U konteksrtu ukrajinskog rata, a odnedavno i novog rata na Bliskom istoku, jedna od vrućih tema svakako je i ona koja na dnevni rad postavlja ulogu i važnost međunarodnog prava u složenim geopolitičkim odnosima, sukobima i napetostima koji postaju sve dramatičniji.

Koliko je danas međunarodno pravo, s naglaskom na međunarodno javno pravo, i dalje ključan demokratski alat ili je postalo mrtvo slovo na papiru - pitali smo dr. sc. Ljubu Runjića, prof. struč. stud., dekana Veleučilišta u Šibeniku.

- Međunarodno pravo već je dugo godina pravo samo na papiru. Recentni događaji potvrđuju da svjedočimo dekonstrukciji međunarodnopravnog poretka kakav poznajemo. Pravo koje je uspostavljeno s ciljem uređenja odnosa u međunarodnoj zajednici danas postoji tek u fragmentima. Dijelovi međunarodnog prava kojih se države još uvijek pridržavaju reguliraju uglavnom tehničke, trivijalne stvari, dok oni dijelovi koji se bave regulacijom ključnih pitanja, poput održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, praktički ne služe više ničemu jer ih se nitko ne pridržava. Nakon događanja u Ukrajini, Gazi, Venezueli, a sada i Iranu, još jednom se potvrdilo da je međunarodno pravo kao jeti - svi o njemu pričaju, a nitko ga nije vidio.

GUBITAK POVJERENJA

Mnogi pravni stručnjaci, upozoravaju da trenutna situacija upozorava na ozbiljan pad autoriteta međunarodnih pravnih institucija, načela… Kako to objasniti, koji su razlozi, uzroci…?

- Za vrijeme hladnog rata ravnoteža straha donekle je prisiljavala države da se koliko-toliko pridržavaju međunarodnog prava ili bolje rečeno da bar tvrde da ga se pridržavaju. Premda je i tada bilo brojnih mikrovojnih intervencija s ciljem rušenja pojedinih režima, ali i onih velikih sa stotinama tisuća mrtvih (Vijetnam, Afganistan), iste su bile opravdane ideološkim razlozima odnosno sukobom između kapitalizma i komunizma. Istovremeno, u takvoj složenoj i polariziranoj geopolitičkoj situaciji isprofilirali su se Ujedinjeni narodi koji su trebali biti jamac međunarodnog mira i sigurnosti. Nažalost, u osam desetljeća postojanja Ujedinjeni narodi i njihovo najmoćnije tijelo - Vijeće sigurnosti - uvelike su pokazali neučinkovitost u obavljanju svoje glavne funkcije - održavanju međunarodnog mira i sigurnosti. Dovoljno je spomenuti oružane sukobe koji su se odvijali u 21. stoljeću na teritoriju Afganistana, Iraka, Sudana, Libije, Sirije, Gaze i Irana da bismo shvatili kako postojeći kolektivni sustav sigurnosti Ujedinjenih naroda na čelu s Vijećem sigurnosti ne funkcionira.

Jedna studija je pri tome zabilježila više od 600 kršenja članka članka 2., stavka 4. Povelje Ujedinjenih naroda kojim se zabranjuje upotreba sile protiv teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti druge države. Da podsjetimo, upotreba sile jedino je dopuštena u slučaju samoobrane ili na temelju odluke Vijeća sigurnosti. Osim toga, međunarodno pravosuđe je također pokazalo svu svoju neučinkovitost, pa čak i licemjerje. Međunarodnom sudu su tako ruke vezane s obzirom na to da sukladno s njegovim Statutu jedino države koje daju pristanak mogu biti izvedene pred njega. Slična je situacija i s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) koji je zadužen za kazneni progon pojedinaca. Velike sile poput SAD-a, Rusije, Kine, Izraela uopće nisu ratificirale njegov Statut te sukladno s time nemaju obvezu izručivanja svojih državljana. U 20-ak godina svoga postojanja ICC se pretvorio u "afrički sud" zadužen za suđenje isključivo pojedincima iz afričkih država koje su očito "glavna prijetnja" međunarodnom miru i sigurnosti.

Sve prethodno spomenuto imalo je jedinu moguću posljedicu - potpuni gubitak povjerenja u međunarodno pravo i međunarodne institucije te okretanje prema alternativnim rješenjima.

DUSKO JARAMAZ/PIXSELL

Je li se i u kojoj mjeri pravo danas svelo na pravo jačega? Trump kaže da mu ne treba međunarodno pravo te da mu je moral jedino ograničenje moći, a to pokazuje i intervencijom u Venezueli, a sad i napadom, skupa s Izraelom, na Iran...

