak nalazi se u stalnom procjepu između idealne i realne stvarnosti - između unifikacije, kodifikacije i progresivnog razvoja pravnih pravila i principa i upotrebe gole sile koja neizbježno vodi njegovoj dezintegraciji. Pitanje o relevantnosti međunarodnog javnog prava danas, kao uostalom i u prethodnom povijesnom razdoblju, pogađa samu bit razvoja međunarodnih odnosa. Međunarodno pravo uvijek odražava vrijednosti povijesne epohe u kojoj nastaje i u kojoj se razvija. Tako, njegov odnos prema ratu i miru, prema odnosima među državama i drugim međunarodnopravnim subjektima izražava ono što bi trebalo biti, a ne ono što u stvarnosti doista i jest. Nastajući kroz spontanu akciju država tijekom povijesti, međunarodno javno pravo je, tek nakon Drugog svjetskog rata, dobilo odlike pravnog sustava koji uspostavlja hijerarhiju između imperativnih (jus cogens) i dispozitivnih pravila sadržanih u tzv. izvorima međunarodnog prava (ugovorima, običajima, općim pravnim načelima, sudskim odlukama, doktrini), a kojima se štite univerzalne ljudske vrijednosti poput mira i sigurnosti, ljudskih prava, dostojanstva, jednakosti, kulturnih, religijskih i drugih različitosti, ekonomskog i socijalnog napretka, itd. Iako se u doktrini često kritizira pravna efikasnost međunarodnog prava, ne ide se tako daleko da se dovodi u pitanje njegova pravna priroda. Često se prigovara da je međunarodno javno pravo jedno lex imperfecta, to jest pravo bez adekvatnih mehanizama sankcioniranja, u čemu ima izvjesne istine jer države i drugi međunarodnopravni subjekti koji posjeduju jurisdikcijski imunitet ostaju nerijetko izvan domašaja međunarodnog pravosuđa. Međutim, glavna opasnost za međunarodno javno pravo dolazi od onih koji poriču njegov pravni karakter smatrajući da je ono puki izraz politike velikih sila koja je zasnovana na hegemoniji i dominaciji. Insistiranje na nadmoći politike nad međunarodnim javnim pravom ima ideološku podlogu u tzv. doktrini realizma koja je prisutna u teoriji međunarodnih odnosa.

Primjera radi, jedan od rodonačelnika ove doktrine - Hans Morgenthau tvrdio je da je međunarodno javno pravo metafizičko po ustrojstvu i da je suviše odvojeno od društvene i političke realnosti što ga čini naivnim, moralno sumnjivim, štoviše i opasnim. U tom smislu, u SAD-u je razvijena posebna škola međunarodnog prava (New Haven). Njezini začetnici, Harold Lasswell i Myres S. McDougal, smatrali su da međunarodno pravo ne treba gledati strogo pozitivistički, već kroz permanentni proces donošenja autoritativnih odluka kroz koje je moguće osigurati zajedničke interese. Povijesno gledano, ova škola bila je povezana s oblikovanjem američkog međunarodnog prava koje je pružilo tumačenja potrebna za opravdanjem američke vanjske politike u razdoblju hladnog rata. Ovom, suštinski voluntarističkom pristupu u međunarodnom pravu kumovali su između ostalih John Austin i Carl Schmitt. Njime se justificira mogućnost da država čini sve ono što nije zabranjeno međunarodnim pravom jer njezina volja koja izvire iz suvereniteta prethodi njegovu stvaranju. S druge strane pak realističkom je pristupu suprotstavljen pravni legalizam koji počiva na dvjema teorijama - prirodnog i pozitivnog prava. Ne ulazeći ovdje u dublju raspravu o njihovoj pravnoj naravi, bitno bi bilo istaknuti da se objema ovim teorijama smatra da je država slobodna u međunarodnim odnosima onoliko koliko joj to pravo dopušta. Otud, iako je suvremeno međunarodno javno pravo suštinski konsenzualne, odnosno pozitivističke prirode, jasno je da su u njemu inkorporirana i neka inherentna prava i dužnosti svojstvena prirodi samih subjekata međunarodnog prava (na što su upozoravali još i začetnici međunarodnog prava počevši od Huga Grotiusa, Vitorija, Pufendorfa, i drugih). Tako primjerice u Povelji Ujedinjenih naroda obuhvaćena su prava i dužnosti koje se odnose na suverenu jednakost država, zabranu upotrebe sile, pravo na samoobranu, pravo naroda na samoopredjeljenje, savjesno ispunjavanje međunarodnih obveza i rješavanje sporova mirnim putem. Kako navedena prava i dužnosti nisu rezervirani isključivo za države članice Ujedinjenih naroda, proizlazi da posjeduju kogentnu, to jest opće obveznu pravnu prirodu koja u suvremenom razdoblju razvoja međunarodnih odnosa odražava opće interese međunarodne zajednice. Upravo ti interesi navode nas i na odgovor na pitanje "je li međunarodno javno pravo i dalje ključan demokratski alat"...

