Za početak krenimo od teorije. U teoriji piše da je međunarodno pravo skup pravila koja države ili narodi prihvaćaju kao obvezujuća u svojim međusobnim odnosima, uključujući odnose s međunarodnim organizacijama. Međunarodno pravo obično je uključeno u sporazume između suverenih država i/ili proizlazi iz takvih sporazuma. Tako između ostalog piše na portalu e-justice.europa.eu, što bi trebalo biti relevantan i pouzdan izvor.

Treba naglasiti i da se termin "međunarodno pravo" može odnositi na dvije pravne discipline. Prva je međunarodno javno pravo, kojim se uređuje odnose među državama i međunarodnim organizacijama i odnosi se na područja kao što su ljudska prava, ugovorno pravo, pravo mora, međunarodno kazneno pravo i međunarodno humanitarno pravo. Druga je međunarodno privatno pravo - ili sukob zakona - što predstavlja skup pravila postupovnog prava kojima se određuje koji je pravni sustav nadležan i čiji se zakoni primjenjuju u određenom pravnom sporu.

TRUMPOV SINDROM

No teorija je jedno, a praksa umnogome nešto drugo, pa i kad se radi o aspektima međunarodnog prava, ne samo danas nego i proteklih desetljeća unatrag. Međutim, mnogi upozoravaju da nikad nije bilo više upitnika nego što je to posljednjih godina nad pozicijom i utjecajem međunarodnog prava u okvirima međunarodne zajednice i demokratskih stečevina s kakvima se ponosima, ali ih i propitujemo i dvojimo nad stanjem u kakvom ih zatječemo u ovim izazovnim vremena prepunim sukoba, ratova, kriza i nestabilnosti, lokalnih i globalnih. Drugim riječima, trenutna situacija upozorava na ozbiljan pad autoriteta međunarodnih pravnih institucija i načela, uključujući i Ujedinjene narode koji se polako, ali nezaustavljivo sve više pretvaraju u trećerazrednu organizaciju posve nefunkcionalnu u novom rasporedu geostrateških, sigurnosnih i političkih interesa. Da o Mađunarodnom sudu pravde i ne govorimo, jer je i njegov pad utjecaja sve očitiji, uz otprije znano nepriznavanje njegove nadležnosti od strane SAD-a, prije svih, ali i od puno drugih zemalja.

Upravo u tom i takvom međunarodnom "novom normalnom" kontekstu, da se poslužimo frazom iz ne tako davnog pandemijskog vremena, jedan je aspekt posebno upadljiv. To je svojevrsni "Trumpov sindrom", prema kojem su u okvirima mantre Make America Great Again (MAGA) interesi na prvom mjestu, pa je logično da Amerika preuzima pravo i pravdu u svoje ruke zaobilazeći međunarodne institucije, odnosno međunarodno pravo. To pak znači da se međunarodno pravo danas svodi na pravo jačega, na pravo raspolaganja silom (vojnom, ekonomskom) kad to zahtijevaju proklamirana načela i doktrine, u čemu Amerika ima stogodišnje iskustvo. Trump kaže da mu ne treba međunarodno pravo te da mu je moral jedino ograničenje moći, a to je pokazao i intervencijom u Venezueli, a sad pokazuje i napadom, skupa s Izraelom, na Iran, čime je zakuhao novi, ali ovaj put širi i dublji rat na Bliskom istoku s posljedicama koje su već sad goleme (nafta/energetska kriza, turizam...). U međuvremenu, dobra stara Europa/Europska unija misli da pravo i pravda još vrijede ne samo u teoriji nego i u praksi, pa se i dalje trudi sankcijama prema Rusiji zaustaviti ili bar oslabiti Putina, usput iznenađena što je nitko ništa ili vrlo malo pita oko bliskoistočnog okršaja SAD-a i Izraela s Iranom, koji prijeti postati višegodišnji armagedon.

I tko sad da mari za međunarodno pravo... Ratna žarišta kakva su ukrajinsko i bliskoistično, s obzirom na sudionike u sukobu, ionako su inicirana a da nitko nije ni pomislio na kojekakve međunarodne pravne dokumente, Povelju UN-a, dogovore i ugovore, jer u ratnim "igrama bez granica" samo je sila važna, snaga argumenata koja se svodi na snagu oružja, u konačnici ostvarenje interesa koje ne mari za žrtve, štetu i općenito tragediju ako će u posljednjem činu biti postignuto ono što je zacrtano koliko u Putinovu, Trumpovu i Netanyahuovu kabinetu toliko i u pozadinskim centrima moći. Možda i zvuči poput mantre iz neke od teorije urota, ali svijet jest takav, nikad jednoznačan, uvijek kompleksan, pa i u ovom slučaju kad Bliski istok gori (i doslovce), a Putin zadovoljno trlja ruke jer će mu naftu i plin biti prisiljeni ponovo kupovati i oni koji su mu četiri godine diktirali sankcije. Drugim riječima, i ukrajinski rat i ovaj bliskoistočni zapravo su slika ovog našeg vremena koje već odavno slični gladijatorskom društvu spektakla u kojem se živi i umire u beskrajnom nizu tragičnih činova usporedno s gomilanjem upozoravajućih znakova koji nagovještavaju da kraj može biti konačan u ovom i ovakvom naizgled beskonačnom gomilanju prijetnji i ugroza. Konačan naime u onom armagedonskom smislu, o kojem, između ostalog, govori i biblijski Stari zavjet.