- Danas živimo u dobu kada više ni jedna država nije sigurna. Međunarodno pravo, odnosno njegov dio koji je trebao štititi teritorijalnu cjelovitost i političku neovisnost država, postaje sve beskorisnije te ustupa mjesto pravu jačega. To su shvatile i države te neke od njih čak više i ne pokušavaju pružiti iole smislena objašnjenja za napade na druge države. One to čine naprosto zato što prema "pravu jačeg", koje danas prevladava u međunarodnim odnosima, države koje imaju moć, u prvom redu vojnu, a potom ekonomsku i političku, mogu činiti što žele. Ne čudi stoga što se sve države, pa tako i Hrvatska, ubrzano naoružavaju jer su svjesne da upravo onaj koji je jači može nametnuti svoju "pravdu" i svoje "pravo". U takvom kontekstu međunarodno pravo ne znači više nikakvo ograničenje, pa čak ni moral kako tvrdi Trump, već je čista sila koju pojedina država posjeduje. Nakon Ukrajine, Venezuele, Irana, Kube vjerojatno se svi pitaju tko je sljedeći. Štoviše, čak ni države članice NATO-a i Europske unije, poput Danske (Grenland), više nisu sigurne u očuvanje svoje teritorijalne cjelovitosti.

Da je situacija s međunarodnim pravom ozbiljno narušena, upozorava i Vatikan. "Kad bi se državama omogućilo pravo na tzv. preventivni rat, cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti da završi u plamenu", rekao je nedavno kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Vatikana u intervjuu za Vatican News. Vaš komentar?

- Pravo na "preventivni rat" rezervirano je u prvom redu za velike sile i one ga obilno koriste igrajući na taj način ulogu "svjetskoga policajca". Ne ulazeći u želju i potrebu pojedinih država da budu "svjetski policajci", postavlja se logično pitanje: "Tko čuva čuvare?" Ako se svakoj državi dopusti da samostalno, bez ograničenja i nadzora, određuje što je to pravednost, a potom i pravo, međunarodnopravni poredak kakav danas poznajemo uistinu više nije potreban. Samim time i apeliranje na razum, moral, međunarodno pravo ili nešto slično je uzaludno.

Ako se pravne norme podcjenjuju, pa i zaobilaze, a moć i sila zamjenjuje pravo, kamo sve to vodi, trpi li zbog toga demokracija općenito, otvaraju li se pritom širom vrata za dominaciju sile (velikih sila, bolje reći), pa i dominaciju anarhije u okvirima međunarodne zajednice, odnosno međunarodnih odnosa?

- Pravo je uvijek smetalo velikim silama te su nerado pristajale da budu njime vezane. Sada kada su ti pravni okovi olabavljeni, pa čak i skinuti, otvaraju im se beskrajne mogućnosti. S jedne strane pravo, pa i demokracija, je uvijek bila zaštita za manje i slabije države. S druge strane, pravo jačeg odgovara isključivo velikim silama čime se ponovno vraćamo u razdoblje prije postanka međunarodnoga prava kada je moć odnosno sila bila ta koja je definirala što je to pravednost odnosno pravo. Drugim riječima tada je postojalo samo pravo pobjednika. Međutim, to uistinu otvara vrata nestabilnosti, pa čak i anarhije, jer tko na vlast dolazi bajunetama, s bajunetama i odlazi.

PUT U NEPOZNATO

Kako u sadašnjoj situaciji ojačati međunarodno pravo, a ne odustajati? Koliko je to danas uopće moguće? Vidimo da je utjecaj UN-a sve manji, da Međunarodni kazneni sud (ICC) ne priznaju SAD, Rusija, a ni neke europske zemlje, da stara pravila međunarodne politike više ne vrijede u punom opsegu... Kamo sve to vodi? Vaš završni komentar?

- U ovome trenutku ne postoji ta snaga odnosno grupa država koja bi mogla ponovno "osoviti" međunarodnopravni poredak na noge. Europska unija, koja bi po prirodi trebala to biti, suočena je sa svojim vlastitim unutarnjim problemima te posljedično ima drugorazrednu ulogu na međunarodnoj pozornici. Ostatak demokratskog svijeta također nema moć da utječe snažnije na geopolitičke odnose te mu preostaje jedino da bude pasivan promatrač pazeći pri tome da se ne zamjeri nekoj od velikih sila.

Naposljetku, velike sile, koje su najpozvanije i najodgovornije za brigu o čovječanstvu, ne pokazuju ni najmanji interes da krenu u resetiranje međunarodnopravnog poretka, a samim time i sustava za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti o kojem ovisi sudbina čovječanstva. U takvoj situaciji, kada sve najveće sile praktički odbacuju međunarodno pravo, ostaje nam jedino put u nepoznato.