EPA/STRNGER

Kao što je poznato, nejedinstvo država članica Ujedinjenih naroda u proteklim desetljećima i njihova nespremnost da se provedu odgovarajuće političke i pravne reforme, te još uvijek prisutne ideoloških razlike i stalne želje velikih sila članica Vijeća sigurnosti da očuvaju svoj privilegiran položaj proistekao iz ruševina Drugog svjetskog rata, nije doveo do ozbiljnijeg napretka na planu dogradnje i stabilizacije institucionalnog poretka globalnog upravljanja, zbog čega je svijet ostao bremenit raznovrsnim političkim, ekonomskim i socijalnim problemima. Ovu situaciju dodatno usložnjavaju najnoviji oružani sukobi i međunarodni konflikti na pravcu Zapad - Istok i Sjever - Jug. No, i pokraj toga, međunarodno javno pravo nije umrlo, već se našlo pred najtežim izazovom s obzirom na to da njegove osnovne principe sadržane u Povelji UN-a koje u aktualnom trenutku beskrupulozno krše ne samo velike sile već i drugi međunarodnopravni subjekti, što dovodi do velike pravne nesigurnosti i institucionalne erozije svjetskog pravnog poretka.

Selektivna primjena pravila i principa međunarodnog javnog prava utječe na njegovu djelotvornost i dosljednu implementaciju. To naravno ne znači da je međunarodno javno pravo postalo nešto manji "demokratski alat", već da ima smanjenu efikasnost u uvjetima međunarodne krize koju oznakovljuje primjena realpolitike velikih sila kojom se promovira upotreba sile radi ostvarenja vlastitih nacionalnih interesa. Ovaj politički koncept donekle predstavlja i retrogradnu političku strategiju koja je u suprotnosti s evolucijom međunarodnih odnosa čija je izgradnja u prethodnom razdoblje išla u smjeru formiranja komunitarne međunarodne zajednice u kojoj države trebaju ostvarivati svoje interese preko suradnje i miroljubive koegzistencije, poštujući pravila međunarodnog javnog prava. Iako se na prvi pogled čini da je ova politika postala prevladavajuća u suvremenim međunarodnim odnosima, ona samo odražava postojeću strukturu međunarodnog političkog poretka koji pokušava zaobići primjenu osnovnih pravila međunarodnog javnog prava na putu ostvarivanja nacionalnih političkih ciljeva. Da to nije tako, onda socijalni aspekt poput međunarodnog prometa, trgovine, diplomacije ili humanitarnih aktivnosti ne bi funkcionirao. Iako postoje brojni izazovi u dosljednoj primjeni međunarodnog javnog prava, ne postoji realno nikakav strah da ono neće opstati i u budućnosti, te će se širiti i primjenjivati (makar i prividno) radi legitimiziranja raznolikih državnih poteza u međunarodnim odnosima.

Mnogi pravni stručnjaci upozoravaju da trenutna situacija upozorava na ozbiljan pad autoriteta međunarodnih pravnih institucija i načela... Kako to objasniti, koji su razlozi, uzroci...?

