Nema sumnje da je rat SAD-a i Izraela protiv Irana nezakonit čin agresije. Povelja UN-a zabranjuje upotrebu sile, osim kada to odobri Vijeće sigurnosti ili u slučajevima samoobrane od oružanog napada. Među pravnim stručnjacima postoji prevladavajuća suglasnost da se ništa od toga ne odnosi na ovaj slučaj - navodi u svojoj analizi na X-u Anthony Dworkin, viši politički suradnik u Europskom vijeću za vanjske odnose, koju prenosimo uz neznatno skraćenje i prilgodbe u opremi.

ANTHONY DWORKIN

Ni jedan europski čelnik nije tvrdio da je rat zakonit, no mnoge europske izjave zanemarile su američku i izraelsku odgovornost za zabranjenu upotrebu sile. Još je više zabrinjavajuće to što je nekoliko europskih čelnika impliciralo da realističan pogled na globalnu politiku zahtijeva odmak od pune podrške zabrani upotrebe sile, osim u slučaju istinske samoobrane. Najistaknutiji primjer je njemački kancelar Friedrich Merz, koji je podržao ideju da se međunarodnom pravu ne smije dopustiti da stoji na putu nužnim i opravdanim akcijama protiv Irana. Nakon što su Amerika i Izrael u veljači započeli svoje napade, Merz je u televizijskom intervjuu kazao da je potrebno upitati "što bismo trebali učiniti kada međunarodno pravo očito dosegne svoje granice" glede iranskog režima, koji ne poštuje samo međunarodno pravo.

DVOJBE I PODJELE

U svom govoru na konferenciji veleposlanika EU-a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen spojila je poziv da se "svijet vidi onakvim kakav danas jest" s izjavom da ne bi trebalo prolijevati suze za iranskim režimom te da iranski narod zaslužuje slobodu, dostojanstvo i samoodređenje. Pomalo kodiranim jezikom, takvi komentari daju težinu ideji da erozija poretka temeljenog na pravilima znači da pravne tehnike mogu biti u suprotnosti s opravdanim ciljevima. Nadalje, nizozemski ministar vanjskih poslova Tom Berendsen rekao je da "međunarodno pravo nije jedini okvir koji se može primijeniti na ovu situaciju. Također, morate biti realni, s obzirom na ubilačku narav iranskog režima". Belgijski ministar vanjskih poslova Maxime Prévot sugerirao je da se izvanpravna narav rata mora "procijeniti na načelu stvarnosti" te da je napad na Iran bio opravdan zbog globalne sigurnosti. Na nijansiraniji način, francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je da Iran snosi primarnu odgovornost za rat, ali da se američko-izraelska akcija dogodila izvan međunarodnog prava. Takvo shvaćanje ipak je sugeriralo da je zabrana upotrebe sile ograničenje što je stajalo na putu operaciji koja je bila bar razumljiva, ako ne i opravdana.

Na drugom kraju spektra, španjolski premijer Pedro Sánchez otvoreno je rekao da Španjolska odbacuje "jednostranu vojnu akciju Sjedinjenih Država i Izraela, koja znači eskalaciju i pridonosi nesigurnijem i neprijateljskijem međunarodnom poretku". Norveška vlada također je naglasila nezakonitost rata, a britanski premijer Keir Starmer u početku je odbio dopustiti upotrebu britanskih baza za ofenzivne akcije (iako je od tada promijenio svoj stav kako bi dopustio napade u obranu regionalnih partnera). Svoj stav povezao je s nedostatkom promišljenog plana za kampanju i nemogućnošću promjene režima iz zraka. No Starmera je žestoko napala oporbena Konzervativna stranka, čiji je vođa Kemi Badenoch tvrdio da bi "međunarodno pravo propalo" ako bi štitilo despotski režim.

Naravno, dio europskog stava o ratu vjerojatno odražava želju da se izbjegne antagoniziranje Trumpa kako bi se utjecalo na njegovu politiku o ruskom ratu u Ukrajini. No malo je toga što bi sugeriralo da je europsko udvaranje Trumpu dovelo do bilo kakve dugoročne ili održive promjene u njegovu stavu o Ukrajini, koji se, čini se, neprestano vraća ideji da Ukrajina mora napraviti ustupke koji će dobiti odobrenje Rusije. Štoviše, europsko umanjivanje međunarodnog prava u odnosu prema Iranu potkopava svaki principijelni stav o nezakonitosti ruskog rata i agresije na Ukrajinu. A jezik kojim su se Europljani koristili - implicirajući da su ograničenja upotrebe sile u suprotnosti sa stvarnošću današnjeg svijeta - ide dalje od pukog prigušenog kritiziranja američke i izraelske politike.

VELIKA ŠTETNOST

Postoje legitimna pitanja o tome koliko bi se tradicionalna europska podrška međunarodnom sustavu temeljenom na pravilima trebala modificirati za doba geopolitičke i geoekonomske konkurencije. Ali to ne znači da bi Europa trebala izgubiti vjeru u temeljno načelo nenapadanja. Doista, prva dva tjedna rata pokazala su koliko će ovaj nepotrebni sukob vjerojatno biti štetan za europske interese - od naglog porasta cijena energije i poremećaja u globalnoj trgovini u širem smislu do opasnosti za europske građane i teritorij te rizika od vala migracija ako se neredi prošire unutar Irana. Šteta, rastući troškovi i nenamjerne posljedice koje rat donosi su očiti.

Doista, značajno je da su neke od političkih osoba koje su najglasnije predlagale realističan pogled na nacionalne ili europske interese, koji bi trebali imati prednost pred međunarodnim pravom, poput Merza i Badenocha, naknadno izrazile veće rezerve prema sukobu. Umjesto da projiciraju gubitak vjere u svoje vrijednosti, koji može samo oslabiti ugled Europe, europski čelnici trebali bi ponovno potvrditi potrebu za što bržim okončanjem sukoba. U budućnosti će odbacivanje ratova po izboru, kao alata politike velikih sila, staviti Europljane u jaču poziciju za zaštitu cijelog niza svojih, europskih interesa.