Mnogi pravni stručnjaci upozoravaju da trenutna situacija ukazuje na ozbiljan pad autoriteta međunarodnih pravnih institucija i načela... Kako to objasniti, koji su razlozi, uzroci, koliko je danas međunarodno pravo i dalje ključan demokratski alat ili je postalo mrtvo slovo na papiru?

BEZ OPRAVDANJA

Za odgovore na ta i neka druga aktualna pitanja zamolili smo prof. dr. sc. Ivanu Tucak, predsjednicu Katedre međunarodnopravnih, pravnoteorijskih znanosti i metodologije Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

- Počela bih sa zanimljivim člankom Oone A. Hathaway i Scota J. Shapira Moć poništava prava: katastrofalni slom normi protiv uporabe sile, objavljenog u časopisu Foreign Affairs 2025. godine. Pravni teoretičari stoljećima su priznavali pravo osvajanja, rat su smatrali dopuštenim sredstvom stjecanja tuđeg teritorija i ekonomskih koristi, a u nekim slučajevima se čak smatralo i potrebnim voditi rat. No postupno su se sužavali opravdani razlozi za vođenje rata, a do početka 20. stoljeća uglavnom su se sveli na samoobranu.

PRIVATNA ARHIVA

Kako to ističu Hathaway i Shapiro, prvo tzv. Kellog-Briandovim paktom (1928.), a potom usvajanjem Povelje Ujedinjenih naroda (1945.), rat je proglašen protupravnim sredstvom za rješavanje međudržavnih sporova. U uspostavljenom novom međunarodnom pravnom poretku odbačena je pravna dopuštenost prijetnje silom ili upotrebom sile protiv drugih država (Čl. 2 (4) Povelje Ujedinjenih naroda). Ekonomske sankcije uvelike su zamijenile vojne akcije u slučaju kršenja međunarodnih pravila. Kao rezultat ovih promjena svijet je postao sigurnije mjesto. U tome su ključnu, premda nesavršenu, ulogu, kako to ističu Hathaway i Shapiro, odigrale Sjedinjene Američke Države. Danas se čini da Sjedinjene Američke Države napuštaju svoju ulogu, štoviše, da same ukidaju postojeći međunarodni pravni poredak, normu protiv upotrebe sile, te da se ponovo vraćamo na prijašnju funkciju rata kao legitimnog instrumenta s pomoću kojeg se mogu riješiti međudržavni sporovi.

S druge strane postoje i izdvojena, kontroverzna gledišta, da liberalni međunarodni poredak nije u opasnosti samo zbog poteza predsjednika Donalda Trumpa nego je riječ o mnogom dubljim problemima, koji su u taj poredak ugrađeni od samog početka (J. J. Mearsheimer, Osuđeno na neuspjeh: uspon i pad liberalnog međunarodnog poretka, 2019.). Mearsheimer ističe kako pad liberalnog međunarodnog poretka plaši najviše zemlje zapada, koje su u njemu imale dominantu ulogu, pa tako i u, za održanje ovog poretka, ključnom procesu širenja demokracije na zemlje poput Iraka i Afganistana, što je bilo popraćeno ratovima sa strašnim posljedicama.

Da nastavimo u sličnom tonu... Trump kaže da mu ne treba međunarodno pravo te da mu je moral jedino ograničenje moći, a to pokazuje i intervencijom u Venezueli, a sad i napadom, skupa s Izraelom, na Iran...

- Dana 28. veljače 2026. Sjedinjene Američke Države i Izrael izvršili su atentat na aktualnog predsjednika jedne suverene države, bez uvjerljivog pravnog opravdanja za taj čin, nego, kao što ste naglasili u samom pitanju citirajući Donalda Trumpa, opravdanje svojeg postupanja temelje na moralnim razlozima. Odnos morala i prava, pa tako i međunarodnog prava, predmet je neiscrpnih rasprava

I prije 20. stoljeća, prije potpune zabrane rata kao sredstva rješavanja sukoba između država, za vođenje rata tražilo se pravno opravdanje. U tom pogledu zanimljivo je istraživanje Hendrika Simona u pogledu genealogije modernih opravdanja za vođenje rata (Stoljeće anarhije? Rat, normativnost i nastanak modernog međunarodnog poretka. Povijest i teorija međunarodnog prava). Hathaway i Shapiro u svojem su povijesnom istraživanju vezanom uz pravo na rat istražili nekoliko stotina objava rata, odnosno pokušaja država da se pravno opravdaju od 15. stoljeća do Drugog svjetskog rata.