- Spomenuti pad autoriteta rezultat је dubokih strukturnih promjena u svjetskom poretku. U tom smislu, u međunarodnopravnoj doktrini upozorava se na nekoliko razloga koji su međunarodno pravo doveli u "krizu identiteta". Glavni razlozi svakako se odnose na nefunkcionalnost Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koji predstavlja njihov najvažniji politički organ. Kao što je poznato, u njemu glavnu ulogu imaju stalne članice (Power of 5) koje čine SAD, Rusija, Kina, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Te države imaju mogućnost koristiti pravo veta radi zaštite vlastitih interesa. To je povijesno gledano naročito bio slučaj kada se odlučivalo o kvalifikaciji spora ili situacije koja ugrožava svjetski mir, ali i o preventivnim ili prinudnim mjerama potrebnim da se ti sporovi i situacije riješe, što je bliže predviđeno u poglavljima VI i VII Povelje Ujedinjenih naroda. Tako, ako bi Vijeće sigurnosti iskoristilo svoje propisane ovlasti i ako bi predložilo uvođenje prinudnih mjera prema Poglavlju VII, Vijeće bi prethodno imalo obvezu utvrditi ugrožavanje ili narušavanje međunarodnog mira, što je po pravilu zahtijevalo jednoglasnost svih njegovih stalnih članica. Iako se u Povelji izričito ne spominje pravo veta (član 27(3)), odredbe o glasanju omogućavaju stalnim članicama da svojim glasanjem spriječe donošenje odluke na svoju štetu. Takav sustav uveliko narušava primarnu ulogu Ujedinjenih naroda u očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti. To usprkos činjenici da i Generalna skupština Ujedinjenih naroda sukladno s rezolucijom Ujedinjeni za mir br. 377(V) donesenoj u povodu korejskog sukoba može supsidijarno djelovati na planu očuvanja međunarodnog mira i sigurnosti, kada Vijeće sigurnosti zbog manjka suglasnosti stalnih članica nije u mogućnosti raspravljati i donositi odluke o situacijama ili sporovima koji su ozbiljne prijetnje međunarodnom miru i sigurnosti.

EPA/KYLE TALBOT

Drugi razlog za gubitak autoriteta međunarodnog javnog prava jest činjenica dijeljenja selektivne pravde. Na primjer, ako se agresija u jednom dijelu svijeta oštro sankcionira, a u drugom ignorira, javnost i pravna struka gube vjeru u nepristranost međunarodnog prava. Pritom ne treba gubiti iz vida da je suvremena kriza međunarodnog prava izazvana odbijanjem moćnih država da prihvate nadležnost međunarodnih sudova (prije svega Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda), svjesne da bi zbog ozbiljnih kršenja međunarodnog javnog prava, one i njezini predstavnici mogli snositi međunarodnu odgovornost. Razlozi za neprihvaćanje nadležnosti u samoj su prirodi međunarodnog pravosuđa koje uglavnom počiva na dobrovoljnoj osnovi, ali i na razlozima koji mogu proizlaziti iz različite pravne i kulturne i tradicije, političke ideologije, suprotstavljenih vizija međunarodnog poretka, te prisutnog nepovjerenja koje generalno utječe na postizanje ciljeva međunarodne pravde. Uz to, u međunarodnom javnom pravu postoji i određena "zastarjelost" međunarodnih pravila. Dobar je primjer područje međunarodnog prava u kontekstu oružanih sukoba ili međunarodnog humanitarnog prava (tzv. Ženevskog prava), gdje ne postoje jasno profilirana pravila koja bi regulirala hibridne oblike ratovanja, naročito u posljednje vrijeme primjenom sredstava umjetne inteligencije.

Specifičan problem zbog kojeg dolazi do gubitka autoriteta jest pojava novih međunarodnih pravnih subjekata. Njihov nastanak uvjetuje diverzifikaciju međunarodnih pravnih pravila. Ova ekspanzija ima za posljedicu proces fragmentacije međunarodnog javnog prava, a on, kao što je poznato, dovodi do pojave samodovoljnih pravnih režima. Ova partikularizacija međunarodnog javnog prava relativizira snagu međunarodnopravnih pravila sadržanih u tzv. tvrdom pravu (Hard law), koja su obuhvaćena u međunarodnim ugovorima, običajima i općim pravnim načelima. Partikularizacija je nerijetko potaknuta i proliferacijom akata tzv. mekog prava (Soft law), koji pružaju veću fleksibilnost u reguliranju i usmjeravanju novih pravnih područja de lege ferenda (na primjer, prava zaštite životne sredine, svemirskog prava itd.). Spomenute tendencije govore u prilog tome da se međunarodno javno pravo progresivno transformira jer gubi svoju konsenzualnu osnovu, što ipak ne umanjuje njegovo značenje, već smanjuje njegovu efektivnost. Ovo to prije jer bez slobodnog pristanka subjekti međunarodnog prava više ne vjeruju da će ih pravo zaštititi ako ga se budu striktno pridržavali. Zbog toga se aktima mekog prava sve više pridružuju i nacionalni zakoni kao posebni unutrašnji pravni izvori koji reguliraju različite međunarodnopravne probleme u okviru domaćih nadležnosti pojedinih država. Ova pojava ne umanjuje značenje međunarodnog javnog prava jer unutrašnje pravo država bez njega ne može ostvariti svoju opću misiju prava i zadovoljiti potrebe čovječanstva koje počivaju između ostalog, na pravdi, sigurnosti i solidarnosti.