S obzirom na situaciju u kakvoj se svijet zatekao i ove godine, sad i s aktualnim bliskoističnim sukobom koji prijeti postati dogotrajan poput ukrajinskog rata, mnogi upozoravaju da su povijesni temelji mađunarodnog prava ozbiljno narušeni. "Velike sile su uvijek primjenjivale međunarodno pravo u mjeri u kojoj je to odgovaralo vlastitim interesima. Međutim, danas se svjetske velesile više i ne trude sačuvati formu niti traže alibi za djelovanje izvan okvira međunarodnog prava. Takvo ponašanje dodatno povećava tenzije i proliferaciju oružanih sukoba u svijetu", kaže u intervjuu za Hrvatsku riječ (hrvatskarijec.rs) Davor Ivo Stier, zastupnik (HDZ) u Europskom parlamentu i izvjestitelj Europske pučke stranke za Srbiju.

Upozorenja na sve opasnije stanje u međunarodnim odnosima stižu i iz Vatikana. Kardinal Pietro Parolin, državni tajnik Vatikana, u intervjuu za Vatican News kaže da je "vladavina sile zamijenila snagu zakona, uz uvjerenje da do mira može doći tek nakon što se uništi neprijatelj", te dodaje: "Kad bi se državama omogućilo pravo na 'preventivni rat', cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti da završi u plamenu."

Prof. dr. sc. Đana Luša, politologinja s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, također upozorava da "više nema multilateralizma u međunarodnim odnosima, oslanjanja na međunarodno pravo i institucije. Ovdje svaka velika sila ima svoju sferu utjecaja u kojoj ima apsolutnu moć, a moć definira isključivo sila".

ODRŽATI RED

I da završimo s komentarom uglednog i čitanog The Guardiana (theguardian.com), vezanog uz američko-izraelsko-iranski rat i međunarodno pravo: Kada je Donald Trump izjavio da je njegov "vlastiti moral" jedino ograničenje njegovih globalnih moći, problem nije bio samo njegov karakter. No, kada je započeo rat protiv Irana, njemački kancelar Merz pitao se "što bismo trebali učiniti kada međunarodno pravo očito dosegne svoje granice". Kao što dr. Tamer Morris sa Sveučilišta u Sydneyju primjećuje: "Svrha međunarodnog prava nije odrediti tko je moralno dobar; svrha je održavati red u svijetu u kojem svaka država vjeruje da vodi 'dobru' borbu." Gospodin Merz i drugi postaju sve kritičniji kako utjecaj ovog rata postaje jasniji. Ali ne bi ga trebalo osporavati isključivo iz pragmatičnih ili čak etičkih razloga. Teškoća održavanja međunarodnog prava i ograničenja njegova opsega nisu razlog da ga se odbaci. Ako oni koji jadikuju zbog propadanja poretka temeljenog na pravilima ostanu suučesnici erozije prava, svi ćemo biti u većoj opasnosti".

U međuvremenu, nekako ispod radara, u sjeni rata s Iranom, nedavni Globalni forum u Bakuu, u Azerbajdžanu, završio je panelom o tome kako ponovno postaviti međunarodni sustav, uz ozbiljna predviđanja o posljedicama ako se za sukob ne pronađe diplomatsko rješenje. Neki su čelnici upozorili da će se povijest ponoviti ako ne dođe do sustavne promjene, piše Euronews.

Sve u svemu, ako međunarodno pravo još definitivno i nije doživjelo kolaps, donkihotovski zvuče apeli pravnih stručnjaka koji se i dalje pozivaju na Povelju Ujedinjenih naroda, koja nalaže da se zemlje članice moraju suzdržati od upotrebe sile ili prijetnje silom bez odobrenja UN-a, osim u slučaju samoobrane! Drugi pak pesimistički zaključuju da su norme globalnog poretka već uništene ruskom agresijom na Ukrajinu (aneksija Krima) 2014. godine, te da ih sadašnji bliskoistočni rat, odnosno američko-izraelski napad na Iran, dodatno potkopavaju. Nimalo optimistična situacija za ono što nas čeka u bližoj i daljoj budućnosti.