Isto tako uvjerljivo pravno opravdanje nije ponuđeno ni u siječnju ove godine prilikom američkog bombardiranja Venezuele, u kojemu je poginulo osamdeset ljudi te uhićen i odveden u Sjedinjene Američke Države na suđenje predsjednik države Nicolas Maduro. Međunarodnopravni stručnjaci u velikoj su mjeri suglasni da se krijumčarenje droge (narkoterorizam) i upitna demokratska legitimnost ne mogu podvesti pod standarde međunarodnog prava koji bi opravdali takvu unilateralnu vojnu akciju prema suverenoj državi bez opravdanja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Autori Sophie Duroy i Luca Trento u svom tekstu Je li međunarodna norma protiv atentata mrtva? atentat na iranskog predsjednika vide kao novu fazu erozije međunarodnopravne norme koja je sve donedavno štitila državni suverenitet i branila uporabu oružane sile. Duroy i Trento ističu da je proces njezina slabljenja započeo već početkom 21. stoljeća, od kada svjedočimo svojevrsnoj normalizaciji državno sponzoriranih atentata izvan oružanih sukoba te postupnoj destigmatizaciji takvog postupanja. Sjedinjene Američke Države, koje su nekad bile kritične prema praksi izraelskog Mossada, koji je 1950-ih počeo atentate na arapske, poslije i iranske znanstvenike (s pravnog stajališta civile) i pripadnike različitih palestinskih frakcija, nakon 11. rujna 2001. godine i proglašenja "rata protiv terorizma" i same su počele provoditi tu praksu, no pod novim nazivom "ciljanih ubojstava" (targeted killings). Sve to velik je izazov i za međunarodnopravne teoretičare, kao i pravne filozofe koji se bave problematikom pravednog ratovanja (just war theory).

Napad Izraela i SAD-a na Iran, ni vojna intervencija u Venezueli, ne mogu se podvesti ni pod članak 51. Povelje Ujedinjenih naroda, koji se odnosi na relikt prirodnog prava, prirodnog prava na individualnu ili kolektivnu samoobranu u slučaju oružanog napada na državu (uz zadovoljavanje kriterija nužnosti i proporcionalnosti), koje traje dok Vijeće sigurnosti ne poduzme potrebne mjere za uspostavljanje mira i sigurnosti.

Da je situacija s međunarodnim pravom ozbiljno narušena, upozorava i Vatikan. "Kad bi se državama omogućilo pravo na 'preventivni rat'..., cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti da završi u plamenu", rekao je nedavno kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Vatikana u intervjuu za Vatican News. Vaš komentar?

- Kao što sam napomenula, čl. 51. Povelje Ujedinjenih naroda iznimka je od zabrane upotrebe sile i odnosi se na prirodno pravo države na samoobranu u slučaju oružanog napada. Dopušta li ovaj članak samoobranu i protiv napada koji se još nisu dogodili, stvar je duboke podjele među međunarodnopravnim znanstvenicima. Raspravlja se o preventivnoj, anticipatornoj, preemptivnoj samoobrani. Pojam samoobrane može tako biti znatno proširen.

Države koriste u praksi ove pojmove radi opravdanja svojih aktivnosti. Kako nisam međunarodnopravni stručnjak, ne bih mogla uzlaziti u ove sofisticirane pravne rasprave. No vodeći autori u tom području ističu da u pogledu nedavnog izraelskog i američkog napada na Iran, čak i ako se prihvati najšire moguće pravno opravdanje za samoobranu, napad na Iran bio bi dopušten samo u slučaju postojanja jasne odluka Irana da napadne, stvarne sposobnosti da to izvede te da odgovor na ovu prijetnju mora biti pružen odmah, što nije slučaj (Marko Milanović, Američko‑izraelski udari na Iran su (opet) očito protupravni, EJIL: Talk?, 2026.).

ODBOR ZA (NE)MIR

Kako u sadašnjoj situacije ojačati međunarodno pravo, a ne od njega odustajati? Koliko je to danas uopće moguće? Vidimo da je utjecaj UN-a sve manji, da Međunarodni kazneni sud (ICC) ne priznaju SAD, Rusija, a ni neke europske zemlje, da stara pravila međunarodne politike više ne vrijede u punom opsegu... Kamo sve to vodi? Vaš završni komentar?

- Slabljenje liberalnog međunarodnopravnog poretka moguće je spriječiti samo inzistiranjem na poštovanju temeljnih načela međunarodnog prava i međunarodnih institucija. Nedavni primjer takvog djelovanja je odbijanje država da sudjeluju u Odboru za mir koji je osnovao predsjednik Trump kao svojevrsnog konkurenta Ujedinjenim narodima.