Na kraju valja još istaknuti i da postojeća "kriza identiteta" međunarodnog javnog prava proizlazi i iz različite teorijske interpretacije nekih njegovih osnovnih instituta poput prava naroda na samoodređenje i zaštite ljudskih prava i sloboda. Polazeći od neoliberalnog koncepta međunarodnog prava, države više nisu glavni subjekti međunarodnog prava, te njihov suverenitet i teritorijalni integritet, odnosno legitimitet državnog poretka zavisi isključivo od poštovanja ljudskih prava. Tako, ako neka država uskraćuje ova prava koja se prema poznatom američkom pravniku Thomasu M. Francku tretiraju kao "pravo na demokratsku vladavinu", onda to suštinski određuje njezin položaj u međunarodnim odnosima. Kod kršenja ovih prava država ne bi mogla očuvati svoj suverenitet i vlastitu državnost. Štoviše, ako bi ta kršenja bila flagrantna, protiv nje bi prema ovom konceptu bila dopuštena upotreba sile kroz tzv. humanitarnu intervenciju. Ovakva doktrinarna pretjerivanja svakako nisu poželjna na međunarodnoj sceni jer poznato je da liberalizam koji proklamira zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda ne proizvodi nužno i demokraciju. Na to uostalom upozorava i postkolonijalna teorija međunarodnog prava koja upućuje kritike na račun neoliberalne teorije međunarodnih odnosa koju su od devedesetih godina prošlog stoljeća propagirali Robert Keohane i Joseph Nye. Naime, iz perspektive država Trećeg svijeta (tzv. TWAIL), koje naglašavaju vrijednosti ciljeva i principa sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda, neoliberalna teorija pod plaštom zaštite ljudskih prava provlači teze o novoj kolonizaciji putem globalizacije koja se odvija na transnacionalnom političkom, sigurnosnom, ekonomskom i kulturnom planu.

Da nastavimo u sličnom tonu... Je li se i u kojoj mjeri međunarodno pravo danas svelo na pravo jačega? Trump kaže da mu ne treba međunarodno pravo te da mu je moral jedino ograničenje moći, a to pokazuje i intervencijom u Venezueli, a sad i napadom, skupa s Izraelom, na Iran...

- U odgovoru na vaše pitanje poslužit ću se jednom istorijskom digresijom. Naime, poznato je da je proces političkog organiziranja društva i države počeo u 19. stoljeću. Narodi tada prerastaju u nacije, i to je praktično omogućilo ostvarivanje vlastite države u kojoj nacija ima slobodu da sama vlada i da se razvija, nezavisno od bilo čije tuđinske vlasti. Suštinski to je značilo proglašavanje nacionalne države za subjekt međunarodnog prava. Daljnji događaji, međutim, doveli su do jačanja državne vlasti na račun međunarodnog prava. Nacionalni suverenitet nije mogao biti podređen nekom višem poretku, a međunarodni poredak bio je u potpunosti relativiziran uzročnim odnosom između normativnog iskazivanja nacionalne volje i dobrovoljnog ispunjavanja preuzetih obaveza. Kroz koncentraciju različitih suvereniteta, s vremenom je porasla želja jačih nacija za njihovim širenjem izvana, prema slabijim i manje nezavisnim narodima. Na političkom planu takvo stanje dovelo je do toga da raniji voluntarizam, zasnovan na konceptu apsolutnog suvereniteta vladara, bude zamijenjen voluntarizmom zasnovanim na apsolutnom suverenitetu nacija. U međunarodnim odnosima krajnji ishod ovog procesa mogao se naslutiti jer je, kao i u ranijim vremenima, slična heteronomija vodila metamorfozi "sile prava u pravo sile" (jus est quod jussum est), što nije moglo proći bez drastičnih posljedica na međunarodnom planu. U tom smislu valja se podsjetiti upotrebe tzv. prava pesnice (Faustrecht) tijekom Drugog svjetskog rata, kojoj se suprotstavila velika antifašistička koalicija zemalja.

EPA/ATEF SAFADI

Ako se poslužimo ovom historijskom analogijom u kontekstu razvoja suvremenih međunarodnih odnosa, uviđamo da je i uz formalnu zabranu rata, upotreba sile nakon Drugog svjetskog rata dovela do znatnih političkih implikacija u sferi kolektivne sigurnosti. Takav tijek proizlazio je iz međunarodnopravne doktrine koja je pružala veoma rastezljiva tumačenja o mogućnostima upotrebe sile u međunarodnim odnosima, zbog čega je došlo do izvjesnih devijacija u međunarodnoj praksi. Ovakva fleksibilnost sasvim je odgovarala težnjama velikih sila da se osigura što veća sloboda individualne akcije, a time i izigravanje intencija i želja tvoraca Povelje Ujedinjenih naroda u pogledu decentralizacije prava na upotrebu sile. Otud potiču i učestala ekstenzivnija tumačenja prava na samoobranu u suvremenom razdoblju koja su dovela do deformacije sustava sigurnosti Ujedinjenih naroda, što svjedoči o žilavom ustrajanju velikih sila u uvjerenju da imaju svjetsku misiju miješati se u unutrašnja zbivanja ostalih država. Ovo je naročito postalo vidljivo u razdoblju nakon hladnog rata kada su u praksi nastajale tri situacije. Prva situacija odnosila se na upotrebu sile radi unaprijed sprječavanja, a na osnovi prava na samoobranu kada prijetnja nije bila imanentna (pre-emptive use of force). Druga situacija odnosila se na preventivnu upotrebu sile u uvjetima kada je prijetnja potencijalno ili stvarno postojala, ali izvan granica državnog prostora (preventive use of force). Treća situacija obuhvaćala je upotrebu sile u slučaju ozbiljnih prijetnji unutar granica nacionalnog teritorija. Sve tri situacije bile su pokrivane rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na način kojim je načelo efektiviteta imalo odlučujuće značenje, bilo kroz djelovanje stvorenog činjeničnog stanja na međunarodno pravo (ex factis ius oritur), bilo kroz ograničavanje pravnog djelovanja činjeničnog stanja na pozitivan međunarodnopravni poredak (ex injurija ius non oritur). Autorizacija rezolucija Vijeća sigurnosti prolazila je uglavnom bez suglasnosti pogođenih država. U takvim slučajevima mjere Vijeća sigurnosti bile su posljednje sredstvo očuvanja, uspostavljanja, obnavljanja i izgradnje svjetskog mira i sigurnosti.

S obzirom na aktualna zbivanja, jasno je da se međunarodni pravni poredak našao u velikoj krizi. To proizlazi iz činjenice da se svjetske sile nisu odrekle prava na upotrebu sile u rješavanju međunarodnih sporova. Najnovija događanja na Bliskom istoku i u Ukrajini to potvrđuju.

Tako je poznato da je američki predsjednik Donald Trump u intervjuu za The New York Times u siječnju 2026. godine izjavio da mu "ne treba međunarodno pravo" i da je njegova moć kao vrhovnog zapovjednika ograničena isključivo njegovim "vlastitim moralom" i razumom. Što je po Trumpu "moralno" i "racionalno", a što nije, to doista nitko ne može sa sigurnošću kazati. Međutim, jasno je da je ovakav stav radikalan raskid s desetljećima američke vanjske politike koja je, bar formalno, ustrajala na "poretku zasnovanom na pravilima". Stoga nije čudno što je britanski Kraljevski institut za međunarodne poslove (Chatham House) kroz svoje analize upozorio da se međunarodno pravo transformira iz sustava vođenog pravilima u sustav vođen snagom moći. Trumpova doktrina suštinski je demonstrirana u Venezueli, gdje je dovela do flagrantnog kršenja međunarodnog javnog prava. Trump to nije ni krio, već je otvoreno priznao da su kontrola nafte i naplata "štete" od strane Venezuele bili ključni motivi za vojnu intervenciju. Time je tu intervenciju opravdao "višim ciljem", ostavljajući otvorenu mogućnost za daljnju primjenu vojne sile ne samo u Venezueli već i u drugim latinoameričkim državama. Ovakvim pristupom Trump je evocirao uspomenu na nekadašnju Monroevu doktrinu koja je proklamirala pravo SAD-a da štiti američki kontinent (zapadnu hemisferu) od vanjske (europske) intervencije, ujedno rezervirajući ovo "pravo" isključivo za sebe.

Zajedničkim napadom SAD-a i Izraela na Iran dodatno je uzdrman međunarodni poredak jer je izveden bez suglasnosti Vijeća sigurnosti. Napad je izazvao masovne iranske kontraudare na Izrael i američke baze u zaljevskim zemljama (Katar, Bahrein, UAE). Iako Iran smatra da je protiv njega izvršena ničim izazvana agresija, SAD pokušavaju justificirati svoju intervenciju nemogućnošću postizanja diplomatskih rješenja o iranskom nuklearnom programu te egzistencijalnom prijetnjom za Izrael, stavljajući sigurnosne imperative iznad Povelje Ujedinjenih naroda, koja u članku 2(4) navodi da su sve članice dužne u svojim međunarodnim odnosima uzdržavati se od prijetnje silom ili upotrebe sile.

Izvođenje preventivnih unilateralnih oružanih akcija izvan granica državnog teritorija, u uvjetima kada ne postoji neposredna prijetnja nacionalnoj sigurnosti, postupanje je protivno Povelji Ujedinjenih naroda. Iste bi se mogle podvesti i pod definiciju agresije utvrđenu u rezoluciji Generalne skupštine 3314 (XXIX) od 14. prosinca 1974. godine. Međutim, zbog činjenice da o tome prosuđuje Vijeće sigurnosti, malo je vjerojatno da će do toga doista formalno i doći. Stoga izostaju i pravovremene kolektivne akcije Ujedinjenih naroda, što upozorava na duboku krizu međunarodnog institucionalnog sustava nedovoljno sposobnog djelovati protiv volje stalnih članica Vijeća sigurnosti. Sposobnost Međunarodnog suda pravde da svojim autoritetom obuzda nelegalne akcije, iako svedena na minimum, ne čini se i potpuno nemogućom. Nepoduzimanje nikakvih mjera na međunarodnom diplomatskom planu bio bi u ovom trenutku potpuni politički fijasko jer bi se ovakva praksa mogla protumačiti i kao dozvola za sve slične akcije u budućnosti, a što bi vodilo neizbježno daljnjem urušavanju međunarodnog pravnog poretka.

Ako se pravne norme podcjenjuju, pa i zaobilaze, a moć i sila često zamjenjuje pravo, kamo sve to vodi, trpi li zbog toga demokracija općenito, otvaraju li se pritom širom vrata za dominaciju sile (velikih sila, bolje reći), pa i dominaciju anarhije u okvirima međunarodne zajednice, odnosno međunarodnih odnosa?

- Ono što opisujete je trenutak koji politolozi nazivaju "sumrakom liberalnog poretka". Naime, kada sila zamijeni pravo, ne mijenja se samo vanjska politika već se iz korijena transformira način na koji svijet funkcionira. Svakako da ti procesi imaju posljedice na demokraciju, ali i na međunarodnu sigurnost. Međutim, budući da demokracija počiva na vladavini prava (Rule of Law), nelegalna upotreba sile u međunarodnim odnosima, često se može preliti i na domaći teren, pa može doći do slabljenja zakonodavne i sudske u korist izvršne vlasti koja nekontrolirano počinje vladati na autokratski način. Generalno, ovaj proces ima negativne posljedice i na demokratski poredak takvih društava jer dovodi do slabljenja i urušavanja institucija. Ovom procesu svjedočimo nažalost i u svakodnevnim međunarodnim zbivanjima u kojima ne vrijede pravna pravila, već postulati realpolitičke teorije međunarodnih odnosa čiji su značajni predstavnici bili, da podsjetim, Machiavelli, Hobbes, Edward Hallett Carr, Martin Vhite,

Hans Morgenthau, Raymond Aron i Henry Kissinger. Djelujući "makijavelistički" prema principu da "cilj opravdava sredstvo", velike sile primjenjuju ekspanzionističku politiku u ostvarivanju svojih hegemonističkih težnji. U pokušaju da izvrše novu "preraspodjelu svijeta", one se koriste instrumentom interesnih sfera ili sfera utjecaja. Time ostvaruju svoje primarne geostrateške interese bez direktnog uključivanja stranih teritorija u vlastita državna područja. SAD i Rusija danas uveliko koriste vojnu moć u tom smjeru, što se direktno kosi s pozitivnim pravilima i principima međunarodnog javnog prava. Kao i u prethodnim povijesnim razdobljima, ovakve podjele mogu dovesti do političke dominacije kojom male i srednje države gube oznake suvereniteta i nezavisnosti. Dovoljno je u tom smislu prisjetiti se hladnog rata kada su dvije supersile na različite načine opravdavale zaštitu svojih interesnih sfera. SAD su to činile pozivajući se na američko kvazipravo interesnih sfera, a SSSR na ideološke koncepte o kolektivnom suverenitetu, socijalističkom internacionalizmu ili monolitnom socijalističkom lageru.

U aktualnom trenutku ovakav smjer mogao bi dovesti do slabljenja institucionalnih mehanizama međunarodnog pravnog poretka tako da se međudržavni sporovi više ne rješavaju u okviru međunarodnih sudskih instanci (prije svega u okviru Međunarodnog suda pravde), već i kroz različite forme primjene sile i prijetnje (na primjer, u pogledu Arktika, Grenlanda, pa čak i Mjeseca i drugih nebeskih tijela, za koje su velike sile s novim znanstveno-tehnološkim postignućima iskazale svoje vlastite aspiracije).

Kako u sadašnjoj situacije ojačati međunarodno pravo, a ne od njega odustajati? Koliko je to danas uopće moguće? Vidimo da je utjecaj UN-a sve manji, da Mađunarodni sud pravde ne priznaju SAD, Rusija, a ni neke europske zemlje, da stara pravila međunarodne politike više ne vrijede u punom opsegu... Kamo sve to vodi? Vaš završni komentar...

- Ako se dublje sagledaju najnoviji sukobi u svijetu, primjećuje se da je potrebno ustanoviti novo strategijsko promišljanje o prevenciji kriza i poduzimanju kolektivnih akcija. Ne djeluje uvjerljivo da bi to mogli izvesti sami Ujedinjeni narodi bez oslonca na druge međunarodne aktere. Dok se to ne dogodi, međunarodno javno pravo će ustrajati i opirati se značajnim promjenama u međunarodnoj politici. Iako je znatno oslabljeno u primjeni svojih osnovnih normi koje se odnose na očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, međunarodno javno pravo ipak postoji i pravno obvezuje sve sudionike međunarodnih odnosa uključujući i velike sile. Njegova konsolidacija nije nemoguća, makoliko to djeluje nemoguće u jeku ratnih sukoba na Bliskom istoku i u Ukrajini. Stoga odustajanje od tog cilja ne bi bilo valjan izbor. Iako je budućnost svijeta dosta nejasna, valjalo bi se potruditi da se postojeći međunarodni institucionalni sustav dogradi i reformira u skladu sa zahtjevima vremena i interesima cijelog čovječanstva. To naravno zahtijeva jedan konstruktivistički pristup i veće jedinstvo država, te njihovu spremnost da sprovedu odgovarajuće političke, pravne i socijalne reforme koje bi dovele do povećanog stupnja odgovornosti. Uostalom, otud i potiče zahtjev za ojačavanjem uloge Ujedinjenih naroda u 21. stoljeću, čiji bitan segment čini sustav kolektivne sigurnosti. Isti već duže vremena zahtjeva globalno djelovanje koje podrazumijeva dublju reformu Vijeća sigurnosti i njegova prava veta, čijim bi se pravednijim provođenjem mogla nadići loša strana uspostavljenog mehanizma glasanja, jer bi korisnici prava veta doživljavali vlastiti položaj kao dužnost i funkciju koju bi valjalo vršiti u općem interesu.

U dogradnji postojećeg međunarodnog institucionalnog poretka trebao bi sudjelovati širi krug subjekata unutar i izvan svjetskog poretka, prije svih vladine i nevladine organizacije, međunarodne financijske ustanove, transnacionalne kompanije, privatne osobe i civilno društvo u cjelini. Ova široka koalicija trebala bi se na novi način pozabaviti rješavanjem pitanja napretka čovječanstva koje je povezano s rješavanjem krucijalnih problema u ekonomskoj i socijalnoj sferi međunarodnih odnosa. Time bi se suzila mogućnost provođenja "zakona džungle" kojeg u postojećim okolnostima personificiraju lideri vodećih svjetskih sila, pretvarajući vanjsku politiku svojih zemalja u niz transakcija i unilateralnih demonstracija sile.